Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
Otvorimo oči!

Piše: Sanja Doležal
 
DA LI VIDIMO OKO SEBE LJUDE U POTREBI?

Kad imam vremena, pogotovo u ovim dugim, sparnim, ljetnim danima, nekako više promatram ljude oko sebe. Istina je i da s godinama čovjek prestaje biti usmjeren samo na sebe, pa nekako kao da bolje vidi ostale ljude. Zapravo mi se čini da mala djeca i stariji ljudi na isti način promatraju svijet, širom otvorenih očiju. Razlikuju se samo po tome što djeca stalno zapitkuju, zašto, kako, tko i gdje, a odrasli kao da pomireni prihvaćaju sve što vide. Gledaju, a ne vide oko sebe, ne reagiraju na tuđu nevolju i bol. Živimo začahureni u svoje ljušture, svoje živote, sa svojim problemima.

Nedavno sam imala priliku upoznati predivnu obitelj koja živi preko Save, u Zagrebu. Simpatični bračni par sa tri krasna sina. Sve je naizgled u redu kada prođu pokraj vas, ali ako malo bolje pogledate, kreće priča. Mladi se upoznali, zaljubili, vjenčali i dobili prvog sina. Sreći i veselju nije bilo kraja. Tako i treba biti.

Ubrzo, na putu je i drugo dijete. Opet veselje i radost, do trenutka kada saznaju da je drugi sin teško i neizlječivo bolestan, te se nikada neće moći sam brinuti o sebi. Šok i nevjerica! Nastupili su teški trenuci, operacije, bol u očima malog djeteta, strah u srcu roditelja. Obitelj, prijatelji, svi u strahu i neznanju okreću glavu od njih ne znajući kako bi pomogli. Stiže i treći sin. Rodio se zdrav i barem na kratko opet unio veselje u kuću. Nažalost, kratko. Ubrzo je i najmlađi sin obolio, pa je i njemu potrebno liječenje i dugotrajna terapija. Kako prolaze mjeseci i godine, majka ne radi jer njeguje bolesnu djecu, otac radi, ali malo zarađuje. Došli su u situaciju da više ne mogu dalje sami.

"Nisam imala što staviti na stol kada su došli iz škole", priča mi tužno ta mlada, snažna i hrabra žena. Snažna, jer se već skoro devet godina bori s najtežom i najbolnijom istinom, bolešću svoje djece. Hrabra i ponosna jer je odlučila obavijestiti javnost i zatražiti pomoć.

A ja se pitam, je li moguće da ne vidimo, ne čujemo, ne osjetimo da netko pokraj nas treba ono osnovno, ono bez čega nema života? Hranu. Je li moguće da u zgradi u kojoj žive, uz brojne susjede, prijatelje, nitko ne zna da su im prazni tanjuri? Je li moguće da u državi koja voli za sebe reći da je socijalno osjetljiva, da misli o svojim najugroženijim građanima, nema nikoga tko bi pomogao takvim obiteljima?

Možda bismo svi mi trebali bolje otvoriti oči, pogledati, pitati, ponuditi pomoć susjedu kojega i ne poznajemo dobro. Usprkos svojim vlastitim problemima, vjerujem da ima puno onih kojima je sad, ovaj trenutak lošije nego nama. Možda nekom treba samo razgovor podrške, možda nekoga treba otpratiti doktoru, možda podijeliti s nekim svoj skroman ručak.

Ja ću pomoći ovoj mladoj obitelji koliko god mogu. I ne samo njima. Nažalost samo onoliko koliko i sama uz pomoć nekih ljudi mogu. Vi pomognite svojim bližnjima, staroj baki ili bolesnoj teti. Pozvonite susjedu na vrata i pitajte treba li što iz dućana. Ispecite skroman ili bogat kolač i podijelite sa drugima.

Hajdemo ovo ljeto pokrenuti lanac pomoći, iskoristite godišnje odmore za odmor tijela, ali zaposlite dušu. Otvorimo oči i srca!

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s