Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Pojašnjavajuća nota

Piše: Aleksandra Chwalowsky
 
PISMO SVETOGA OCA PAPE BENEDIKTA XVI. KINESKIM KATOLICIMA

Svojim "Pismom biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima-laicima Katoličke crkve u Narodnoj Republici Kini", koje nosi datum nedjelje Duhova 2008. g., papa Benedikt XVI. želi izraziti svoju ljubav i blizinu katolicima koji žive u Kini. Čini to, razumljivo, kao nasljednik Petrov i Pastir svekolike Crkve.

Iz teksta jasno proizlaze dvije temeljne misli: s jedne strane, velika ljubav pape prema čitavoj katoličkoj zajednici u Kini te, s druge, njegova revna vjernost velikim vrijednostima katoličke predaje na polju ekleziologije; dakle, revnost za milosrđe i revnost za istinu. Papa se prisjeća velikih eklezioloških načela Drugoga vatikanskoga sabora i katoličke predaje, istovremeno uzimajući u obzir naročite vidove života Crkve u Kini, stavljajući ih u sveobuhvatnu teološku perspektivu.

Crkva u Kini posljednjih pedeset godina

Katolička zajednica u Kini proživjela je proteklih pedeset godina nadasve intenzivno, poduzimajući teško i bolno putovanje, koje ne samo što ju je duboko obilježilo, već joj je donijelo i neke naročite odlike koje je i danas karakteriziraju.

Katolička je zajednica prva progonstva proživjela u pedesetim godinama prošloga stoljeća, izgonom stranih biskupâ i misionarâ, zatvaranjem gotovo svih kineskih klerika, kao i vođa raznih laičkih pokreta, zatvaranjem crkava i izolacijom vjernikâ. Potom su, krajem pedesetih, uspostavljena različita državna tijela, poput Ureda za vjerska pitanja i Domoljubnoga saveza kineskih katolika, u cilju upravljanja i "nadziranja" svih vjerskih djelatnosti. Godine 1958. dogodila su se prva dva biskupska ređenja bez papinskoga mandata, čime je započet dugi niz poteza koji su duboko narušili zajedništvo Crkve.

U desetljeću između 1966. i 1976. "kulturna" je revolucija, provedena u čitavoj zemlji, ozbiljno naštetila katoličkoj zajednici, pogodivši čak i one biskupe, svećenike i vjernike-laike koji su se pokazali podložnijima novim usmjerenjima nametnutima od državnih vlasti.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća, uz neke geste otvaranja što ih je očitovao Deng Xiaoping, započelo je razdoblje vjerske tolerancije, uz mogućnost pokretanja stvari s mrtve točke i uspostavljanja dijaloga, što je dovelo do ponovna otvaranja crkava, sjemeništâ, bogoslovija i ostalih vjerskih ustanova, te do određene mjere i stanovite obnove života zajednice. Informacije koje su pristizale iz zajednica Katoličke crkve u Kini potvrdile su kako je krv mučenikâ još jednom poslužila kao sjeme novih kršćana: vjera se u zajednicama održala; većina je katolika revno posvjedočila svoju vjernost Kristu i Crkvi, dok su obitelji postale ključne u prenošenju vjere na svoje članove. No, to je novo ozračje izazvalo različite reakcije unutar katoličke zajednice.

U tom smislu Papa primjećuje kako su se neki pastiri, "ne želeći se podložiti neprimjerenu nadzoru uspostavljenu nad životom Crkve te odlučni zadržati posvemašnju vjernost nasljedniku Petrovu i katoličkome nauku, smatrali prisiljenima odlučiti se na tajno ređenje", kako bi svojim zajednicama osigurali pastoralnu službu (br. 8). Štoviše, kao što Sveti Otac pojašnjava, "tajnost nije uobičajeno svojstvo života Crkve te povijest pokazuje kako joj se pastiri i vjernici okreću isključivo posred trpljenjâ, u želji očuvanja cjelovitosti vjere i opiranja uplitanju, od strane državnih tijela, u stvari koje se blisko odnose na sam život Crkve" (isto).
Ostali su, zabrinuti napose za dobrobit vjernikâ te gledajući k budućnosti, "pristali primiti biskupsko ređenje bez papinskoga mandata, ali su kasnije zatražili biti primljeni u zajedništvo s Petrovim nasljednikom i ostalom braćom u biskupstvu" (isto). Papa je, uzimajući u obzir složenost situacije te želeći nadasve promaknuti ponovnu uspostavu punine zajedništva, mnogima od njih dodijelio "puno i zakonito vršenje biskupske jurisdikcije".

