Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Bez odmora ne možemo

Piše: Ljudevit Maračić
 
... ILI: ČEMU GODIŠNJI ODMOR?

Učili su nas da je odmor, u smislu godiš-njeg prekida od uobičajenoga rada, po-bjeda sindikalnih borbi proteklih stoljeća. Za Engleze znamo da od pamtivijeka povezuju kalendar i banku. Što drugo znači ona njihova mudra ali i osporena poslovica: "Vrijeme je novac!" Baš ti isti Englezi stvorili su još jednu mudrost, koja bi nam mogla biti polazište u ovome ljetnom razmišljanju: "Odmori se malo da možeš prije završiti!" I druga: "Misli na odmor, ali radi dalje!"

Doista, u ne tako davna vremena, nije se baš mnogo govorilo, a još manje planirao ljetni odmor. O njemu se sustavno počelo govoriti tek u vrijeme socijalnih revolucija, a radničko pravo, kao svoju opipljivu stečevinu, nabrajalo je i obvezatne dane godišnjih odmora. Danas nema nijednoga društva na kugli zemaljskoj koje ne bi o tome vodilo brigu.

Pa ipak, odmor kao takav nije samo dostignuće suvremenih potreba. O tome nam govore i mnogi primjeri iz života pustinjskih otaca. Tako se obično navodi poznati primjer sv. Antuna opata, koji je od svojih pustinjaka tražio da i svagdašnji odmor uvrste u dnevni red svojega života. I tako je jednog dana, kaže priča zapisana u spisima o pustinjačkim ocima, nabasao neki lovac na skupinu pustinjaka koji su se igrali, ne obazirući se na namjernika. Kad ih je takve zatekao, nije se suspregnuo njihovu opatu, svetom Antunu, izraziti svoje čuđenje, čak i sablazan. Sveti ga pustinjak pokuša smiriti na ovaj način. Zamoli ga da odapne jednu od svojih strelica, koje su mu služile da pogodi životinje u lovu. Kad je lovac to učinio, sveti ga opat zamoli da nastavi i ispuca svu seriju strelica koje je imao u tobolcu. Lovac ga posluša sve dok mu luk nije popustio od velikog broja napinjanja. Tada sustane.

Kao što vidiš, reče poznati opat, od vremena do vremena i luku moraš dati da odahne. Slično se događa i s našim tijelom i duhom. To je ono što si vidio kod ovih pustinjaka. Bez odmora mi ne možemo.

Nisu tako svi na odmor gledali u prošlosti. Ne mislimo samo na ono sramotno robovlasničko vrijeme, tamo davno prije Krista, nego sve do novijeg doba. Naprosto, rad (čitaj: zarada) postao je zakon, pa i danas u tržišnoj utrci da se što više namakne, mnogi bivaju prikraćeni, ne samo za godišnji odmor, nego i za tjedni predah. Ima dosta onih koji drže i govore kako razvitak novih potreba i ispunjavanje novih želja uvijek imaju prednost te stalno potiču prema novim naporima. Čini se da pri tom vrše kardinalnu životnu pogrešku po kojoj se živjelo da bi se radilo, a ne radilo da bi se živjelo.

Takva razmišljanja dovode logički do toga da se ništa ili malo toga obavlja dobro. Pa i provođenje odmora, kao što je svojevremeno uočio francuski akademik i poznati katolički pisac Jean Guitton, pa je izrazio zlatno pravilo intelektualnog i svakoga drugog rada i odmora: "Nemoj podnositi ni rad izvršen napola, ni odmor proveden upola. Istroši se potpuno ili dobro odmori. Nemoj pobrkati ova dva trenutka!" Nije li tako, ako se želimo poslužiti antropoformizmom prvih stranica Svetog pisma, postupio i Gospodin Bog? "I počinu u sedmi dan od svoga djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." (Post, 2, 2-3)

Ima dakako mnogo nesporazuma kada planiramo svoj odmor. Za neke to znači samo izlaganje suncu ili osvježavanju u moru ili pak udisanju čistoga zraka u brdima. O izležavanju da ni ne govorimo. To je samo dio odmora. Kao što i dnevni san čini dio svakidašnjega ritma. Zamislimo čovjeka koji se samo izležava i provodi vrijeme u snu. Spavanje nas zapravo podsjeća na umiranje. Zatvoreni kapci odvajaju nas od svjetla. A kao sinovi svjetlosti, ne smijemo zatvarati prozore duha unutarnjoj svjetlosti. Zato ne bi trebalo samo spavati, pogotovo kad su noći kraće. Valja se znati probuditi, možda posvetiti knjizi. Jer san je poput porez-nog činovnika: odnosi nam gotovo polovicu života. Da tako shvaćeni odmor neće biti dobitak za dušu i tijelo, već će proizvesti veliku prazninu, u kojoj lijenost kolo vodi, a ostavlja gorki okus besmislenosti, kako potvrđuje i stara ruska mudrost: "Besmislen odmor umara gore od samoga rada."

Kako onda provesti korisno dane odmora? Možda nam u traganju za potpunijim odgovorom može pomoći mudrost velikoga teologa i učitelja, sv. Tome Akvinskoga, koji je negdje zapisao: "Samo nam nešto može pružiti stvarni odmor: radost! Ničemu nas ne vodi odmaranje neradom ili dosadom!" Radost, veselje, vedrina – to su izazovi pravog odmora, a sve drugo: i sunčanje, i kupanje, i spavanje, bez navedene pratnje radosti i vedrine, kratkotrajnog su daha i brzo se zaboravljaju. Tako shvaćeni i proživljeni naši dnevni, tjedni i godišnji odmori zaista postaju prigoda za duhovno osvježenje, za pročišćenje duha od sebičnosti.

Manje misliti na sebe gledajući na druge, umjesto zatvorenog razmišljanja o sebi, darovati se drugome. I to, po mogućnosti tiho, bez buke. Spisateljica Susana Sontag ističe: "Naša moderna civilizacija posjeduje neusporedivu maštu u izmišljavanju hobija, zabava, provoda, ali je u potpunosti zaboravila da je istinski hobi koji omogućuje pravi odmor duhu i tijelu, hobi tišine." S dodatkom: opušteno i bezbrižno, poput luka onog lovca koji je opatu Antunu prigovarao što mu se učenici odmaraju. Opuštanje za daljnje uspjehe.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s