Najavljivač: Smireno dječak u postelji spava dok majka uz njega džemperić plete, a snijeg prši i puteve bijeli po svem kraju ove noći svete. (Zvonjava crkvenih zvona.) U samu ponoć dječak se budi. Raspjevala se zvona u skladu s anđeoskom pjesmom: "Gloria Dei" odjekuje posvud, u selu i gradu. Dječak: Mama, što se to zbilo da zvona zvone svečano tako? Majka: Jednom davno dječačić je rođen danas, na Božić i slavi ga svatko. Dječak: Jedan dječačić? Majka: Dječačić, zlato, o kojemu postoji tisuću priča. Dječak: Je li još nejak i jako malen? Može li sjesti na moga konjića? Majka: Može, može, sigurno, sine! Dječak: Je li bogataš ili sirotan? Majka: Sirotan, dijete, veći od tebe. Dječak: Onda ćemo mu dati moje odijelce. Majka: Dobro, sinko, ne misliš na sebe. Dječak: I džemperić koji za mene pleteš? Majka: Da, svakako, i njega mu budemo dali ... jer vani je zima, hladno je jako, a on je noćas još uvijek mali. Dječak: A papučice? Hoćeš li i njih dječačiću isplesti, mama? Majka: Hoću, mili! A sada spavaj. Nek' mir svete noći i kod nas zavlada. Dječak: Hoće li moći igrati se čime, biti u toplom za ovakve zime? Majka: Presiromašan je za kakvu igračku... Dječak: Ja ću mu dati i loptu i praćku. I ako treba i ovaj moj gunj, dat ću mu trubu, medvjedića, čunj, i vlak, dat ću mu... vlak... Majka: Dobro, dobro! A sada se smiri! Anđeo čuvar već na tebe viri... (Anđeo dirnu dječakovo čelo. I on zaspi.) (Zvuk trube. Potom pjesma "Sveta noć".) Najavljivač: Snijeg nečujno leprša zrakom, obavija zemlju u bijelo odijelo, a mališan sanja kako se igra s noćas tek rođenim dječakom dok anđeli trube, a oni se voze po bespućima snježnim njegovim vlakom. Na djetešcu njegov džemperić plavi i papučice što ih isplela majka. Za ruke se drže. Sretno se smiješe. Dobrota je sreća. Ostvarena bajka. Ima što ljepše u toj zimskoj noći od rođenja Vječnoga sjaja i glavice dječaka što smireno sanja najveću svjetlost, svjetlost samog Raja? |