Apostol Pavao bio je izuzetno plodan novozavjetni pisac, a poslanice koje je on pisao ili koje pripadaju njegovoj školi zauzimaju dobar dio Novog zavjeta. One su glavni izvor za poznavanje svetoga Pavla, njegove poruke i njegove teologije, ali i stanja prvih Crkava, jer odgovaraju na probleme i teškoće koji se u tim Crkvama javljaju. Poslanice tako svjedoče i o životu prvih kršćana, o njihovu shvaćanju spasenja, otkupljenja, duhovnog života i bratske kršćanske ljubavi.

Sigurno i nesigurno

Kršćanska tradicija Pavlu pripisuje trinaest poslanica. Pritom valja imati na umu da se o autorstvu Poslanice Hebrejima rasprav-ljalo već od najranijih vremena. Danas većina znanstvenika drži da Pavao nije njezin autor, premda mnogi misle da je autor mogao biti neki Pavlov učenik ili sljedbenik njegove misli. Čak ni liturgija Katoličke crkve, uvodeći u čitanja Poslani-ce Hebrejima, ne spominje svetoga Pavla kao njezina pisca, što je međutim slučaj s onih trinaest spomenutih poslanica. Jezgru Pavlovih poslanica čini njih sedam, čija autentičnost, to jest Pavlovo autors-tvo, nije nikad, ili gotovo nikad, dovođena u pitanje. Riječ je o Prvoj poslanici Solu-njanima, Prvoj i Drugoj poslanici Korinća-nima, poslanicama Galaćanima, Filipljani-ma, Rimljanima i poslanici Filemonu. Nije sigurno da je Pavao osobno napisao Drugu poslanicu Solunjanima, te poslanice Kološanima i Efežanima, jer većina znanstvenika misli da ih je napisao netko od Pavlovih učenika, budući da odaju nešto drugačiju kristologiju i teologiju. Još je veći problem s takozvanim pastoralnim poslanicama, u koje se ubrajaju poslanica Titu, te Prva i Druga poslanica Timoteju. Protestantski znanstvenici odriču svaku mogućnost Pavlova autorstva tih poslanica, dok su mišljenja katoličkih bibličara u tom pitanju podijeljena.

Pisma s puta

Najstarijim poslanicama drže se dvije poslanice Solu-njanima koje je Pavao vjerojatno napisao za boravka u Korintu, dok je bio na svome drugom misijskom putovanju, to jest 50. ili 51. godine. Na tom je putovanju on prvi put prešao na europski kontinent, pohodio makedonske gradove, među kojima i Solun, potom Atenu, te se zaustavio u Korintu, gdje je proveo godinu i pol. Onamo su mu Timotej i Sila donijeli svježe vijesti o mladoj Crkvi u Makedoniji, posebice u Solunu. Ta se Crkva susretala s progonima, ali je bila odlučna u tome da ustraje u vjeri i da tu vjeru širi (usp. 1Sol 1,6-10; 2,13-14). Usto, unutar same Crkve bilo je onih koji su se odavali bludu ili lijenosti, prepuštajući se da budu zavedeni apokaliptičkim predviđanjima (1Sol 4,3-12; 5,14). Odgovarajući na te probleme, Pavao piše Prvu poslanicu Solunjanima, označenu dubokom ljubavlju, ali i odlučnošću. Druga poslanica Solunjanima napisana je, čini se, nekoliko mjeseci kasnije, a u njoj apostol nastoji preciznije izreći svoj nauk, posebice o drugome Gospodinovu dolasku, te se obraniti od napada kojima su ga izložili njegovi protivnici u solunskoj Crkvi.

