Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Sluga Krista Isusa

Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije
 
Pavao apostol

Sveti Pavao često se naziva apostolom, naročito apostolom narodâ, a uz svetog Petra i prvakom apostolskim, te se često nalaze zajedno i u kršćanskoj ikonografiji. Ipak, poznato je da sâm Pavao nije pripadao onoj skupini od dvanaest Isusovih učenika koje je Gospodin izabrao da "budu s njime" (Mk 3,14). Dapače, Pavao je najprije progonio Crkvu, a uskrsloga Krista upoznao je tek na putu u Damask.

Od riječi do poslanja

Riječ "apostol" (grč. apostolos) označava onoga koji je poslan, jer je nastala od glagola apostello, koji se doslovno može prevesti našim glagolom "odaslati". Čini se zapravo da taj naslov nije ispočetka označavao Dvanaestoricu. Vidljivo je to i u samim evanđeljima. Matej i Marko samo jedanput pripisuju Dvanaestorici naslov apostola (Marko prema nekim rukopisima to čini dvaput). Evanđelist Ivan samo jednom rabi riječ apostolos, no u kontekstu u kojem je ona prisutna nije jasno odnosi li se to na Dvanaestoricu (usp. Iv 13,16). Luka, pak, donosi ovu riječ čak šest puta, te već na samom početku poziva Dvanaestorice naglašava da ih Isus "prozva apostolima" (Lk 6,13). Ponovno ih naziva apostolima kod njihova povratka iz poslanja (Lk 9,10). U prvom slučaju riječi "apostoli" Luka se koristi na istom mjestu gdje i Matej, a u drugom slučaju na istom mjestu gdje i Marko. U ostala četiri slučaja Luka je jedini koji govori o apostolima. Riječ je o mjestu gdje apostoli mole Gospodina da im umnoži vjeru (Lk 17,5), gdje Matej i Marko govore općenito o učenicima (usp. Mt 17,19-21; Mk 9,28-29), potom o onom dijelu Posljednje večere koji je vlastit samo Luki, gdje se kaže da su za stol s Isusom sjeli "i apostoli" (Lk 22,14), te o izvještaju o uskrsnom jutru gdje žene javljaju "apostolima" da je grob prazan (Lk 24,10). Usto, Luka se koristi ovom riječi i u neodređenom značenju kad kaže: "Zbog toga i kaza Mudrost Božja: "Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati"" (Lk 11,49).

Dar Duha Svetoga

Prema ovom zadnjem tekstu činilo bi se da bi apostol bio bilo tko koga Gospodin šalje, premda se poslanje apostola razlikuje od poslanja proroka. To pak podsjeća na Pavlov govor o darovima, među koje je smješten i dar apostolstva. Tako on kaže: "Neke postavi Bog u Crkvi: prve za apostole, druge za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji?..." (1Kor 12,28-29). Slično će reći i u Poslanici Efežanima: "On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova" (Ef 4,11-12). Na taj način apostolstvo zauzima svoje mjesto među darovima Duha Svetoga prisutnima u prvoj Crkvi i nije ograničeno na uzak krug Dvanaestorice.

Tako Pavao apostolima naziva i druge kršćanske vjerovjesnike. Stoga, pišući Korinćanima, kaže: "A braća naša? Poslanici su crkava, slava Kristova. Pružite im dakle pred crkvama dokaz svoje ljubavi i toga da se s pravom vama ponosimo" (2Kor 8,23-24). Riječ koja je na hrvatskom prevedena kao "poslanici", u grčkom je izvorniku apostoloi. Apostolima su nazvani i Pavlovi suradnici, Silvan i Timotej (usp. 1Sol 1,1 i 2,7), te Pavlov pratitelj na prvom misijskom putovanju, Barnaba (usp. 1Kor 9,2-6).

Pavao i samoga sebe naziva apostolom i to već u uvodnom pozdravu nekih svojih poslanica. U dvjema poslanicama Solunjanima još se ne koristi ovim naslovom na samom početku, jer ondje nitko nije ozbiljno dovodio u pitanje njegovo apostolstvo. Drugačiji je slučaj bio u Korintu, pa kad piše kršćanskoj zajednici u tom gradu, Pavao se predstavlja kao "Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa" (1Kor 1,1), a slično ponavlja i u Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 2Kor 1,1). Njegov autoritet bio je osobito doveden u pitanje u Galaciji, pa u Poslanici Galaćanima u uvodnom pozdravu kaže još jasnije: "Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih" (Gal 1,1). Njegovo, dakle, apostolstvo nije zemaljskog podrijetla, niti si je on sam prisvojio taj naslov, nego ga je primio izravno od Boga kao dar i službu.

Plodovi Pavlova apostolstva

Upravo se u služenju Crkvi očituje snaga apostolstva. Stoga ovaj apostol i govori Korinćanima: "Ako drugima i nisam apostol, vama svakako jesam. Ta vi ste pečat mojega apostolstva u Gospodinu" (1Kor 9,2; usp. 2Kor 12,12). Potvrda njegova autoriteta vidljiva je u plodovima što ih njegovo propovijedanje donosi. Navješćivati evanđelje prvotna je dužnost apostola: "Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (1Kor 9,16). Takvo djelovanje podrazumijeva i muku i progonstvo, "jer Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima - mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni... Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada" (1Kor 4,9-10.13). Izdržati poniženja i progonstva pravo je "znamenje apostolstva."

U Poslanici Rimljanima Pavao mnogo mirnijim tonom obrazlaže izvor svoga apostolstva. On je "sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje" (Rim 1,1), a "milost i apostolstvo" primio je po Isusu Kristu, da "na slavu Imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane" (Rim 1,4-5). U istoj poslanici naziva se "apostolom pogana" (Rim 11,13). Doista, Djela apostolska prikazuju Pavla, premda uvijek krećući od sinagoge, kako naviješta evanđelje poganima, te utemeljuje Crkve u kojima su većinu već činili oni koji su iz poganstva primili Kristov navještaj. U Poslanici Galaćanima on pripovijeda kako je razriješen problem u prvoj Crkvi, koji je izazvalo primanje pogana među Kristove učenike: "Spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane!" (Gal 2,9). Njegovo apostolsko poslanje među poganima, objasnit će Pavao kad bude pisao Rimljanima, treba na ljubomoru izazvati Židove, kako bi i oni prihvatili navještaj evanđelja (usp. Rim 11,13-14).

U Poslanici Efežanima naglašava se da kršćanin mora biti nazidan "na temelju apostola i proroka", dok zaglavni kamen mora biti Krist Isus (Ef 2,20). Kristovo otajstvo, po kojemu su i pogani i Židovi sjedinjeni u jedinstvenom Božjem naumu spasenja, objavljeno je apostolima i prorocima (Ef 3,5). Na taj način oni mogu pomoći vjernicima oko izgrađivanja Tijela Kristova, to jest Crkve (Ef 4,11). Tu se vidi i kako Pavao sam doživljava svoje apostolstvo. On je kao apostol ponajprije "sluga Krista Isusa" (Rim 1,1).

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s