Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Hrvatski vitez od lopte

Piše: Ivan Bradarić
 
NIKO KOVAČ, KAPETAN HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE

Pred nama je Europsko nogometno prvenstvo u nogometu, koje će se održavati u Austriji i Švicarskoj, u vremenu od 7. do 29. lipnja. Tih dana će oni najvatreniji i najsretniji ljubitelji nogometa posjetiti neki od stadiona gdje će igrati naša nogometna reprezentacija, a mnogi će uživati u svojim domovima ispred televizora. Svi ćemo, ma gdje bili, zdušno i veselo navijati za naše nogometaše.

Naš sugovornik je kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač, iskusni igrač i veliki nogometni znalac. S njime razgovaramo o nogometu, reprezentaciji, vjeri.

Osjećali smo veliki ponos i zadovoljstvo. Oko nas snimatelji velikih svjetskih televizija, razni novinari, fotoreporteri, ostadoše u redu na čekanju, a mi, uz pomoć sv. Antuna, prečacom do prvog čovjeka naše nogometne ekipe.

Niko nas je dočekao u rovinjskom hotelu "Eden", gdje naša reprezentacija ima pripreme za europsko prvenstvo. Nevjerojatno jednostavan. Neopterećen veličinom i ulogom. Opušten i nasmijan, upustio se odmah s nama u razgovor zanimajući se za nas jesmo li dobro putovali, jesmo li umorni i žedni.

Često se spominje kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Oduvijek je čovjek napucavao ili nabacivao razne okrugle predmete te su tako nastajale i razne igre sa svojim pravilima. Otkada su stvorena pravila nogometa sredinom 19. stoljeća, ova se igra naglo širi i osvaja mnoge ljude. Zašto vi volite nogomet? Što je to tako privlačno u nogometu?

Ja sam rođen 1971. godine, u vrijeme kada je nogomet bio jako popularan u Europi, kao što je i dan-danas. Kao većina klinaca, i ja sam se zanimao za igranje loptom. Nogomet je ekipna igra, pa je uz to vezano prijateljstvo, druženje, te je nogomet uistinu jedna igra i zabava, više nego natjecanje. Svaki čovjek ima talent za nešto ili više toga i to treba otkriti. Ja sam se u ovome prepoznao, jako trudio i vjerujem da sam i uspio. Ono što voliš i u čemu se trudiš, to i uspijevaš.

Kada ste počeli igrati nogomet?

Ja sam počeo trenirati nogomet s osam, a moj brat Robert sa šest godina. Povod je bio jednostavan. Imao sam prijatelja u razredu koji je odlazio na treninge i vježbe. On mi je o tome često pričao pa me je zainteresirao. Doma sam to rekao svojim roditeljima, koji su me rado u tome podržali. Ne samo mene, nego i moga mlađeg brata Roberta.

Koliko je važnu ulogu u tome odigrala vaša obitelj?

Mama manje. Ona se uvijek pomalo plašila tih naših nastupa, pa još i danas. Tata je uvijek pratio nas, odvodio na treninge, dolazio po nas i sa zanimanjem pratio naš rast i napredak. Cijelo vrijeme smo živjeli u Berlinu. Tamo sam započeo školovanje, prve treninge i prve nastupe.

Tko još zauzima važno mjesto u vašem životu?

Zahvalan sam dobrome Bogu, koji me je uvijek vodio. Bez Boga sigurno ne bih uspio ništa. Jasno je da se s posebnom ljubavlju i zahvalnošću sjećam svoje supruge Kristine. Meni je bilo devetnaest godina, a njoj sedamnaest kada smo se upoznali, i evo nas do danas smo zajedno u braku i imamo jedno dijete.

Nogomet vam je, promatrano danas, donio slavu. No, mi znamo da se do svake slave dolazi uz mukotrpno odricanje. Tako je zacijelo bilo i u vašem životu.

Točno tako. To je nešto što mnogi zaboravljaju. Morao sam se odricati mnogih stvari da bih ostvario ono što sam odabrao. Svi smo bili mladi i znamo što mladost sa sobom nosi i kakve zahtjeve i želje postavlja. Moji su prijatelji navečer izlazili i do dugo u noć ostajali vani. I ja sam često poželio takvu jednu slobodu, ali je ljubav prema nogometu bila jača. U tom trenutku je to bilo teško, ali danas, kada promatram stvari, nije mi nimalo žao tih odricanja i žrtvi i kažem: Hvala dragom Bogu što sam donio pravu odluku. To je sigurno bilo i uz pomoć mojih roditelja, jer roditelji djeci savjetuju i govore uvijek ono što je za njih najbolje.

