Zdravko Tomac bio je svjedok i aktivni sudionik zna-čajnih društvenih zbivanja u Hrvatskoj, posebice od 1990. Ipak, posebnu pozornost javnosti zaokuplja njegovo "pronalaženje" Boga i obraćenje u krilu Katoličke crkve.

Možete li nam reći što je dovelo do Vašeg obraćenja? Je li riječ o procesu ili jednom trenutku "prosvjetljenja"?

Odgojen sam u katoličkoj obitelji. Kršten sam i krizman. Faktično sam djetinjstvo proveo u Crkvi, jer mi je otac bio učitelj, svirao je orgulje, a moj kum je bio velečasni Gabriel Santo, prekrasan čovjek, domoljub, kojega su osudili na deset godina jer je odbio ući u udruženje svećenika, koje se poslije rata forsiralo. Moja obitelj i obitelj moje žene su stradali. Obitelj moje supruge Ankice je iz Boričevca, koje su četnici, partizani – to je tada bilo vrlo slično – spalili. Tako da je ona rođena za bijega u Bihaću. Ostali su bez ičega. Otac joj je od muke umro 1948. godine. Bio je veliki HSS-ovac. Ostala je majka i dvije curice. Moja buduća supruga paralelno s gimnazijom završila je glazbenu školu i došla je u Brod. Tamo smo se mi upoznali. Moj otac je bio HSS-ovac, također. Sjećam se slike Mačeka na bijelom konju, koja je visjela u našemu dnevnom boravku. Kada je došla '45., onda su ga uhitili, pa su ga pustili. Onda je on pobjegao u Zagreb, tamo su ga ponovno uhitili i onda je završio u logoru u Kovinu kod Vršca. Mamu i nas troje djece izbacili su iz stana na ulicu. Sve su nam uzeli. Primili su nas neki seljaci u neku šupu u dvorištu. Više od godinu dana nismo znali za oca, i onda se on iznenada, srećom, jednog dana vratio. Tada je po kazni dobio mjesto učitelja na obroncima Dilja u Grižićima. Škola je bila na klizištu, i svakog se dana moglo očekivati da se sruši, jer su se sve kuće pored nje srušile. Tu muke nisu završile. Jedne večeri došli su križari, opljačkali nas, uzeli tati lovačku pušku... Međutim, tatu su opet sudili - zbog suradnje s križarima. Negdje u 15-toj, u 16-toj godini puno sam čitao i postavio sam sebi velike ciljeve u životu. Jedan je da se borim za slobodu i ravnopravnost svoga hrvatskog naroda. Bio sam nezadovoljan kao sirotinjsko dijete s tim sustavom. Nije mi se sviđao ni kapitalizam, a još manje staljinizam i smatrao sam da se trebam boriti za neki bolji svijet. I u tim visokim ciljevima koje sam si zadao, došao sam pod utjecaj određene literature, posebno Nietzschea...

Nietzsche je vrlo intrigantan filozof. Čime vas je on, da tako kažem, fascinirao?

Mene je fascinirao njegov briljantan um i neke njegove izreke u koje sam tada vjerovao. Najviše me fascinirala njegova izjava da je u ljudskim srcima tako malo ljubavi i da je šteta da to malo ljubavi ljudi usmjeravaju prema nebu, prema Bogu koji ne postoji, umjesto da tu ljubav daju jedan drugom. Ljudi gube vrijeme i energiju na molitvu, umjesto da to vrijeme iskoriste da mijenjaju ovaj svijet. I onda se to spojilo s marksizmom i poznatim krilaticama: "Religija je opijum za narod, religija je sredstvo da se sirotinja drži u pokornosti, da se miri sa svojim bijednim životom...", jer kako se kaže: "Njihovo je kraljevstvo nebesko...", da im se obećava nešto lijepo na drugom svijetu, da bi prihvatili ovaj bijedan život. To su bile moje indoktrinacije. Onda je došlo do sukoba sa Staljinom. Tada sam upoznao Kardelja i to je u meni otvorilo prostor da postanem "vjernik" socijalizma, ateističke religije, da vjerujem u samoupravljanje, da vjerujem kako je moguće stvoriti jedan socijalizam s ljudskim likom. Međutim, u politički život uključio sam se tek nakon fakulteta, radeći na ustavnim amandmanima. Doktorirao sam i postao sam jedan od poznatijih teoretičara samoupravljanja. S Kardeljem i s još nekima radio sam amandmane iz 1971. i Ustav 1974. godine, s dubokom vjerom da se samoupravljanjem i konfederalnom Jugoslavijom može riješiti nacionalno i socijalno pitanje. Tako sam se i '71. našao na strani Tripala, i tada se prvi put suočavam sa spoznajom da nema ništa ni od rješavanja nacionalnog ni od socijalnog pitanja i da je titoizam ustvari jedan oblik zločina komunizma kao i svi drugi. Tada počinje ta moja unutarnja borba. Ja već tada prestajem biti socijalist, komunist. Međutim, vraćam se na svoju mladost i na svoje ciljeve, na svoju čvrstu odluku: ja se ne dam izbaciti iz Saveza komunista...

