Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Židovstvo
 
Molitva u židovstvu

Piše: mr. sc. Julija Koš
 
MIŠLJENJE SRCEM


Smisao molitve

"Molitva se ne okreće oko onoga što želimo, a nemamo, nego oko onoga što smo primili, a nismo zaslužili; ona nije toliko razgovor s Bogom, koliko uporaba riječi i melodije da se dođe u Božju prisutnost, u nadi da ćemo se samim tim nastojanjem izmijeniti. ... Jednostavnost kojom bi Moše iz molitve prelazio na doručak i s blagoslova na razgovor o vremenu ... govorila je o tome kako je u Božjoj prisutnosti sve čin posvećivanja."
(Jadranka Brnčić, Vezan uz snop života)

Bilo bi dostatno i kada se ništa ne bi dodalo ovim riječima izvornog razumijevanja židovske molitve. One su dokaz - ako je ikome potreban - da "genetička" pripadnost židovstvu nije preduvjet za pronicanje u njegov smisao, kao što mnogi, Židovi i nežidovi, neopravdano misle. Ključ je u posjedovanju otvorenoga srca i, prije svega, u mnogo učenja. Pomno i s ljubavlju čuvajući svoju kršćansku vjeru, autorica navedenih rečenica je u malo riječi, uz pomoć ljubavi i znanja, prodrla u samu srž smisla židovske molitve. Nakon toga, gotovo su suvišne činjenice o povijesti i oblicima židovske molitve, o tekstovima i točnim danima i satima u kojima se izgovara ova ili ona molitva. Pa i kada navodimo činjenice, uvijek prije svega trebamo imati na umu smisao molitve, jer njezin vanjski oblik je samo način putem kojega židovski vjernik Bogu upućuje svoje misli i potpuno mu se prepušta.

Molitva kao tjelesni rad i kao duhovni čin

U starini, u doba Hrama, služba Božja sastojala se od prinošenja životinjske i biljne žrtve i od drugih hramskih poslova, poput čišćenja, paljenja vatre i drugoga. Stoga se i sama molitvena služba nazivala avoda – rad. (Ova riječ na hebrejskome i danas ima isto značenje; primjerice, jedna od političkih stranaka u Izraelu naziva se Avoda, što bi se moglo prevesti kao Radnička stranka). Nakon rušenja Hrama prestala je i hramska služba, čiji je sastavni dio bilo prinošenje žrtve, što je, pak, bilo dopušteno samo u Hramu, kako bi se spriječile pojave idolopoklonstva. Židovi su se raselili svijetom, ulogu vjerskih okupljališta preuzela je sinagoga, a molitva je postala samo duhovnim činom. Tako je službu avoda (rad) zamijenila tefila (molitva). Ona se naziva i mišljenje srcem, jer je posve duhovna, bez ikakve materijalne žrtve.

Mnogi krajnje ortodoksni Židovi vjeruju da će se žrtva ponovno prinositi u doba kada dođe mesija, jer će jedan od svima vidljivih znakova njegova dolaska biti obnova Hrama. Nasuprot tomu, većini današnjih Židova nije ugodna pomisao da bi se Bogu prinosila životinjska žrtva. Stoga je rašireno uvjerenje da je taj dio službe u Hramu zapravo bio ustupak suvremenim običajima, jer drevni Židovi - premda su vjerovali u posve duhovnoga Boga – u starini su još željeli prinositi opipljivu žrtvu, poput svojih susjeda idolopoklonika. Imali su potrebu Bogu pružiti i nešto materijalno, nešto vrijedno, čega bi se od srca odrekli da bi dali njemu. Nakon dvije tisuće godina isključivo duhovne službe Božje, većini današnjih Židova, pa i mnogim najortodoksnijima, bilo bi nezamislivo prihvatiti izvornu hramsku službu s prinošenjem žrtve. Jer tijekom posljednjih dvaju tisućljeća židovski vjernik je razvio osobit i blizak odnos prema obraćanju Bogu samo riječju.

Tekstovi molitava su strogo propisanoga oblika i sadržaja, od prve jutarnje kojom se Bogu zahvaljuje na buđenju iz sna, do složenih liturgijskih molitava u sinagogi. Riječi molitava uglavnom uzdižu Božje veličanstveno ime i zahvaljuju za sve darove i za izabranost židovskoga naroda. Riječi su propisane za sve molitvene prigode. Čak i u tjeskobi ili iznenadnoj radosti, židovski vjernik će umjesto za svojim riječima posegnuti za onim psalmom koji najbolje izražava njegovo trenutno stanje.