Postoji ona izreka da je "lopta okrugla". Što to zapravo znači?

Znači: sve je moguće. Nogomet nije matematika. Nogomet je otvorena igra. Sve se može isplanirati i urediti do jednoga određenog dijela, a onda očekuj i nepredviđene situacije. Tu dolazi i ono što nitko ne voli, a to je poraz. Poraz je težak, ali to je dio našega života, pa se čovjek i na porazima uči.

Istina je da sam ja uvijek volio pobjeđivati. Nisam od onih kojima je svejedno, nego se borim do kraja. To je moj cijeli život. I ja sam mnogo puta pao, a onda ustao još jači.

Koja vam je najdraža utakmica?

Tu moramo razlikovati klupske utakmice i one za reprezentaciju. Igrao sam u nekoliko klubova, a najdraža mi je svakako ona kada smo osvojili s Bayernom interkontinentalni kup u Japanu protiv Boca Juniorsa. Velika je stvar biti svjetski prvak klupskih natjecanja. Za reprezentaciju, naravno, svi pamtimo nedavne pobjede nad Engleskom. Meni je posebno u ugodnom sjećanju pobjeda nad Italijom na svjetskom prvenstvu u Japanu.

Govorimo o prvim mjestima. Vama je nakon mnogo truda i rada dopalo to da ste prvi u reprezentaciji – kapetan ste jedne od najboljih nogometnih reprezentacija svijeta. Kakav je osjećaj biti kapetan reprezentacije?

Svaki dječak i momak koji trenira nogomet mašta i sanja o tome da postane profesionalac. Malo je onih koji dosanjaju i to da budu kapetani reprezentacije. Ja, iskreno da vam kažem, nisam o tome nikada razmišljao. To mi je bilo nešto nestvarno. Biti kapetan reprezentacije kao što je Hrvatska nešto je veliko! Nisam to mislio prije da je to tako značajno. Ja to sada s radošću ispunjavam, ali i s velikom odgovornošću.

Što konkretno znači biti kapetan?

Pošto sam i najstariji, ja imam odgovornost i prema igračima i prema stožeru. Izbornik ima utjecaj na igrače do jednog određenog stupnja, a tada odgovornost prelazi na mene. Ipak, ja igru na terenu moram usmjeriti u tom pravcu kako izbornik zamišlja. Ja znam biti prijatelj, ali na terenu kad se netko opusti, moram ga potaknuti, možda i podviknuti na njega da se digne, da se vrati u igru.

Kako našu reprezentaciju respektiraju u svijetu? Po čemu se naša reprezentacija razlikuje od drugih?

Dva su momenta jako važna: vatreni iz 1998. godine, kada je ime Hrvatske po nogometu proneseno cijelim svijetom, i ova pobjeda nad Engleskom, što je odjeknulo svugdje. Poštuju nas i cijene. Mi se nikoga ne plašimo, a sve poštujemo. Naša je reprezentacija opuštenija, slobodnija, više je povezana, ujedinjena.

Nogomet sa sobom nosi i navijanje, kolone simpatizera, pune stadione, gužve. Emocije koji put prijeđu granicu ukusnog i dostojanstvenog.

Najvažnije je da se navija i da se zadrži dostojanstvo. Svatko voli svoju državnu ekipu. Nitko nema tako dobre i jake navijače kao mi. Može se navijati a da se ne vrijeđa, da se ne tuče, bez ikakvog nasilja. Naši su nas navijači na takav način pratili u Njemačkoj, pa vjerujem da će tako biti i sada u Austriji i Švicarskoj.

Je li vam teret da ste ovako medijski eksponirani? Odasvud vas traže.

U jednu ruku je lijepo, jer čovjeka malo privuče činjenica da si mnogima interesantan, da te žele vidjeti, čuti te. S druge strane, moram priznati da je malo i naporno. Znate, svatko od nas ima svoj privatni život, koji takav i treba ostati. Ja sam se prije ovoga malo odmarao sa svojom obitelji, opuštao se, da bih opet mogao malo više podnijeti. Jer, na koncu, sve je to opet tako normalno, jer ljudi imaju pravo čuti naše mišljenje i ja doista uvijek nastojim i susresti se s novinarima.

Jeste li svjesni činjenice da ste vi nogometaši, pa tako i vi osobno, mnogim dječacima, idoli? Oni vas promatraju, žele biti kao i vi.

Istina je da nas ljudi vole, jer vole nogomet i vole Hrvatsku. Ja sebe nisam nikada doživljavao nikakvim super-idolom. Nisam ja zvijezda. Zvijezde su neki drugi. Ronaldino je zvijezda, i tako neki. Ja ne! Ja sam čovjek, koji uz igru nogometa, uz često pojavljivanje na televiziji i u drugim medijima, želi ostati običan čovjek.

