Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
700. obljetnica pavlina
 
Klinika Duha u Sv. Petru u Šumi

Piše: Barnaba Hekić
 
OBNOVA PAVLINSKOG REDA U HRVATSKOJ

Sveti Petar u Šumi, živopisno mjesto u srcu Istre, bio je 29. lipnja, na blagdan Svetog Petra i Pavla, središte velikoga događaja – proslave 700. obljetnice osnutka reda pavlina. Uz svečanu misu zahvalnicu, održan je i znanstveni simpozij te postavljena bista pavlina i biskupa - Supetarca o. Šimuna Bratulića.

Generalna Uprava pavlina nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Czestochowi, odakle je i krenula obnova hrvatskih pavlina 1972. na inicijativu pokojnog kardinala Franje Kuharića. Danas pavlini djeluju u četiri hrvatska samostana (Kamensko-Karlovac, Sv. Petar u Šumi, Svetice kraj Ozlja i Posedarje-Zadar).

Veličanstveni kompleks otaca pavlina u Sv. Petru u Šumi, nakon dužeg razdoblja propadanja, ponovno ubrzano oživljava i poprima svoj stari sjaj.

Kompleks je najprije bio benediktinska opatija osnovana u XII. st., zatim pavlinski samostan koji je pripadao Istarskoj i Vinodolskoj Pavlinskoj provinciji, kasnije župno sjedište te sada ponovno samostan i župa koja je povjerena pavlinima, onim istim koji se brinu o svetištu Gospe iz Czestochowe u Poljskoj. Samostan koji je rekonstruiran krajem XV. i početkom XVI. stoljeća te dovršen 1732. g. bio je sjedište pobožnosti i kulture koji nisu baš bili jedinstveni; crkva koja je obnovljena i proširena u XVIII. stoljeću postala je metom hodočašća i intenzivne vjere, naročito nakon nadnaravnog događaja, odnosno pojave čudesnih suza na Gospinoj slici koja se štovala iznad glavnog oltara.

Austrijski car Fridrih II. darovao je 1459. g. pavlinima samostan i spojenu crkvu koje su već ranije napustili benediktinci. Papa Pio II. s bulom iz 1460. g. potvrdio je tu promjenu.

Red pavlina ili sv. Pavla prvog pustinjaka bio je isprva pustinjački, a zatim redovnički. Nastaje okupljanjem mnogih neovisnih pustinjaka, oko 1215. god. u Mađarskoj, nakon raznih obrata u širenju i lokalnom odobravanju od strane pojedinih biskupa, a službeno ga je priznao 16. studenog 1308. papa Klement V. Red je odabrao za svoga glavnog zaštitnika i uzor sv. Pavla prvog pustinjaka (IV st.).

Pavlini su se brzo proširili po Europi. Prvi samostani u Hrvatskoj bili su oni u Dubici (1244.), Remetama (Zagreb 1272.), i u Čepiću u Istri (1287.), te kasnije mnogi drugi (ukupno pedesetak). Najpoznatiji su bili oni u Lepoglavi, u Remetama te u Sv. Petru u Šumi.

Zašto je Josip II. ukinuo pavline?

Razlozi koji su pogodovali brzom širenju Reda u Hrvatskoj bili su: uzoran način vjerskog življenja (misaoni i aktivni), hvalevrijedan liturgijski život (izražen ne samo na latinskom jeziku već i na hrvatskom), skromnost u običajima, unutarnja i apostolska revnost, duboka ukorijenjenost u narodu te kasnije i visoka kulturna razina. Snažni je poticaj nastao i zbog sinovske privrženosti Reda Gospi. Njoj je posvećeno mnogo njihovih crkava. U lepoglavskom samostanu nastala je 1503. prva hrvatska gimnazija, a 1650. i hrvatska akademija ili sveučilište s pravom dodjele akademskih titula. Pavlini su potom otvarali razne druge gimnazije te su zaslužni za promicanje kršćanskog i društvenog načina života te hrvatske kulture.

Upravo kada su bili na vrhuncu sjaja te kada ih je hrvatski narod najviše poštovao, 1786. g. austrijski car Josip II. ih je ukinuo. Jedan od razloga koji je naveo cara na taj čin bilo je jako uključivanje pavlina u srce naroda i njihovo odlučno suprotstavljanje njegovoj germanizaciji.

Nakon ukidanja preživjeli su samo samostani u Czestochowi i Krakovu. Iz ta je dva samostana, nakon prvoga svjetskog rata, nastavljen put obnove Reda. Danas se pavlini nalaze u Poljskoj, SAD-u, Njemačkoj, Italiji, Australiji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Slovačkoj, Češkoj, Ukraini, Bjelorusiji, Latvi, Francuskoj, Engleskoj, Južnoj Africi i Kamerunu.

Stepinac zvao, Kuharić dozvao

Bilo je mnogo pokušaja uvođenja pavlina i u Hrvatsku. To je pokušao i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji je želio njima povjeriti vođenje i pastoralnu brigu svetišta u Mariji Bistrici. Na poziv nadbiskupa zagrebačkog kardinala Kuharića, došla su 1972. iz Poljske četiri redovnika pavlina, kako bi ponovno preuzela u vlasništvo svoj bivši samostan u Kamenskom kraj Karlovca. 1993. god vratili su se i u Sv. Petar u Šumi.

Samostan u Sv. Petru u Šumi bio je već ukinut 1783. te su se redovnici preselili u Crikvenicu i Vinodol. Samostan je nažalost prešao u privatne ruke te je ubrzo propao u odnosu na svoje prvobitno stanje. Crkva je postala župno sjedište.

