Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pored nas
 
Život izvan civilizacije

Piše: Tatjana Alavanja
 
MOŽEMO LI ZAMISLITI ŽIVOT U OSAMI BEZ SUVREMENIH TEHNIČKIH POMAGALA?

Svakodnevni užurbani ritam života pre-pun je raznih stresova koji sa sobom neminovno pridonosi gubljenju živaca, čak i razvoju raznih bolesti. Za mnoge ljude to je razlog za cjelokupnu promjenu načina života. To vrlo često znači odlazak izvan gradske buke i vreve, te potpuni povratak prirodi i prirodnom načinu života. Osim mnogih bolesti koje prouzrokuje stres, neke, poput gospođe Štefice Krecelj, na to znaju natjerati životne neprilike. Naime, kako je život nije štedio, bila je primorana boriti se za goli život povratkom u Letovanić, u kojemu je i rođena.

Samoća iz nužde

Otvorivši nam dušu u predahu nadničarenja u jednom vinogradu na Letovanskom vrhu, ispričala je kako je u Letovaniću dobro i sretno živjela s obitelji sve dok joj nije umro suprug. Potom je došao rat i kako je ostala udovica, otišla je trbuhom za kruhom u Zagreb.

- Tamo sam našla posao i ponovno se udala. Radeći kao pomoćna djelatnica u kuhinji, te čistačica u glavnoj metropoli, proživjela sam 16 godina. No, zbog niza nesretnih okolnosti, ponajviše u braku, prije dvije godine bila sam prisiljena napustiti posao i život u velegradu, te se vratiti na Letovanski vrh gdje sam kupila zidanu kućicu od 25 kvadrata, i to bez struje, vode i sanitarnog čvora. Budući da s 56 godina još nemam mirovinu, niti socijalno osiguranje, da bih preživjela, moram nadničariti - rekla je Štefica Krecelj.

A to znači, pojasnila je, da radi sve što joj se ponudi: kopa, kosi travu, uređuje i sadi vrtove, cijepa drva, obrađuje vinograde, čisti i sprema kuće vikendašima, a na raspolaganju je i za ostale fizičke poslove. Poziva joj zasad ne manjka jer svi u Letovaniću, odnosno na Letovanskom vrhu, znaju da je vrijedna i radišna od rane mladosti. Svakoga dana, izuzev nedjelje, većinom ustaje u četiri sata ujutro da bi sebi i svom psu Nikici spremila obrok. Ne zaboravlja niti nahraniti šest mačića koje namjerava razdijeliti uokolo. Pričajući i gledajući u pod, tužno je izrekla da su joj trenutno njezina obitelj i sve njezino bogatstvo. Dakako, ne zaboravlja pritom na svoje troje djece, ali budući da ni ona ne rade, od njih ne može očekivati pomoć. A nažalost, to isto vrijedi za preostale tri sestre i brata, koji također teško žive.

Zimi, kad nema previše posla, skuplja boce da bi si mogla kupiti osnovne namirnice poput kruha, mlijeka, šećera, ulja itd. A to ponekad bude pravi pothvat jer do prve trgovine u Letovaniću treba biciklom voziti šest kilometara. Uvelike je spašava i vrt u kojem zasađuje povrće, a ima i voćki oko kućice. Bez obzira na sve nedaće, ističe gđa Štefica, nimalo joj ne nedostaje grad. Iako teško radi, ne žali se ni na što, zdravlje je donekle služi i napominje da je ipak u dubini svoje duše sretna. Jedini luksuz koji posjeduje je mobitel, a nabavila ga je ponajprije zbog posla. Ali i za slučaj da zatreba pomoć, da može nekog pozvati. Boraveći s njom, uvjerili smo se da joj mobitel zvoni svaki čas. Ali s gorčinom je rekla da je znala plakati jer ga nije imala gdje puniti budući da nema struje u kući. Odnosno, da joj neki susjedi nisu htjeli pomoći na taj način, pravdajući se da će im potrošiti puno struje. Ipak, prijatelje i potporu pronašla je u susjedima Branki i Zlatku Vukić, koji su prepoznali njezine patnje i olakšali joj na mnoge načine. Od konkretne pomoći do riječi utjehe, te okrjepe. Oni imaju samo riječi hvale za nju i tvrde da je gđa Štefica najbolji radnik na brijegu, te da bi se i poneki muškarac mogao posramiti pred njom koliko fizički može izdržati radeći grube poslove.

