Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Židovstvo
 
Narod svećenika

Piše: mr. sc. Julija Koš, voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb
 
SVEĆENSTVO, RABINAT I STRUJE U ŽIDOVSTVU

Staro židovsko društvo bilo je na osobit način djelomice kastinsko, te su svećenici, koheni (kohanim, jednina: kohen), mogli biti samo iz redova plemena Levi, premda su isprva - prema midrašu, pripovjednom tumačenju Tore - svećenicima trebali postati prvorođeni sinovi (pripovijest o izvoru odredbe o isključivo levitima kao nasljednim svećenicima nalazimo u knjizi Izlaska 32;25-29). Svećenstvo je djelova-lo tijekom oko 13 stoljeća, od biblijskoga izlaska do pada Hrama i propasti stare židovske države. Gotovo jedina njegova funkcija bila je održavanje brojnih i složenih hramskih obreda, te je nestankom Hrama prestala i hramska služba. Bogoslužje je postalo intimnije, vezano isključivo za sinagogu i za dom, te je svaki židovski muškarac postao svećenikom, a židovstvo "narodom svećenika".

Prenošenjem svećeničke počasti i odgovornosti s oca na sina tijekom dvaju tisućljeća, do danas su mnoge obitelji sačuvale svećeničku obiteljsku tradiciju i odgovornost. Jer, vjeruje se, kada mesija bude došao, Hram će se čudotvorno obnoviti, a koheni, sada raspršeni diljem svijeta, morat će pohrliti u Jeruzalem, kako bi u Hramu preuzeli svoje dužnosti. Mnoge od svećeničkih obitelji sačuvale su do naših dana prezimena Kohen, Kohn, Kahn, Kon, Kogon, Kagan i slična, ali ima obitelji i s drukčijim prezimenima koje čuvaju svećeničku lozu, koju se nasljeđuje od oca na sina. Sve do danas potomci kohena u dijelu bogoslužja pružaju vjernicima drevni "svećenički blagoslov"; ako među okupljenima nema kohena, taj dio službe se izostavlja.

Rabini - duhovni vođe naroda

Nevezano uz Levijevo pleme i svećenički stalež, od starine su u židovstvu djelovali učitelji Zakona - rabini, koji su i prije pada Hrama utjecali na temelje židovskoga nauka, a nakon pada Hrama preuzeli su ulogu čuvara nauka i vjerovanja. Oni su tvorci Talmuda i svih temeljnih spisa koji su oblikovali židovstvo nakon nastanka opće židovske dijaspore prije dva tisućlje-ća, onakvo židovstvo kakvo poznajemo i danas. Postali su, sve do danas, duhovnim vođama naroda. Oni nisu svećenici u europskom smislu te riječi, već svaki muškarac (u reformiranih i žena) može u nekom razdoblju svoga života postati rabinom u nekoj zajednici, a može takvu ulogu i napustiti da bi se posvetio nečemu drugom.

Neke zajednice mogu se pohvaliti znamenitim povijesnim i suvremenim rabinima, koji su svojim djelovanjem promijenili lice židovskoga svijeta, druge skromno slijede svoje manje znamenite rabine, ali rabinova uloga uvijek je prije svega u duhovnome vođenju zajednice. Rabini se školuju na rabinskim visokim učilištima, ješivama (jednina: ješiva), no to nije pred-uvjet da bi muškarac (u reformiranih i žena) postao rabin - jedini uvjet je duboko poznavanje svetih spisa i sposobnost duhovnoga vodstva. Rabin nema nikakvih ovlasti u zajednici koje mu ona svojom voljom ne bi prepustila kao i bilo kojemu drugom članu, jer rabin je tek prvi među jednakima. On nije ni posrednik u odnosu s Bogom, niti mu uloga rabina zajednice donosi svjetovne ovlasti. Zajednice sebi biraju rabine među kandidatima koji se nude, jer nema središnje vlasti koja bi nekoj zajednici dodijelila nekog rabina. Svi odnosi između zajednice i rabina dogovorni su i podliježu promjenama prema volji obiju strana, a zajednica u praksi može živjeti i bez rabina.

Religijski smjerovi i praksa u židovstvu u povijesti i danas

Židovstvo je golemi i dosta šaroliki religijsko-kulturni sustav kojega se koordinate mogu prepoznati u krugu Bog–Tora–židovski narod. Nema svjetske središnje religijske vlasti koja bi određivala što je u skladu s nekom propisanom doktrinom, a što nije. Dok se učenje nekog rabina ili skupine zadržava u tome okviru, ostaje u židovstvu, a čak i kada pomalo izviruje izvan ruba toga okvira, nakon pada Hrama ne postoji središnje tijelo koje bi ga izopćilo ili osudilo u očima čitavog židovstva. Na temelju te relativno velike slobode mišljenja i tumačenja nastale su već u starini brojne sekte i usmjerenja. I samo kršćanstvo je u početku bilo samo jedan od novih ogranaka židovstva. Sam Isus je - sa židovskoga stajališta - bio tek jedan od brojnih rabina-propovjednika u doba rimske okupacije židovske države, a kršćanstvo se kao religija našlo izvan židovstva tek sa sv. Pavlom, odnosno istupanjem izvan granice Bog-Tora-židovski narod.

