Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vaša pošta
 
Pitanja, komentari, prijedlozi, kritike...

Odgovara: dr. fra Smiljan-Dragan Kožul, O.F.M.
 
Vaša pitanja, komentare, prijedloge, šaljite na adresu naše redakcije, a mi ćemo pronaći stručne osobe koje će odgovoriti na vaša pitanja ili vas savjetovati glede tema koje postavljate


Ispovijed i pričest

Poštovano Uredništvo, vi uvijek nađete stručne osobe koje na jednostavan način daju dobre i jasne odgovore te se nadam da će i ovo moje pitanje naići na stručan i jasan odgovor. Pitanje je pričešćivanja. Naime, koliko se puta smijemo pričestiti do slijedeće ispovijedi. Možda je bolje pitati sa kakvim grijesima nikako ne smijemo ići na svetu pričest? Svećenici kažu da je to teški grijeh. Ali, što je to teški grijeh? Kako mogu znati jesam li teško sagriješila?

Mirjana, Vinkovci

Poštovana Mirjana!
Krist nam je na posljednjoj večeri darovao svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće, da bismo mogli imati život u sebi. Zato Njegove riječi: "Tko blaguje tijelo moje ... ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinito, krv je moja piće istinito" (Iv 6, 54-55), zajedno s riječima: "Uzmite i jedite ovo je tijelo moje" (Mt 26, 26) izgovorene u svakoj svetoj misi pozivlju vjernike na svetu pričest. S pravom se može reći da se savršeno sudjelovanje u svetoj misi ne može ostvariti bez svete Pričesti. No treba odmah nadodati da se smije pristupiti svetoj Pričesti samo ukoliko vjernik nema teškoga grijeha na duši. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima to snažno ističe kada kaže: "Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh, ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju. Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža, jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo Kristovo" (1 Kor 11, 27-29). Prema tome vjernik ne bi nikada smio pristupiti svetoj pričesti s teškim (smrtnim) grijehom u duši. Zato odgovor na Vaše prvo pitanje glasi: vjernik se smije pričešćivati tako dugo bez ponovne ispovijedi, dok teško ne sagriješi, a ako teško sagriješi mora se prije ispovjediti, ako želi pristupiti svetoj pričesti. Želim usput spomenuti da je Crkva u svom Zakoniku dozvolila vjernicima da se svaki dan mogu i drugi puta pričestiti ukoliko sudjeluju na svetoj Misi. Evo te odredbe: "Tko je već primio presvetu euharistiju, može je ponovno istoga dana primiti samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje" (usporedi Kanon 917.).

Na Vaše pitanje što je teški grijeh upozoravam Vas da u Katekizmu Katoličke Crkve imate opširno o grijehu, to jest o tome što je grijeh, o razlici među grijesima, zatim o težini grijeha: o smrtnom (teškom) i o lakom grijehu. Katekizam ističe da bi neki čin bio teški grijeh potrebno je da se radi o: 1. teškoj stvari; 2. koja treba biti učinjena s punom sviješću i 3. s potpuno slobodnim pristankom. Ako se ne radi o teškoj stvari, te ako nije učinjena s punom sviješću i s potpuno slobodnim pristankom, ne može se govoriti o teškom (smrtnom) grijehu. Sam je Isus u jednom svome odgovoru bogatom mladiću pokazao što je sve teški grijeh: "Ne ubij, ne sagriješi bludno, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku" (Mk 10, 19). Ovdje je riječ o zapovijedima koje reguliraju odnos vjernika prema svom bližnjemu, to jest od četvrte do desete Božje zapovijedi. No Krist je ukazao i na najteže smrtne grijehe a to su grijesi protiv Prve, Druge i Treće Božje zapovijedi.

I. Nevjera i otpad od vjere u jedinog Pravog Boga;
II. zatim psovanje i pogrđivanje Božjeg imena i
III. ne poštivanje dana Gospodnjega.

Prema tome svaki teži prekršaj protiv Deset Božjih zapovijedi, učinjen s punom sviješću i s potpuno slobodnim pristankom, teški (smrtni) je grijeh koji vjerniku ne dozvoljava pristupanje svetoj Pričesti. Ako on ipak pristupi, tada čini još jedan teški grijeh koji se naziva Svetogrdna Pričest.

Vama poštovana Mirjana i svima koji bi se željeli dobro ispovijedati dajem na znanje da je "Pokret krunice za obraćenje i mir" tiskao jednu brošuru koju dijeli besplatno, a zove se "SVETA ISPOVIJED, Moje izmirenje s Bogom i Crkvom".