Pozorno raščlanjujući prilike Crkve u Kini, Benedikt XVI. svjestan je činjenice kako zajednica iznutra trpi od sukoba u koji su uključeni i vjernici i pastiri. On, međutim, naglašava kako tu bolnu situaciju nisu uzrokovali različiti doktrinalni stavovi, već je ona posljedicom "značajne uloge što su je odigrale ustanove nametnute kao glavni odrednici života katoličke zajednice" (br. 7). To su ustanove čiji su objavljeni ciljevi – napose onaj primjenjivanja načelâ neovisnosti, samouprave i samorukovođenja Crkve – nepomirljivi s katoličkim naukom. To je uplitanje izazavalo nadasve nemirne prilike. Štoviše, biskupi i svećenici podvrgnuti su popriličnu nadzoru i prisili u vršenju svoje pastoralne službe.

Devedesetih su se godina s mnogih strana i sve češće biskupi i svećenici stali obraćati Kongregaciji za evangelizaciju narodâ i Državnome tajništvu, kako bi od Svete Stolice primili jasne naputke kako se ponašati s obzirom na određene probleme života Crkve u Kini. Brojni su pitali kakav stav zauzeti prema vladi i vladinim agencijama zaduženima za život Crkve. Ostala su se pitanja odnosila na strogo sakramentalne probleme, poput mogućnosti koncelebracije s biskupima koji su zaređeni bez papinskoga mandata, odnosno primanja sakramenata od svećenikâ što su ih spomenuti biskupi zaredili. Naposljetku, legitimizacija brojnih potajno zaređenih biskupa zbunjivala je neke dijelove katoličke zajednice.

Uz to, zakon o registraciji mjestâ vršenja Službe Božje, kao i državni zahtjev za potvrdom o članstvu u Domoljubnome savezu, također su uzrokovali nove napetosti i otvorili daljnja pitanja.

Za vrijeme tih godina, papa Ivan Pavao II. u više je navrata uputio poruke i apele Crkvi u Kini, pozivajući sve katolike na jedinstvo i pomirenje. Intervencije Svetoga Oca dobro su primljene, stvarajući želju za jedinstvom, ali se, nažalost, napetosti s vlastima, kao i unutar same katoličke zajednice, nisu smanjile.

Sveta je Stolica sa svoje strane izdala smjernice glede različitih problema, ali su prolazak vremena i pojava novih, sve složenijih, situacija, zahtijevali ponovno razmatranje toga cjelovitoga pitanja, kako bi se pružio najjasniji mogući odgovor na upite te osigurale smjernice buduće pastoralne djelatnosti.

Povijest papinskoga pisma

Različite probleme za koje se čini kako su nadasve ozbiljno utjecali na život Crkve u Kini posljednjih godina detaljno je i pomno razmotrio posebno odabrani Odbor koji se sastojao od nekih stručnjaka iz Kine te pripadnikâ Rimske Kurije koji prate prilike u toj zajednici. Kada je papa Benedikt XVI. od 19. do 20. siječnja 2007. odlučio sazvati sastanak na kojemu su sudjelovali različiti pripadnici Crkve, među ostalime i iz Kine, spomenuti je Odbor djelovao u cilju stvaranja dokumenta kojim će se osigurati sveobuhvatna rasprava o brojnim pitanjima, prikupljajući praktične preporuke od sudionikâ te predlažući određene teološke i pastoralne smjernice za katoličku zajednicu u Kini. Sveti Otac, koji je svojom prisutnošću uzveličao posljednje zasjedanje sastanka, odlučio je među ostalime uputiti pismo biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima-laicima.