Mjesto zajedničke molitve: sinagoga - bet kneset

Danas se u mnogim jezicima prostor židovske zajedničke molitve uobičajeno naziva riječju sinagoga (iz grčkoga izvora sinagoge - sakupljanje). Izvorni hebrejski naziv je bet kneset, što znači zborište, okupljalište (istom riječju naziva se i izraelski parlament, Kneset, što bi se najbolje moglo prevesti upravo hrvatskom istoznačnicom "sabor"). U židovstvu se javlja i naziv "hram" (pisano malim "h", za razliku od jedinstvenoga jeruzalemskog Hrama), također i latinska riječ "templ" (hram).

Sinagoge su isprva nastale kao mjesta za proučavanje svetih tekstova u okolnosti-ma babilonskoga ropstva, kada je većini naroda bilo nemoguće doći do Hrama. Nakon konačnoga pada Hrama, sinagoge su preuzele i funkciju okupljanja radi zajedničkoga molitvenog bogoslužja, koju su sačuvale i u dugotrajnoj dijaspori. Tijekom povijesti sinagoga je u dijaspori od skromne pa i neugledne građevine u zabačenim dijelovima grada postala atraktivnom građevinom, u novije doba često i vrlo raskošnom.

Moli se u sinagogi, na groblju, u domu ili na bilo kojemu drugom mjestu, pa i na ulici, u različitim prigodama. U molitvi se vjernici licem okreću prema Jeruzalemu, ma koliko od njega bili tjelesno udaljeni. Premda se prakticira i osobna molitva, tradicijsko židovstvo prednost daje zajedničkoj molitvi najmanje desetorice muškaraca starijih od 13 godina, čija skupina se naziva minjan; u reformiranome židovstvu i u dijelu konzervativnoga u minjan se ubrajaju i žene. Osnova sinagogalne liturgije, a i osobne molitve, jest molitva Amida (Stajanje), koja se naziva i Šemona esre (Osamnaest blagoslova). Ona nizom blagoslova prije svega slavi i veliča Božje veličanstvo, te priziva izbavljenje židovskoga naroda iz dijaspore skorim dolaskom mesije.

Molitvenu službu prate i odsječci iz Tore i Tanaha, drukčiji za svaki radni dan i za sve šabate tijekom godine. Liturgijski jezici i jezici molitve su (osim u reformiranim zajednicama) hebrejski i aramejski. Za muškarce su propisane tri dnevne molitve: jutarnja šahrit, poslijepodnevna minha, te večernja arvit (u praksi se posljednje dvije nadovezuju jedna na drugu). Žene su obvezne moliti samo ujutro i navečer, čemu je uzrok najvjerojatnije u većim ženinim obvezama u kućanstvu, no često se ovo tumači prirođenom višom duhovnošću u žena, te im ne treba toliko molitve da bi se približile Bogu.

Molitvena odjeća i molitvenici

U starini se odjeća Židova nije razlikovala od odjeće njihovih bliskoistočnih susjeda, niti se svakodnevna odjeća – osim u hramskih svećenika - osobito razlikovala od obredne. Muškarci su u obredne svrhe u određenim prigodama ogrtali talit (molitveni ogrtač), kojega Tora opisuje do pojedinosti. Njegov oblik i namjena nisu se promijenili od najdrevnijega doba do danas: bijeli tekstilni četverokut s tamnim crtama i bijelim vunenim resama na sva četiri ugla, kojim se tijekom molitve prekrivaju ramena, a povremeno i glava. U ortodoksnih, pri jutarnjoj molitvi za radnih dana muškarac na čelo i na lijevu mišicu pričvršćuje tefilin, po jednu kockastu kutijicu od crne kože u kojoj su zapisi iz biblijskih knjiga Izlazak (13,1-16) i Ponovljeni zakon (6,4-9 i 11,13-21). Muškarci u židovstvu u znak poštovanja prema Božjoj veličanstvenosti obvezno pokrivaju glavu pri molitvi i u svim drugim prigodama kada se spominje Božje ime, primjerice pri blagoslovima uz jelo. S obzirom da biblijski tekst ne propisuje vrstu pokrivala, tijekom vremena razvili su se različiti običaji. U novije doba je rašireno pokrivanje glave okruglom kapicom (hebrejski: kipa, jidiš: jarmulka), različitih boja i uzoraka. Ortodoksni takvu kapicu, uvijek crnu, nose cjelodnevno.

Pri molitvi vjernik uvijek uza se ima više knjiga, osobito sidur (molitvenik za šabate i blagdane tijekom godine), mahzor (molitvenik samo za određeni blagdan), te Tanah (biblijski tekst). Također je svakome neophodna Hagada, molitvenik prema čijem tekstu se odvija obred seder, odnosno obredna večera na početku blagdana Pesaha. U molitvenome obredu se ne sudjeluje samo sluhom. Pohvalno je u svome molitveniku očima pratiti hebrejski tekst za vrijeme dok ga se izgovara zajedno s molitvenom zajednicom. Ovo je od starine bilo i izvorom gotovo opće pismenosti u židovskome narodu.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s