Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Ime mi je David

Piše: David Torkington
 
Naš autor opisuje duhovno putovanje koje ga je navelo sve znanje što ga je prikupio
uliti u svoje najnovije djelo: Mudrost sa Zapadnog otočja

 

Dok sam držao predavanja o molitvi u Centru za duhovne vježbe opatije Bel-mont, "pritisnuo me" jedan od sudionika, koji je želio znati kojim kvalifikacijama raspolažem. Iako priznajem kako me to malo zateklo, morao sam se složiti kako ima potpuno pravo znati vrijedi li predavač uopće uložena vremena i novca. Napo-sljetku, da sam držao predavanja o Sve-tome pismu, teologiji, ili pak Kanonskome pravu, sudionici bi imali sva prava očeki-vati kako posjedujem makar magisterij, ako li već ne i doktorat, iz odgovarajuće teme koju izlažem. Bilo mi je vrlo neugodno priznati kako ne raspolažem takvom vrstom kvalifikacija. No, malko promislivši, shvatio sam kako sam upravo stoga – jer nemam kvalifikacije – kadar držati predavanja, dok iz istoga razloga ujedno pišem i ove mjesečne priloge.

Disleksik

Vidite: "Ime mi je David, i disleksičan sam". Bilo je potrebno više od četrdeset godina kako bih napokon mogao izreći ove riječi, zahvaljujući posve neplaniranu susretu s liječnicom koja je znala ponešto o onome što je nazvala "mojim darom". Bilo je neizrecivo olakšanje napokon susresti nekoga tko razumije nešto što dotad još nitko nije uspio shvatiti, uključujući i mene samoga. U školi bi se moji učitelji priklanjali uz jednu od sljedeće dvije teorije: "Taj je dječak glup!" ili "Taj je dječak lijen!" Što se, pak, mene osobno ticalo, nisam znao što misliti. Sve što sam znao bilo je kako nisam glup; znao sam kako je s mojim umom sve u najboljem redu, iako se nisam olako slagao s tradicionalnim metodama poučavanja razvijenima za većinu, kao niti s ispitima koji su ih trebali utvrđivati. Kada je razrednik napisao u informativnu bilježnicu: "Toga biste maloga mogli i mlatiti, pa opet ništa od toga", jednostavno nisam imao izbora doli prihvatiti kako je u pravu. Neobično je to što sam kasnije u životu, uspijevši "upoznati" većinu smrtnih grijeha, otkrio kako – unatoč onome u što su me uporno uvjeravali – lijenosti jednostavno nikako nije bilo među njima.

Kamen mudraca

Bilo je zaista dobrodošlo olakšanje doče-kati objašnjenje nečega što me mučilo čitav život. Shvatio sam kako je ono što se uglavnom doživljavalo kao velika muka, za me zapravo bilo jednako duhovnome "kamenu mudraca". Isprva se činilo kako je posrijedi tek nevolja koja mi je uvelike otežavala školske uspjehe, pretvorivši me tako u dežurnu budalu i razrednu ludu, budući da sam se humorom služio kako bih odvratio pozornost od toga neobična i neobjašnjiva nedostatka koji me posram-ljivao.

Ne sjećam se previše svojih školskih dana, jer ih je moj "problemčić" pretvorio u jednu dugu i beskrajnu tamnu noć koju sam želio zauvijek izbaciti iz sjećanja. Međutim, stvari su se stale mijenjati nabolje kada je svećenik koji nam je držao godišnje duhovne vježbe rekao kako Bog ne samo što je sveprisutan, već je i sveznajuć te svakoga od nas poznaje "u dušu", uključujući i naše najskrovitije misli. Odjednom sam shvatio kako – ukoliko je to istina – On zna što to sa mnom nije u redu te će mi pokazati kako učiniti nešto iz života koji se činio osuđenim na propast i prije no što je zapravo započeo. U tome sam se trenutku odlučio obratiti Njemu za pomoć koju nigdje drugdje nisam nalazio. Na moju sreću, škola je imala svog duhovnika. Zamolio sam ga da me uključi u svoja tjedna predavanja o razmatranju namijenjena onima koji su željeli naučiti moliti. Dao sam se u to kao da mi o tome ovisi život, jer je na neki način uistinu i bilo tako. Svakodnevno sam molio najmanje pola sata, a često i puno duže. Razmatranje mi je uskoro postalo razmjerno lako, čak i ugodno te sam već za nekoliko mjeseci postigao prvi žar, koji je potrajao više od godine dana.