U prirodu radi zdravlja

Za razliku od nje, umirovljeni bračni par Vukić se za život na Letovanskom vrhu odlučio ponajprije radi zdravlja. Naime, gospođa Branka je nakon operacije kralješnice ostala nepokretna, da bi ovdje ponovo prohodala i ozdravila. A za definitivni ostanak 1996. godine, osim ljepote prirode, presudila je i zaljubljenost u ovaj kraj gdje su prijašnjih 40-tak godina dolazili u posjet rodbini.

- Meni je kao dečku s gradskog asfalta to bio veliki izazov. U početku nisam znao niti kako se sadi krumpir, kako se s ručnom kosom kosi trava i slično, ali sam se s vremenom izučio. Ubrzo sam počeo obrađivati vinograd, koji svake godine obnovim s oko 200 novih sadnica, te raditi svoje vino i rakiju, za koje od stručnjaka dobivam same pohvale. Ovdje je nekako sve posve drugačije - od zraka, prehrane i spavanja, ispričao nam je gospodin Zlatko Vukić, priznavši da ga je ipak malo mučila nostalgija za gradom i društvom.

Danas je pak ta slika potpuna promijenjena, pa mu sad jako smeta odlazak, primjerice u prenapučenu Ilicu prepunu žamora, brojnih ljudi koji su u utrci s vremenom, te neprestana zvonjava mobitela u tramvaju i nervozne kolone vozača na usijanom asfaltu. Zato kad treba do zubara ili do metropole zbog nekih drugih razloga, jedva čeka da se vrati čim prije na svoj brijeg i sjedne na terasu ispred kuće, s koje puca pogled na Kupu i cijeli Sisak. Gospodin Zlatko kaže da mu "zanimacije" nikad ne nedostaje jer uvijek nešto dorađuje po drvenoj kući koju su adaptirali, te uveli vodu, telefon i kanalizaciju, dok je struja već bila priključena. Veliki problem im predstavlja voda, govori, jer se opskrbljuju s kišnicom. Da bi je mogli koristiti za hranu i piće, spremaju je u cisternu s filterom da se pročisti.

Taj mali nedostatak ipak ne sprječava gospođu Branku da sprema domaću zimnicu iz eko-proizvodnje, zatim likere i prirodne sokove, koje onda vrlo rado razdijeli prijateljima da ih iskušaju. U ljetnim mjesecima pak bere sedam, osam vrsta gljiva, potom šumske plodove poput jagoda, kupina, malina, duda, kao i ljekovite trave: kadulju, mentu, matičnjak, hajdučicu, gospinu travu i druge.

- Zimi mi je poseban gušt šetati se s psima Ajom i Kajom prema šumi, te uživati u snježnoj zimskoj idili. Veseli me i hranjenje srna i ostalih divljih životinja s kukuruzom i solju, jednako kao i ptica s usitnjenim orasima i špekom. Jednostavno, to me toliko ispunjava da nema toga zbog čega bih se ovog odrekla. Nema tih novaca! Doslovno, sigurna sam da smo si spasili život odlaskom iz velegrada u ovaj "raj" za tijelo i dušu. U početku su nam se svi prijatelji čudili zbog preseljenja na Letovanski vrh, a sada nam se dive zbog mirnijeg, sadržajnijeg i ljepšeg načina života od njihova - rekla je gđa Branka Vukić.

Stoga je za sve gradske prijatelje otvoren poziv za druženje vikendima, kad zajedno roštiljaju, pričaju viceve, pjevaju i uživaju u domaćoj "papici" i kapljici.

Na naš upit je li joj ovdje nešto nedostaje, gđa Branka je odgovorila da samo ponekad čezne za odlaskom u kazalište i da vrlo rijetko zaželi otići do Zagreba na trač-partiju s gradskim prijateljicama. Kako joj se mnoge od njih žale na sve veće režije i sve nepodnoš-ljiviji stres, ona im od srca preporuča ono što je već prije nekog vremena građanima metropole sugerirao zagrebački gradonačelnik Bandić, a to je da odsele u manja mjesta. Tamo se, slažu se u glas supružnici Vukić, barem kao u njihovu slučaju, nitko osim mušica, mrava, pčela, leptira, ptica, zečeva i eventualno srna, neće moći pobuniti da im smeta preglasno slušanje glazbe, bučniji razgovor, pjevanje i slično.