Procjenjujete da na taj način možete više učiniti?

Procijenio sam da će doći vrijeme za ideje koje su pokre-nute za Hrvatskog proljeća i da će se nastaviti borba za slobodu hrvatskog naroda. I ti novi dani dolaze slomom svjetskog komunizma. Otvara se prostor za višestranačje i samostalnu Hrvatsku. I to je bio taj drugi bitni trenutak u mojem životu. To sam detaljno opisao u knjizi "Obraćenje". Odlučujem da krenem u borbu i da uđem u vodstvo SKH nakon 15 godina stanke, jer tek su se tada članovi Centralnog komiteta birali na demokratski način nepo-srednim izborima. To je bilo 1989. godine. Iste godine u Kopenhagenu se susrećem s Tuđmanom. Razgovori su tra-jali četiri dana. Tuđman me zove da budem potpredsjednik HDZ-a. Ja to isprva prihvaćam, ali onda procjenjujem da bez promjena u Savezu komunista i bez suprotstavljanja Miloševiću iznutra, bez stvaranja hrvatskoga socijalde-mokratskoga lijevog jezgra, neće biti moguće izvršiti promjene. Tuđmanu sam rekao: "Ništa neće biti ukoliko Hrvatska ostane samo na desnoj nozi. Mora imati i lijevu hrvatsku nogu i jedan od najvećih zadataka je da se umjesto Saveza komunista stvori jedna hrvatska socijaldemokratska stranka, da se raščisti s komunizmom, te otvori prostor za slobodne izbore. I da ta hrvatska ljevica čvrsto brani legitimitet one vlasti koju će narod izabrati na prvim izborima.

Kako je Tuđman gledao na vaše obrazloženje kojim ste odbili da se priključite njegovu pokretu?

Nisam ja odbio. Mi smo o tome razgovarali i nakon svih analiza ne samo da me je podržao nego je na neki način i tražio od mene da pokušamo s jednom skupinom ljudi promijeniti stanje unutar Saveza komunista. To je bio teži put, jer ja sam unutar tog SK bio tretiran kao guja u njedrima ljevice, a od HDZ-a kao guja u njedrima Franje Tuđmana. Za "moje" sam bio "crveni ustaša", a za ove druge sam bio "najopasnija komunjara", jer su mi govorili: "Ti lijepo govoriš pa dobiješ narod, a ovi tvoji provode staru politiku". Čak su u Saboru bili ljudi koji su imali zadatak da me napadaju. Ali eto, izdržao sam. I onda je bilo razumljivo, da kada je došlo do pobune Srba i agresije, da sam se odmah našao uz Tuđmana u Vladi demokratskog jedinstva, da sam bio među sedmoricom iz sastava Državnog vijeća koje je zapravo donosilo sve odluke.

Bili ste potpredsjednik te Vlade?

Bio sam potpredsjednik Vlade zadužen za međunarodnu politiku, iseljeništvo i za medije, a bio sam i potpredsjednik Kriznog stožera zadužen za Slavoniju, Primorje, Gorski kotar i Istru. Tuđman mi je vjerovao. I prije raketiranja Banskih dvora u tim dramatičnim događajima od ljeta do listopada 1991., kada su se donosile ključne odluke i stvarala hrvatska vojska, kada je trebalo sve pripremiti da se realizira samostalnost Hrvatske, on je znao često mene zvati i kasno navečer, i onda smo nas dvojica do duboko u noć sjedili i raspravljali. Znači, postojao je jedan odnos pun povjerenja i ja sam zahvaljujući toj podršci mogao vrlo slobodno djelovati.

Sva ova događanja utjecala su na promjene vaših stavova. Kakav je put bio koji vas je dovelo do sadašnjeg uvjerenja?