Dno dna

Odjednom mi moj izostanak školskih uspjeha nekako više nije bio važan te sam ga naprotiv stao smatrati darom, jer je bezbožna dječaka naveo obratiti se Onome koji mu je jedini mogao pružiti pomoć. Žar i osjećaj što sam ih stjecao po molitvi navodili su me osjećati se posebnim, koji je pozvan voditi druge uz pomoć duboke duhovne mudrosti što mi bijaše dana. Tada se odjednom, posve neočekivano, sve promijenilo. Upravo u trenutku kada sam pomislio kako sam stigao na vrh gore Karmela, našao sam se na dnu, bez ikakva vidljiva razloga prognan iz nova, uzbudljiva duhovnoga svijeta koji sam već bio počeo smatrati svojom stečevinom po rođenju. Bio sam posve očajan te sam tražio duhovnika za duhovnikom, ali mi nitko nije bio kadar pomoći. Kada bih im spomenuo svoj negdašnji žar, govorili bi mi: "Ah, to svi prolazimo na početku", no činilo se kako nitko ne zna zbog čega to odjednom prestaje te što slijedi nakon toga – ako uopće išta slijedi. Kada bi ostali dječaci došli do te slijepe ulice, jednostavno bi napuštali molitvu i svu svoju snagu usmjerili ka pripremi za studij, jer su oni imali budućnost, no to nije vrijedilo i za mene. Jednostavno sam se držao molitve, ma kako teška postala, ne stoga što sam bio osobito pobožan mladić (jer to jednostavno nisam bio), već stoga što nisam imao nikakva drugog izlaza, nikoga drugoga kome bih se bio mogao obratiti.

Snaga u slabosti

Tada sam, posve slučajno, u knjižnici naišao na knjigu naslova Tamna noć duše svetoga Ivana od Križa. Nikada prije nisam bio čuo za njega. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima; nisam mogao vjerovati kako je taj karmelićanski svetac, za kojega nikada dotad nisam čuo, tako savršeno shvaćao upravo ono kroza što prolazim, gdje se nalazim te kuda bih trebao poći. Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije, jednom je rekao kako je čovjek kadar podnijeti sve, samo ako u tome vidi neki smisao, a sveti Ivan od Križa dao je smisao onome što mi se sve dotad činilo besmislenim. Upravo me ta spoznaja ohrabrila nastaviti istim putem "kud puklo da puklo". S vremenom i ustrajnošću, svjetlost je počela prodirati u moju tminu kako bi me ohrabrila na mome putu pročišćenja. Tada sam se okrenuo "velikoj sestri po Karmelu" sv. Ivana – sv. Tereziji Avilskoj, i njezinu remek-djelu Nutarnja tvrđava, koje objašnjava te trenutke svjetlosti jednako jasno kao što je sveti Ivan objasnio tminu. Ne samo što mi je njih dvoje pomoglo u duhovnome životu, već su mi pomogli i oko disleksije, jer sam jednostavno morao čitati i ponavljati svaku njihovu riječ, kako bih zaronio u duhovna bogatstva što ih nisam pronalazio nigdje drugdje.

Napokon mogu Bogu zahvaliti na onome što sada prepoznajem kao najveći dar koji sam primio, jer – kako je sveti Pavao shvatio iz vlastita iskustva – Božja se snaga najviše očituje u našoj slabosti. Bez svoje slabosti, nikada se uopće ne bih niti okrenuo molitvi, nikada ne bih bio otkrio, niti uspio shvatiti, niti pak primio potporu dvoje najvećih mističnih pisaca. Dugujem im više no ikome drugome sve što sam napisao, uključujući i sve članke o molitvi objavljivane u Glasniku svetoga Antuna ovih posljednjih mjeseci, a najviše svoju netom objavljenu knjigu Mudrost sa zapadnog otočja. To je moje životno djelo što sam ga napisao za vas, kao i za sve one koji žele da im život promijeni Božja ljubav, što se očituje u našoj slabosti.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s