Zaslugom općine Pazin i njegova gradonačelnika Stanka Mališe te snažnim zalaganjem tadašnjeg biskupa porečko-pulskog, mons. Antuna Bogetića, samostan se vratio Crkvi te su pavlini tamo ponovno kročili 7. srpnja 1993., nakon 210 godina prisilnog udaljenja; njima je povjerena i pastoralna briga o župi.

Trenutno se pokreće potpuno saniranje samostanskog kompleksa, koje je povjereno specijaliziranoj istarskoj tvrtki, a sve to zahvaljujući velikodušnom doprinosu dobročinitelja i štovatelja pavlina te zahvaljujući uvažavanju istog kompleksa od strane vlasti i osoba zaduženih za povijest i umjetnost.

Jedna od prvih briga novopristiglih redovnika bila je obnova krova crkve: stare kamene ploče zamijenjene su modernim pokrivačem od opeke, nakon što su prethodno zamijenili ruševne grede koje su se nalazile ispod; u potpunosti je obnovljen uređaj za zaštitu od gromova; potpuno je obnovljen sustav kanalizacije i protoka kišnih voda.

Prethodno je, 80-tih godina, na inicijativu tadašnjeg župnika Petra Pahovića, moderniziran čitav električni sustav te je postavljena racionalna i bogata rasvjeta oltara i pojedinih umjetničkih dekoracija. Pahović je 70-tih i 80-tih godina promicao i ostvario opću rekonstrukciju župnog stana, zvonika i pročelja crkve.

Istarski barok

Crkva i samostan u Sv. Petru u Šumi su vezani na tradiciju središnje Europe, a ponajviše na pavlinske centre u Hrvatskoj. U crkvi Sv. Petra sav je unutarnji namještaj i svi ornamenti od drva baš kao u ostalim pavlinskim crkvama u Hrvatskoj. Njihova se umjetnost povezuje s barokom i rokoko stilom tadašnjeg vremena. Crkva u Sv. Petru je jedina pavlinska crkva koja je sačuvala gotovo netaknuti originalni umjetnički inventar koji potječe iz XVIII. st. Ona stoga predstavlja osnovnu točku za proučavanje i upoznavanje baroka u toj regiji.

Svaki oltar vodi u središte velika slika na platnu koja predstavlja otajstvo ili sveca kojemu je posvećen. One su sve akademski restaurirane prije nekoliko godina u Zagrebu. Prvi koji je izrađen bio je najvjerojatnije glavni oltar. Gotovo je sigurno bio dovršen već 1755. Posvećen je apostolima Petru i Pavlu. Glavni oltar, u svojoj veličanstvenosti, izdiže se vrlo visoko do ispod crkvenog svoda. Žarišna točka čitave kompozicije je u sredini, s velikom slikom na platnu koja prikazuje "Isusa koji predaje ključeve Kraljevstva nebeskog sv. Petru". Uz sliku se nalazi niz drvenih stupova, mramoriziranih, na kojima se pojavljuju kipovi četiriju evanđelista.

U prostoru iznad tabernakula pavlini su smjestili sliku u boji Crne Gospe iz Czestochowe, kojoj su 1721. god. na Badnjak, u 11.45 sati, na kraju zajedničke mise počele teći normalne suze i suze od krvi, a to je potrajalo tijekom cijele božićne osmine.

Čudo Gospe iz Czestochowe

U biskupskom arhivu u Poreču, među bilješkama o posjetima župama koje je napisao porečki biskup, mons. Gaspare de Nigris 1745. g., nalazi se vjeran prijepis nekoliko stranica kronike otaca pavlina iz samostana u Sv. Petru u Šumi. Oni su, budući da su bili povezani sa svojom subraćom iz Poljske, nabavili ili naručili poprilično veliku sliku Gospe iz Czestochowe kako bi je smjestili na glavni crkveni oltar, gdje se štuje i danas.

U tom prijepisu nalazimo zabilježeno:
Godina 1721., 24. prosinca. Kada se, četvrt sata prije podneva, nakon što je završio sv. misu, uputio u sakristiju, o. Pavao Subski, profesor moralne teologije, primijetio je da lice Blažene Djevice iz Czestochowe, koja se nalazila ponad oltara, ispušta suze… Vidjevši taj fenomen, jako smo se prestrašili. Kada smo, istog dana, oko 12 sati, pozvonili s velikim zvonom, pristigli su naši mještani kako bi vidjeli to čudo.

Nakon toga ljudi su pristizali, do Nove godine da vide lik na slici prekriven suzama. Tog dana, tj. 1. siječnja 1722. g., prema želji nadležnog u samostanu, pred svima, o. Pavao Subski obrisao je misnim rupcem kapi sa lica Gospe koja je prikazana na slici.

Od tada su ljudi počeli hodočastiti tom liku Gospe iz Czestochowe i zavjetovati se, ponajviše u slučaju bolesti. Vikar samostana zabilježio je brojne slučajeve uslišanih molitava.

Nakon čudesnih suza Gospe iz Sv. Petra, vjernici su masovno pristizali kako bi se molili ispred toga blagoslovljenog lika, nalazeći utjehu i ozdravljenje. Povratak pavlina, nakon 210 godina izbivanja znak je vremena koji nam Bog nudi kako bi nas pozvao na molitvu i obraćenje, na hod putovima Gospodnjim.

Hodočašće je znak toga duhovnog puta. Svetišta su klinike duha, kao što je govorio Pavao VI. Svetište u Sv. Petru u Šumi može još govoriti srcima, Gospa je tamo, čeka nas kako bi nam pokazala svoju majčinsku ljubav, kako bi nam bila vodilja, kako bi nam osigurala svoju zaštitu, te bila svima uzor rasta i posvećenja.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s