Na svome trećem misijskom putovanju Pavao stiže do Efeza, glavnog grada tadašnje rimske pokrajine Azije, koja je obuhvaćala zapadni dio Male Azije. Odande, između 53. i 55. godine, piše Prvu poslanicu Korinćanima. I ona je odgovor na vijesti što ih je primio iz te Crkve. Netko se u toj Crkvi vratio starom životu porokâ i grijehâ, što je bilo i izvorom sablazni. U tom je trenutku Pavao napisao poslanicu Korinćanima, koja nam nije ostala sačuvana, no spominje je u onoj poslanici koju danas nazivamo Prvom poslanicom Korinćanima (usp. 1Kor 5,9.11). Budući da nije došlo do poboljšanja stanja, nego se zajednica još i podijelila, piše upravo novu poslanicu - Prvu poslanicu Korinćanima. U njoj naglašava da je Krist samo jedan, te može biti samo jedna Crkva (1Kor 1,11-13), te poziva kršćane u Korintu da ostanu jedinstveni. Uz ostale probleme korintske Crkve na koje se osvrće, od osobite je važnosti bio problem razjedinjenosti i nereda na liturgijskim slavljima, a Pavao nastoji vratiti red i jedinstvo (1Kor 11,2-14,40). U tom kontekstu donosi i riječi ustanovljenja Euharistije: "Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri, govoreći: 'Ova čaša novi je savez u mojoj krvi: ovo činite kad god pijete, meni na spomen.'" (1Kor 11,23-25). Naglašavajući važnost jedinstva među kršćanima, Pavao naglašava i važnost njihove međusobne ljubavi, što ga dovodi do prelijepog hvalospjeva ljubavi (1Kor 13). U nastavku govori i o različitim darovima Duha Svetoga u zajednici (1Kor 14), te o Kristovu uskrsnuću kao preduvjetu uskrsnuća svakoga čovjeka (1Kor 15).

Pouke, poticaji i opomene

Iz Efeza apostol piše i Poslanicu Gala-ćanima nakon što su mu stigle vijesti da su u Crkvi u pokrajini Galaciji kršćani počeli prihvaćati neko drugo evanđelje, prema kojemu su se bili obvezali obrezati i obdržavati propise židovskog Zakona. Pavao u toj poslanici naglašava važnost milosti koju su primili u Kristu i nemogućnosti da čovjek obdržavanjem Zakona postigne spasenje. Vjerojatno već 55. godine, također iz Efeza, piše i Poslanicu Filipljanima. Ima onih koji misle da je ona nastala kasnije, u doba Pavlova zatočeništva u Rimu, jer u njoj spominje svoje "okove", no čini se da je tu bila riječ o kratkotrajnom zatočeništvu u Efezu. Kršćani u Filipima, s kojima je Pavao imao naročito blisku vezu i prisan odnos, bili su zabrinuti zbog situacije u kojoj se on našao, no apostol ih potiče na radost: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4,4), jer su i njegovi okovi prigoda za širenje evanđelja.

Druga poslanica Korinćanima, kako je stigla do nas, vjerojatno je zbirka više Pavlovih spisa kojima, putujući od Efeza prema Makedoniji između 56. i 57. godine, apostol želi ponovno uspostaviti mir u korintskoj Crkvi, u koju će uskoro i stići. Odande će oko 58.

godine napisati i svoju zasigurno najznačajniju poslanicu - Poslanicu Rimljanima. Htio je, naime, poći u Rim, no kršćani su u tom središtu Carstva čuli da Pavlov nauk odstupa od onoga u čemu su bili poučeni, te apostol ovim svojim spisom nastoji što jasnije izreći svoj nauk o opravdanju u Kristu, o važnosti vjere i nemogućnosti da se spasenje postigne djelima židovskoga Zakona.

Za ostale se poslanice obično drži da su nastale u Rimu. Neke se mogu vremenski smjestiti u doba Pavlova zatočeništva, osobito Poslanica Filemonu, osobni spis iz kojeg izbija Pavlovo srce, koje se zauzima za odbjeglog roba, a možda i poslanice Kološanima i Efežanima, sa svojim naukom o Crkvi kao Tijelu Kristovu. Pastoralne poslanice prikazuju već jednu razvijeniju Crkvu s jasnijim uređenjem.

U svim svojim poslanicama apostol nastoji naći rješenje za goruća pitanja pojedinih mjesnih Crkava, a ishodište je svakoga rješenja Isus Krist s kojim smo krštenjem ukopani u smrt da s njime hodimo i u novosti života (usp. Rim 6,4).