Sadržaj pisma

"Ne pretendirajući dotaknuti se svake pojedinosti vama dobro poznatih složenih pitanja", piše Benedikt XVI. katolicima Kine, "želim ovim pismom ponuditi neke smjernice glede života Crkve i zadaće evangelizacije u Kini, kako bih vam pomogao otkriti što naš Gospodin i Učitelj Isus Krist želi od vas" (br. 2). Papa ponavlja neka temeljna načela katoličke ekleziologije, kako bi osvijetlio neke važnije probleme, svjestan kako će svjetlo što će ga ta načela donijeti biti od pomoći u rješavanju različitih pitanja, kao i konkretnijih vidova života katoličke zajednice.

Izražavajući veliku radost zbog vjernosti što su je vjernici Kine očitovali kroz proteklih pedeset godina, Benedikt XVI. potvrđuje neprocjenjivu vrijednost njihovih trpljenja i progona što su ih podnijeli radi Evanđelja te svima upućuje žarki vapaj za jedinstvom i pomirenjem. Budući da je svjestan činjenice kako do puna pomirenja "ne može doći preko noći", podsjeća kako taj put "pomirenja potkreljuju primjer i molitva tolikih ‘svjedoka vjere’ koji su trpjeli i oprostili, dajući živote za budućnost Katoličke crkve u Kini" (br. 6).

U tome smislu Isusove riječi, "Duc in altum" (Lk 5,4), i dalje odzvanjaju istinom. To je izričaj koji nas poziva "sjećati se prošlosti sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost s revnošću te gledati u budućnost s pouzdanjem". U Kini, kao i u ostatku svijeta, "Crkva je pozvana svjedočiti Krista, gledati unaprijed s nadom te – u propovijedanju Evanđelja – biti dorasla novim izazovima s kojima se kineski narod mora suočiti" (br. 3). "I u vašoj zemlji", govori Papa, "propovijedanje Krista raspetoga bit će moguće do one mjere do koje ćete, vjerni Evanđelju te u zajedništvu s nasljednikom apostola Petra i svekolikom Crkvom, biti u stanju u djelo provesti znakove ljubavi i jedinstva" (isto).

S obzirom na neke hitnije probleme što proizlaze iz upitâ koji su stigli do Svete Stolice od biskupâ i svećenikâ, Benedikt XVI. nudi smjernice glede priznavanja pripadnikâ tajne zajednice od strane vlasti (usp. br. 7) te posvećuje veliku pozornost pitanju kineskog episkopata (usp. br. 8), posebno se posvećujući pitanjima glede imenovanja biskupâ (usp. br. 9). Od naročite su važnosti pastoralne smjernice što ih Sveti Otac daje zajednici, a u kojima se naglašava prije svega lik i poslanje biskupa u biskupijskoj zajednici: "Ništa bez biskupa". Nadalje, daje smjernice za euharistijsku koncelebraciju te potiče osnivanje biskupijskih tijela u skladu s kanonskim normama. Jednako tako ne izostavlja niti smjernice za formaciju svećenikâ te obiteljski život.

Što se, pak, tiče odnosa katoličke zajednice s državom, Benedikt XVI. na nadasve miran i poštovanjem obilježen način podsjeća na katolički nauk što ga je iznova formulirao Drugi vatikanski sabor. Potom izražava iskrenu nadu kako će dijalog između Svete Stolice i kineske vlade napredovati k postizanju sporazuma oko imenovanja biskupâ te postići puno življenje vjere od strane katolikâ, kao posljedicu poštivanja istinske vjerske slobode te ostvariti normalizaciju odnosâ između Svete stolice i Vlade u Pekingu.

Naposljetku, papa priziva u pamćenje sve sposobnosti i smjernice pastoralne naravi starijega i novijega datuma, što ih je Sveta Stolica podarila Crkvi u Kini.

Izmijenjene okolnosti sveukupne situacije Crkve u Kini, kao i veće mogućnosti komunikacije, sada omogućavaju katolicima slijediti opće kanonske norme te, kada je to potrebno, obratiti se Apostolskoj Stolici.

U svakom slučaju, doktrinalna načela koja su nadahnula gore navedene sposobnosti i direktive sada pronalaze novu primjenu u smjernicama sadržanima u ovome pismu (usp. br. 18).

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s