Na selu od rođenja

Prirodni život izvan velegrada zagovara i 70-godišnji Mirko Petković iz Martinske Vesi Lijeve, između Siska i Ivanić-grada, koji oduvijek živi tamo baveći se poljoprivredom. Svoje korijene odlučio je zauvijek ostaviti baš ovdje gdje je davnih godina pristigao njegov pradjed iz Like. A tome je pridonijela i ljubav prema supruzi Jagici, rodom iz Martinske Vesi Desne. Gospodin Mirko priča da joj je neizmjerno zahvalan što ga je čekala skoro tri godine da se vrati iz ondašnje vojske.

- Otad obrađujemo zajedno sedam hektara zemlje, a imamo još pola hektara okućnice i kuće. Žena se diže u šest ujutro, skuha nam čaj ili kavu, a dok ona nahrani stoku, ja malo pogledam što ima novog na televiziji. Budući da sam teško bolestan, nažalost ne mogu joj puno pomoći u staji. Potom zajedno doručkujemo npr. žgance s mlijekom ili domaćim maslom, pa idemo na polje po travu za 25 svinja. A zimi obično pletemo košare za kukuruz, uskrsna jaja i boce, tzv. Pletenke, i to od šiblja koje se može naći u kanalima, opisao nam je jedan dnevni raspored Mirko Petković.

U popodnevnim satima slijedi ručak, pa malo odmora. Nakon toga se priprema hrana za svinje i dok nema sunca, ljeti se plijevi vrt. Po povratku kući večeraju obvezatno svježe povrće iz vrta ispred kuće, a tamo ne manjka rajčica, paprike, krastavaca, mrkve, blitve, špinata, krumpira itd. Dan im obično završava gledanjem Dnevnika, iako bračni par Petković kaže da su se povremno navirili i na Farmu da vide što natjecatelji znaju o seoskom životu.
Nekad prije, dok je bio mlađi, prisjeća se gospodin Mirko, izrađivao je s velikom ljubavlju ukrase i drvene igračke samo s ručnim alatom. Jednako tako nezaboravna su mu i tradicionalna hodočašća u Mariju Bistricu na Malu ili Veliku Gospu, kad idu zahvaliti za sva isprošena dobra i blagoslove, te isprositi nove milosti. Napominje da ne bi ni za što na svijetu otišao iz svoga rodnog kraja, iako mu je otužno vidjeti pomalo napušteno selo s nekolicinom starijih ljudi.

"Ja bi 'mrel da me negdo otpela nekud drugud! Neću ja nikam iti odovud, a pogotovo ne v Zagreb. Ponoril bi v tolkim narodom i bukom. Nemam ja živce za tak nekaj. Ma, meni i mojoj Jagici nikaj ne fali ovde, samo da nas nekak malo bolje zdravlje posluži. Al' kaj si moremo, stigla su nas leta. Ako Bogek da, bumo si još poživeli koju godinicu!", rekao je u domaćem žargonu ovaj iznimno radišni čovjek.

Ne žali se ni to što vodu uzimaju u kantama iz bunara ispred kuće jer nemaju vodovod. Naprotiv, kaže da im je draže živjeti na ovakav pomalo zaboravljen starinski način. A struju su uveli zbog svjetla i da mogu ponekad pogledati televiziju. Svoju posebnu draž imao je makadamski put, koji je prije pet godina zamijenila asfaltirana cesta. Zbog njega se gospodin Petković pomalo pribojavao dolaska mnogih željnih mira i tišine, no zasad se, čini se, ipak - prevario.

Moja planina Velebit

Od nagomilanog stresa, zasad se barem vikendima i za vrijeme godišnjeg odmora podno Velebita voli opuštati novinarka Večernjeg lista Božena Matijević, koja je posebno ponosna na svoje ličke korijene. Naime, njezin otac je rodom iz Ličkog Cerja, a mama je također rodom iz Like. Prisjetivši se djetinjstva, Božena nam je s nostalgijom ispričala kako je svake ljetne i zimske praznike provodila sa starijom sestrom kod obje bake u Lici. Te dane, napominje, neće zaboraviti dok je živa. Osobito je voljela zimovanja u Perušiću, koja ponajprije pamti zbog konja. Budući da ih je njezin djed obožavao, obje ih je odmalena naučio jahati na sedlu.