Najkasnije u doba makabejskoga ustanka (druga polovina 2. st. p. n. e.) nastale su suprotstavljene religijsko-političke struje: farizeji i saduceji. Saduceji su bili mala utjecajna skupina imućnih muškaraca koja je imala snažnu kontrolu nad građanskim i religijskim životom naroda, kojim je upravljala iz Hrama. Premda nisu svi hramski svećenici bili saduceji, velik dio im je pripadao; također nisu svi saduceji bili svećenici, već je dio bio iz kruga bogatih trgovaca i moćnih vladinih službenika. Bili su konzervativni i u religijskim i u političkim pitanjima, te su nametnuli viđenje da se pobožnost može isključivo izraziti dosljednim poštovanjem hramskih obveza i obavljanjem 613 micvot (Božjih odredaba).

Nasuprot njima, farizeji su činili pretežno laički pokret, koji se prije svega predano zalagao za očuvanje židovstva od heleniziranja i za približavanje svetih spisa običnim ljudima. Utjecaj im je bio snažan u sinagogama i školama u Jeruzalemu i dijaspori, a posvuda su podučavali židovski puk. Time su ugrozili svećenički prerogativ tumačenja zakona, pružajući narodu usmeno tumačenje svetih tekstova i opširne naputke za primjenu Zakona u svakodnevnome životu. Teške objede protiv farizeja (čije ime je tako postalo općom pogrdnom imenicom), koje im se upućuju u Novome zavjetu, zapravo su ponovljene riječi teške osude koju im je upućivalo hramsko svećenstvo, ogorčeno njihovim uspjehom među narodom. Tako je to unutarnje židovsko političko prepiranje, danas staro dva tisućljeća, svojevrsnom pogreškom u razumijevanju povijesti stvorilo dio podloge za kasniji europski antisemitizam, što je donijelo tragične i nepopravljive posljedice. Židovstvo koje nam je danas jedino poznato, upravo je to rabinsko, jer kada je nakon pada Hrama bilo na pragu nestanka, uspjelo se obnoviti na tome jedinome preživjelom smjeru.

U europskoj dijaspori su se vremenom iz toga spašenog temelja razgranali različiti religijski i kulturalni smjerovi. Već u doba buđenja Europe odvojile su se - zbog slabih komunikacijskih mogućnosti - dvije velike kulturalne grane: španjolski Sefardi i srednjoeuropski Aškenazi. Dok su Sefardi sačuvali jedinstven zajednički religijsko-kulturalni smjer pod jakim utjecajem španjolske kulture, Aškenazi su se dalje granali u više smjerova. Istočnoeuropski ultraortodoksni pokret hasida nastao je u 18. stoljeću, spajajući temeljni židovski nauk, mistiku i narodna vjerovanja. Uskoro se iz pokreta izdvojio i zaseban smjer, habad, koji danas u svijetu među Židovima djeluje na svojevrstan misionarski način. Hasidi prije svega cijene radost molitve i potpune predanosti Bogu, te i manje obrazovani jednako mogu sudjelovati u slavljenju Boga.

Usporedo s postupnim dobivanjem građanskih prava i emancipacijom potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, europsko židovstvo se uključivalo u društvene tokove i mnogi Židovi su većim ili manjim dijelom napuštali tradicijski život i priklanjali se općim društvenim običajima. Početkom 19. stoljeća je među laicima pokrenut pokret za osuvremenjivanje liturgije i običaja, čiji sljedbenici su stvorili takozvano reformirano, liberalno ili progresivno židovstvo, a kasnije je nastala i srednja struja, konzervativno židovstvo (osobito razvijeno u SAD-u). Reformirane struje su usmjerene na prilagodbu drevnih židovskih načela životu u suvremenome svijetu.

I ortodoksno europsko židovstvo je u prvoj polovini 19. stoljeća uvidjelo da je opstanak vjerničke zajednice u opasnosti. Tradicijska ortodoksija - do potkraj 18. stoljeća zajednička svem židovstvu - postala je teško prihvatljivom velikom broju Židova koji su se kulturalno posve europeizirali. U tim okolnostima je nastala neo-ortodoksija, poznata i kao moderna ortodoksija. Uvela je manje ali osvježavajuće promjene u liturgiju, poput zbornog pjevanja, te propovijedi i molitvenika na jeziku šire sredine. Reorganizirala je rabinsko školovanje uvođenjem općih predmeta, kako bi se znanošću proširio vidik budućih vođa zajednice (što ultraortodoksija odnosno tradicijska ortodoksija i danas odbija). No sljedbenici moderne ortodoksije, jednako kao i tradicijske, drže da se ne smije Toru prilagođavati životu, već se život treba i uvijek može prilagoditi odredbama Tore.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s