Ipak, činjenica je da vas mnogi prate. Da li vi imate svijest da ste u stanju da možete poslati pozitivnu poruku mladima, verbalno, porukom ili gestom u igri?

Moram reći da je u Njemačkoj to puno naglašenije da se bude uzor mladeži, pa se onda s igračima i na tome jako radi. To je cilj klubova, da igrači budu uzorni igrači i primjer mladima. Zbog toga i ja osobno nastojim svojim nastupima odaslati pozitivnu poruku, svjedočiti lijepim riječima, davati dobre izjave. Bitno je ostati skroman. Skromnost je najbitnija.

Znak križa je čest kod mnogih igrača na početku utakmice. I vi se križate. Zašto?

Naravno. Na početku utakmice, ali i u svlačionici. To je jako važno. I ne samo to, nego i molitva. Ja, otkad znam za se, molim se. Uvijek prije utakmice molim. Predajem sebe i svoju igru u Božje ruke, da me čuva. Znate, to je dvoboj, borba između mene i moga protivnika. Moguće su grubosti, ozljede. To nije molitva samo za mene, nego i za suigrače i za protivnike. Što je utakmica i igra kada završi, a netko bude jako povrijeđen? Eto, zato molitva.

Vjerujem da nije previše očekivati da naša hrvatska reprezentacija u sklopu svojih priprema za važne nastupe ima i duhovnu pripremu. Ima li toga u našoj reprezentaciji?

Mi smo u zadnja dva ciklusa priprema za velika natjecanja, od kada su izbornici Cico Kranjčar i Slaven Bilić, imali svećenika u našem kampusu u Čatežu. Vjerujem da će i sada biti tako. Došao bi svećenik, bio uz nas za duhovnu pomoć te bi imao zajedno s nama svetu misu. Odazov je dosta velik, pa se iz toga vidi da smo mi, ne samo katolička zemlja, nego i katolička reprezentacija. Kada počne Europsko prvenstvo i u Austriji, imat ćemo zajedničku svetu misu.

Praktični ste vjernik?

Svakako! To mi je pomoglo i pomaže mi i dandanas. Može djelovati dvolično da ovako javno govorim o sebi, jer možda mi neki neće ni vjerovati. Ja redovito idem u crkvu, redovito se molim. Sada sam nedavno bio i na hodočašću u Lurd u povodu 150. obljetnice ukazanja. Molim sve redovite i uobičajene molitve koje svi vjernici mole, ali pamtim osobito molitvu iz djetinjstva, koju sam uvijek molio a sada sam i svoju kćerkicu naučio. To je molitva "Anđele čuvaru mili".

Koje su vam stvari najvažnije u životu?

Sigurno je da mi je najvažnija stvar u životu Bog i moja obitelj. Moji su mi roditelji pomogli, ali bez Božje pomoći jedva da bih išta postigao.

Gospodine Kovač, najljepša vam hvala da ste čitateljima Veritasa posvetili vrijeme. U znak zahvale vama i svim našim reprezentativcima darujemo ove molitvenike sv. Antuna. Uvjeren sam da vam je poznat ovaj svetac.

Kako da ne, slavi se 13. lipnja. Nema onoga tko ne pozna sv. Antuna. To je veliki svetac. Rado ću uzeti ovaj vaš dar i uručiti svojim kolegama. Vjerujem da će im biti dobro i korisno sljedećih tjedana.

Reprezentacija na svetoj misi

Drugi dan po dolasku u Bad Tatzmannsdorf, 4. lipnja 2008., hrvatski nogometni reprezentativci, predvođeni kapetanom Nikom Kovačem, sudjelovat će na svečanoj svetoj misi u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na adresi Kirchenstraße 15. Misa koju organizira vlč. Željko Odobašić, župnik Zagersdorfa i Antaua, započet će u 16.45 sati, a predslavit će je Mons. Paul Iby, biskup biskupije Željezno (Eisenstadt). Misa će biti na uobičajenom jeziku gradišćanskih Hrvata, a na njoj će nastupati tamburaški orkestar gradišćanskih Hrvata "Tamburica".

Ova sveta misa je znak da hrvatski nogometaši žele u molitvi i s Božjim blagoslovom započeti ovo europsko nogometno prvenstvo. Na svetoj misi će sudjelovati cjelokupni stručni stožer naše reprezentacije, a cijeli događaj će snimati austrijska državna televizija ORF.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s