Sakrament Potvrde i brak

Štovano uredništvo, da li je sakrament krizme ili potvrde uvjet da se primi sakramenat braka? Zašto? Ja imam sve sakramente a moja zaručnica nema potvrdu.

Milan, Zagreb

Poštovani Milane!
Ući spreman u sakrament braka, odnosno primiti plodonosno sakrament ženidbe, tako je sudbonosno važno za svakog čovjeka, a posebno za vjernika, da je razumljivo da Crkva preporuča, odnosno traži od vjernika da se za taj sakrament dobro pripreme. Budući da se pravi kršćanin postaje po sakramentima inicijacije, a to su: krštenje, potvrda i euharistija, jasno je da Crkva traži od svojih vjernika da nastoje primiti sva ta tri temeljna sakramenta. Premda ona to preporuča, ipak se primanje sakramenta potvrde - krizme, ne traži za valjanost sakramenta ženidbe.

Prema tome vjernik koji nije primio sakrament potvrde može pravovaljano primiti sakrament ženidbe.

No, želim još jednom naglasiti da Crkva preporuča svojim službenicima: župnicima, župskim vikarima i kapelanima da sve poduzmu kako bi iskoristili trenutak ženidbe, da upute mladence da kroz katekumenat (pripremanje odraslih za primanje svetih sakramenata) prime potrebnu pouku, kako bi mogli prije vjenčanja primiti i sakrament potvrde.

Naime, za primanje ostalih sakramenata, čovjek mora biti kršten. Iz toga slijedi da se sakrament ženidbe može pravovaljano primiti bez Ispovijedi, prve pričesti i potvrde, međutim Crkva savjetuje da službenici ne pripuštaju vjenčanju one vjernike koji ne prakticiraju svoju vjeru. A ako netko nije pristupio sakramentu pokore (ispovijedi), sakramentu euharistije (prvoj pričesti) i potvrdi (krizmi), onda je to veliki znak da mu nije stalo do vjere i da vjeru ne prakticira. U takvim slučajevima Crkva traži od svojih službenika da takve ne pripuštaju sakramentu ženidbe!

Zato, dragi Milane, svakako nastoj uvjeriti svoju zaručnicu da primi i sakrament potvrde. To ona može učiniti i nakon vjenčanja! Neka Vam Gospodin udijeli svoju milost, da Vaše zajedništvo i ljubav, to jest Vaš bračni život, bude sretan!

Moje svjedočanstvo

Sv. Anto, hvala ti!

Iza drugog svjetskog rata, mnogi su se našli u izbjeglištvu i među njima je bio i moj otac. Nalazeći se sa tisućama drugih u logoru Reggio Emilia, u Italiji, našao je prekrasan prsten. Probao je potražiti vlasnika, ali bez uspjeha. Pisao je svoj dnevnik i tako je to spomenuo n njemu.

Prošla je godina dana. Nalazimo se u Rimu, zapravo u Grottafferata. Zahvaljulući fra Dominiku Mandiću i pomoći naših franjevaca, 20 studentica je iz logora smješteno u kuću koju su posjedovali franjevci.

Moja obitelj se konačno našla cijela na okupu, što je bio rijedak slučaj u to doba. Bili smo svi na broju i zato smo Bogu zahvalni. Imali smo sreću dobiti jednu sobu u podrumu, te kuće za nas pet. Kada bi moj otac pronašao malo hrane, pozvali bi par studentica na ručak da podijelimo s njima.

Moja majka nikada taj prsten nije metnula na prst. Taj dan kad ga je prvi i jedini put metnula, Ines, jedna od djevojaka je bila pozvana na objed. Kada je moja majka počela služiti hranu, najednom je Ines problijedila i izgledalo je da joj nije dobro. Konačno je rekla šta joj je. Za zaruke joj njezin zaručnik poklonio isti takvi prsten, ali ga je izgubila u Reggio Emiliji. Dodala je: "Znam da mi se vi nećete smijati kad vam kažem da od tog dana do danas svaki dan molim sv. Antuna da ga nađem".

Moja joj je majka pokazala očev dnevnik i dala joj prsten. Ovo je još jedan dokaz o ustrajnosti i snazi molitve i vjere. Nakon godinu dana, na tolikoj daljini, jedini dan kad ga je moja majka stavila na prst, i od 20 studentica da baš bude Ines – nije slučajnost.

Višnja Vlaho Anzulović,
Buenos Aires, Agrentina

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s