- Ipak, ono što najviše pamtim jest dolazak vlakom u Liku, odnosno, kad bi nas djed dočekao na željezničkom kolodvoru, i onda nas na saonicama koje su vukli konji vozio oko pet kilometara kroz brda do našeg sela. Da nam ne bi bilo hladno, baka nam je poslala biljce da se u njih umotamo. A ona bi nas uvijek dočekivala s miomirisnim domaćim kruhom, polama, lukom i njezinom nezaboravnom pitom od jabuka, prisjetila se Božena.

A ljeti su, nastavila je, svi preko dana puštali konje na ispašu da bi svaku večer po njih išao neko drugi od susjeda. Kao da je to danas, pamti žive slike kad su ona i sestra jahale na konjima s djedom u potrazi od šest, sedam kilometara da pronađu sve konje i vrate ih nazad u selo. Ono što je najviše oduševljava jest što se to sve nastavilo ponavljati kad su ona i sestra odrasle. Ne čudi je stoga što je emocionalno vezana za Velebit i što ga naziva "moja planina" jer je naprosto fascinirana njegovom prirodnom ljepotom. Teško joj se, kaže, odlučiti što joj je dojmljivije - čista izvorska voda, prekrasan pogled s Velebita na more, tišina koja se tamo osjeti i čuje, ljekoviti zvukovi pčela i žaba... Priznaje i da je vrlo sklona domaćim ljudima jer smatra da su osobine ove snažne i velike planine usađene u njih. Obožava i ne može dan zamisliti barem bez jedne žličice pravoga domaćega velebitskog tj. ličkog meda, koji nabavljaju od susjeda čije su košnice smještene kod Tulove Grede. Također, ističe da ona i njezina obitelj u Zagrebu piju ličku vodu Sv. Rok jer znaju gdje je izvor, pa im nije problem sjesti u auto i napuniti karnistre sa 50-60 litara čiste izvorske vode dostatne za tjedan dana.

- Uskoro počinjemo graditi na porušenom djedovom imanju vikendicu, a pogled ćemo imati točno na Sveto brdo ili Vaganjski vrh, najviši vrh Velebita. Sigurna sam u jedno: ostatak života želim gledati u Velebit i vratiti se ovdje. Odluka obitelji je bila, iako je ovdje cijena zemljišta i nekretninama jako porasla, da ništa ne prodajemo. Radije neka sve ostane u obitelji. Inače, svaki put se ražalostim kad se moram spustiti s Velebita i vratiti u užurbanu svakodnevicu, jer želim što više uživati u toj čaroliji boja, mirisa, bilja, tišine i ostalog, ispričala nam je novinarka.

U tome joj potpomaže i činjenica da gore na planini nema signala za mobitel, pa je praktični odsječena od izvanjskog svijeta i može u miru upijati divote ovog kraja. U šali dodaje da se niti ne probojava mogućega bliskog susreta s medvjedom, kojeg doduše ponekad zna vidjeti samo u daljini. Gotovo svake godine njezini članovi uže obitelji i prijatelji planinare kilometrima po Velebitu za vrijeme godišnjeg odmora. Tako se prošle godine njih devetero uputilo od Baških Oštarija do Krasnog, s time da su tijekom petodnevnog planinarenja svakodnevno hodali po 20 kilometara. Navečer bi se običavali okrijepiti u planinarskom domu i tamo prenoćiti, pa sutradan opet krenuti dalje. Ovog ljeta planiraju obići relaciju od Zavižana do Vratnika.

Božena zasad mašta da jednog dana, kad ne bude imala obveza, dođe živjeti u kraj svoj djeda i tamo imati vlastitu ergelu konja. A dotad će kao strastveni ljubitelj prirode, kad god joj se pruži prilika, puniti baterije na Velebitu, koji joj je na srcu i duši. Sve dok joj se životni san ne ispuni.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s