Osim njegova podrijetla, odgoja i obrazovanja, koje je primio u židovskom narodu i poganskom okruženju, na djelovanje apostola Pavla poseban je utjecaj izvršio i povijesni, politički i kulturni okvir Grčke, Male Azije i općenito Istoka toga doba, to jest sredine prvog stoljeća. Pritom je naročito značenje imalo prožimanje helenističke kulture, s jedne, te političke i vojne sile Rimskog Carstva, s druge strane. Stvaranje jedinstvenoga kulturnog, ali i političkog prostora započelo je osvajanjima Aleksandra Velikoga.

Raspadanje samoga kraljevstva nakon Aleksandrove smrti nije dovelo i do udaljavanja kultura koje su njegovim osvajanjima bile zbližene. Naprotiv, budući da su vladari novonastalih političkih cjelina bili helenističkoga obrazovanja, u područjima pod svojom vlašću nastojali su promicati i helenističke vrijednosti, ponekad čak i agresivnije no što je to bilo kod samoga Aleksandra. Takvo se nastojanje vidi i u arheološkim ostacima, gdje se značajke grčke kulture ne nalaze samo u Grčkoj i u obalnim krajevima Male Azije, nego i u njezinoj unutrašnjosti, ali i dalje, na Bliskom istoku, pa sve do Egipta. Tako se posvuda mogu naći primjeri grčke arhitekture, poput kazališta, stadiona, gimnazija, pa i hramova sličnih onima u grčkim gradovima. Usto, i predmeti svakodneve uporabe, poput uljanica i posuđa, odaju snažan grčki utjecaj.

Rimljani mačem, Grci jezikom

Međusobno rivalstvo pojedinih Aleksandrovih nasljednika i međusobni sukobi doveli su do njihova slabljenja, što je omogućilo sve snažnije širenje utjecaja Rima. Tako su već sredinom 2. st. pr. Kr. Grčka, Makedonija i zapadni dio Male Azije rimske provincije, a u 1. st. pr. Kr. takav status imaju i Bitinija uz Crno more i Cilicija na jugoistoku Male Azije, ali i Sirija. Ubrzo će u sastav carstva ući i provincije: Galacija u unutrašnjosti Anatolije, te, južno od nje, Licija i Pamfilija uz obalu Sredozemnoga mora. Na Istoku Rim je postao sinonim za jedinstvo, gospodarsku i pravnu stabilnost, a naročito za trajan red i mir, što je postalo poznato kao pax romana. Tako je ostvareno dvostruko jedinstvo: jedinstvo helenističke kulture i rimske političke vlasti. Na mjesnoj razini, čak i na političkom i upravnom području, prevagu su imali helenistički uzori. Usto, mnogi i raznoliki narodi koji su u istočnom Sredozemlju ušli u sastav carstva, zadržavajući i dalje svoje vlastite jezike, međusobno se nisu sporazumijevali na latinskom, koji je bio jezik vojnih osvajača, nego na grčkom, koji je bio jezik kulture koja se koje stoljeće ranije tim krajevima proširila. Na taj je način jednostavna inačica grčkoga jezika postala zajedničkim sredstvom sporazumijevanja istočnog Sredozemlja. Taj grčki jezik, nazvan u kasnijoj znanosti koine, odigrat će nezamjenjivu ulogu u širenju kršćanstva u prvih nekoliko stoljeća. Toliki će biti utjecaj toga jezika da će Pavao, Židov iz Cilicije, kršćanima u samom Rimu pisati na grčkom jeziku. Taj će mu jezik omogućiti da bez većih problema propovijeda pripadnicima različitih naroda, od njegova rodnog Tarza, preko Damaska i maloazijskih gradova poput Derbe, Listre, Ikonija i Antiohije Pizidijske u srcu Male Azije i Efeza i Troade na njezinu zapadu, pa sve do makedonskih i grčkih gradova, Filipa, Soluna, Bereje, Atene i Korinta. Tim se jezikom sporazumijevao i s predstavnicima vlasti. Tako je, kad su Židovi započeli proces protiv njega, mogao iznijeti svoju obranu pred tisućnikom u Jeruzalemu, pred Feliksom, upraviteljem provincije Judeje u Cezareji, pred njegovim nasljednikom Porcijem Festom, ili kasnije u Rimu.

Kopnom i morem

Druga pogodnost koju je omogućila jedinstvena rimska politička uprava bio je razvijen sustav prometnih veza, kako cestovnih tako i pomorskih. Putovanja su postala laganija, a putovalo se sve više. Isprva su ceste građene iz vojnih interesa radi lakšeg prebacivanja vojske, a potom su poslužile razvoju trgovine. Ishodište svih putova u carstvu bio je Rim. Odande su kretale ceste Aurelia i Aemilia, koje su glavni grad povezivale sa sjeverom, sve do Galije i ostalih krajeva kontinentalne Europe. Via Appia, izgrađena oko 312. pr. Kr., vodila je na jug Apeninskog poluotoka, odakle je kretao pomorski put prema istoku, gdje je nastavljala teći Via Ignatia, koja je povezivala Grčku i Malu Aziju, gdje su već postojale mnoge ceste iz ranijih razdoblja. Na području Palestine glavna je arterija bila Via Maris, koja je povezivala Damask s Egiptom. Uz takvu kvalitetnu mrežu putova nije se putovalo samo iz potrebe, nego i u svrhu zabave i svojevrsnoga turizma, ali i iz vjerskih razloga. Morem se plovilo uglavnom u razdoblju između travnja ili svibnja i listopada ili studenoga, a na brodovima je mogao biti i prilično velik broj putnika. Tako je na brodu kojim je Pavao putovao u Rim bilo 276 osoba (usp. Dj 27,37). Put brodom obično se plaćao, dok su siromašniji prihvaćali kakvu službu na brodu da bi stigli do svoga cilja. Moglo se putovati bilo priobalnim plovnim putovima, gdje se plovilo uz samu obalu, od luke do luke, bilo otvorenim morem, uz pomoć zvijezda i izračuna udaljenosti među lukama. Sigurnost plovidbe uvelike je ovisila o vremenskim prilikama, a isto tako i njezina brzina. Tako se iz Palestine moglo stići do Rima za samo petnaest dana, a za lošijih vremenskih prilika to je putovanje moglo trajati i više od mjesec dana.

Pavao sam piše o prilikama za svojih putovanja, kad želi istaći svoje napore za širenje Evanđelja nasuprot "lažnih apostola" (2Kor 11,15). Tako kaže: "Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama –prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve" (2Kor 11,23-28).

Ipak, unatoč nevoljama koje su ga snalazile, Pavao je u prilikama svoga vremena mogao prepoznati "puninu vremena" (Gal 4,4; usp. Ef 1,10). Ta punina, ispunjenost, može biti prepoznata kako u razvoju židovske misli, tako i u prilikama grčko-rimskog svijeta, koji je omogućavao brzo širenje Evanđelja. Pavao stoga vidi prednosti državnoga i društvenoga uređenja u kojemu živi i u kojem se kreće. Poruka je to i za današnje vrijeme kad se svijet sve više povezuje, sredstva komunikacije su sve brža i pristupačnija, a način razmišljanja ljudi iz različitih krajeva sve sličniji. Kršćani se ne smiju zatvarati u svoje male svjetove.