I ove godine smo, davno prije početka Došašća, zaslijepljeni blještavilom i zaglušeni bukom. Božićni štimung je zahvatio cijeli grad. Zagospodario je trgovima i ulicama, uvukao se u izloge i strši na plakatima premda na prvi niti ikoji drugi pogled ne biva jasno kakve veze ima Božić s debelim starcem u dizajniranoj odjeći, površnim melodijicama ili 20% gratis dodatka proizvodima. I mediji se Božićem bezobzirno služe kako bi postali popularniji i praćeniji, a stereotipi se gomilaju pa je sve više petardi, pečenih životinja i Christmas eve partya. Posvuda blještavilo i buka.

Valja nam napokon prihvatiti činjenicu da postoje Božić i božić. Božić pisan velikim početnim slovom je otajstvo rođenja Božjega, za koje se pripremamo molitvom, pokorom i djelima milosrđa. Božić pisan malim početnim slovom je parada površnosti i kiča. Negdje usput je Božić izgubio početnu uzvišenost i pretvorio se u božić.

I ove godine ima onih koji podižu svoj glas protiv takvog načina ponašanja i trude se dokazati kako smisao Božića nije u trošenju i prežderavanju, rasipanju i bahaćenju. Dakako da su u pravu. No, slutim da je nerazborito trošiti energiju na popravljanje nepopravljivoga. Zar je moguće u buci čuti staloženi glas razuma? Zar je moguće u blještavilu primijetiti tračak istine koji prosvjetljuje srce i ponašanje? Ta, blještavilo i postoji zato da zaslijepi čovjeka. Da mu onemogući da stvari vidi onakve kakve doista jesu. I buka postoji zato da zagluši čovjeka. Da ne čuje stvari onakve kakve doista jesu.

Čini mi se razboritije ovo malo snage i vremena što su nam darovani upotrijebiti pametnije. Ne treba govoriti o onom što zaglušeni ionako neće čuti niti ukazivati na ono što zaslijepljeni ionako neće vidjeti. Potrebno je činiti ono što možemo i što će biti učinkovito.

Prije svega, potruditi se da sami ne budemo zaslijepljeni niti zaglušeni. Da u svakom trenutku možemo čuti ono što nam govori Božić i vidjeti ga kako bismo ga mogli nasljedovati. Potom je potrebno izgrađivati zajedništvo s braćom i sestrama koji u Krista vjeruju, svjesni da autentično životno svjedočanstvo može one koji nas promatraju, milošću Božjom, potaknuti na obraćenje i ispravno shvaćanje Božića. Pritom se ne smijemo opterećivati brojnošću onih koji u Krista vjeruju. Zreli, autentični i opredijeljeni čovjek je put Crkve, a ne narodi ili mase.

Jednako tako smo dužni moliti Boga da nam oprosti što smo svojim nevjerodostojnim načinom života dopustili da se obezvrijedi ono što je sveto i da se komercijalizira ono što je neprocjenjivi Božji dar čovjeku. Svojom površnošću smo omogućili neozbiljnost. Svojom nedosljednošću smo pridonijeli da se otajstva izokrenu i zloupotrijebe.

Konačno, zadaća nam je moliti za brata i sestru koji su Božić zamijenili božićem. Da ih Bog čuva te u pravo vrijeme i na pravi način privede spoznaji. Služeći se i nama, ako je to potrebno.

Diktat božića i ustuk Božića je znak vremena. Znak koji nas potiče na promišljanje i djelovanje. Svjesni smo da božić koji zasljepljuje blještavilom i zaglušuje bukom nije moguće iskorijeniti, zato je potrebno potruditi se da po nama bude što više Božića. Boga Božića koji će bistriti pogled, razabirati poziv i stvarati civilizaciju ljubavi, u kojoj će bita slava Bogu i mir ljudima.