Ja sve ovo pričam da bih pokazao da se moje obraćenje nije događalo izvan realnog života i da moje obraćenje nije bio neki događaj, nego proces u kojemu sam kroz praksu života, kroz življenje proturječnosti mijenjao sebe i dolazio do novih spoznaja. Jedno je na drugo utjecalo. Već sa 16 godina doživio sam neke mistične događaje. Preživio sam kliničku smrt i doživio Isusa srcem, ali sam tada, kao ateist, to iskustvo racionalizirao i odbacivao. To je bio trenutak jednoga novog svjetla, emocije. Ja stalno tragam za tim svjetlom koje me je potaklo da počnem čitati druge knjige. Ali ja sam tada bio ateist koji sam to tumačio kao halucinaciju.
Međutim, već tada u meni počinje borba između vjere i nevjere. Čitam Dostojevskog, Berđajeva, ruske religijske filozofe, Bibliju... Sve više mi Isus postaje uzor. Već tada se slažem s Dostojevskim da je Isus tako velik, tako potreban čovjeku, da kad ne bi bila istina da on postoji, on bi se, kaže Dostojevski, radije odrekao istine nego Isusa. Po prilici ja idem tim putem i shvaćam da religija puni srce ljubavlju, a da mu ne prazni srce, kao što Nietz-sche kaže, jer bit je katoličanstva da ljubiš bližnjega svoga kao samoga sebe. Sve više se okrećem duhovnosti. Tražim odgovore na velika pitanja smisla života. A onda je i drugi događaj bio bitan. Ja sam bio jako vezan uz svojeg oca. Otac mi je umirao u vrlo teškim bolovima. Samo je glavom mogao micati, jer je imao rak na kralježnici. I ja za te njegove bolesti danima sjedim pored njega, držim ga za ruku. I uspostavlja se jedna metafizička veza između nas. Nismo morali govoriti, dovoljno je bilo da smo jedan pored drugog. I kada sam ga ja držao za ruku, on nije imao bolove. I nakon smrti moga oca ja se mijenjam. Moji osjećaji su bili tako intenzivni, ja sam ga poslije sanjao. Bio sam siguran da mu nije kraj u vlažnoj, grobnoj jami, nego da je njegova duša ostala i da ću se s njom, na neki način, susresti i na javi, a ne samo u snovima. I onda mi se to dogodilo u crkvi Notre Dame.

Kada je to bilo?

To je bilo 1985., kada završava taj moj proces obraćenja. I sada se vraćam ponovno na politiku. Meni je bilo posve jasno da predstoji teška borba, da će se Jugoslavija raspasti, ruši se svjetski komunizam, da će hrvatski narod dobiti priliku da stvori svoju državu. Osjećam svoju moralnu obvezu da u toj borbi ne mogu biti po strani, ali da mogu najviše pomoći ako unutar hrvatske ljevice pomognem da se hrvatska opcija ojača i da se suprotstavi Miloševiću. Odlučim da neću govoriti o svojemu obraćenju, jer onda ću izgubiti bilo kakve izglede da dođem u vodstvo ljevice, jer ona je ateistička.

To je prepreka koju ne biste mogli prijeći?

Apsolutno. I ja šutim i trpim. Za vrijeme rata svaku noć su me zvali ljudi kao potpredsjednika ratne vlade. Sjećam se, iz Našica jedna žena zove iz podruma: "Gospodine Tomac, pomozite, ubijaju nas! Što vi u Vladi radite? Kao Boga vas molim, napravite nešto. Spasite nas da Hrvatska ne nestane. Ali kome ja to govorim, što ja to govorim? Pa vi ste komunjara, vi ste protiv Boga, vi ste se tu uvukli!" Ja sam zanijemio. Kažem: "Gospođo nisam, ali ja vas razumijem". Hoću reći da sam bio u strašnoj situaciji. Tada sam odlučio, s obzirom da je u to vrijeme bilo mnogo neiskrenih "obraćenja", iz karijere, da ću o tome pisati kada odem u političku mirovinu. I šutim cijelo vrijeme - od 1985. do 2005. O svom duhovnom procesu prvi put pišem u knjizi "Zločin bez kazne", to je prva duhovna knjiga u kojoj se polovica knjige bavi duhovnošću, religijom, ne samo kršćanstvom, nego i budizmom i nekim drugima. U knjizi "Ponoćne misli", prikazujem svoje razdoblje borbe vjere i nevjere, a u zadnje dvije knjige, "Moj obračun s KGB-om" i "Obraćenje", opisujem potpuno već fazu svojega života kada sam ne samo postao vjernik, nego počeo i iskreno živjeti kao vjernik.

Od progona 1972. sklonili ste se u kabinet Jakova Blaževića. Kakva su vaša iskustva s Blaževićem? Kako ste doživljavali njegovu ulogu javnog tužitelja u procesu protiv Stepinca?

Mene su '72. zvali kao svjedoka obrane na procesu studentima Paradžiku, Budiši, Čičku... Ja sam pristao svjedočiti i srušio sam pola optužnice. Nakon toga su me zvali u Udbu na saslušanje i prijetilo mi je i uhićenje. Zbog moga djelovanja u Socijalističkom savezu kao čovjeka koji je radio na amadmanima, pomaže mi Edvard Kardelj, koji traži od Milke Planinc i Milutina Baltića da me ne napadaju. Tada je Čedo Grbić kao potpredsjednik Sabora, uz pomoć Kardelja, nagovorio Blaževića da me zaštiti i da me uzme u svoj kabinet u Sabor, kao savjetnika. Ja sam tada imao izbor da prihvatim tu zaštitu ili da idem u zatvor. Bio sam spreman ostati bez posla, ali nisam bio heroj kao Marko Veselica ili Budiša, nisam bio spreman ići u zatvor. Ja sam prihvatio tu zaštitu da budem savjetnik Jakova Blaževića. Ranije nisam poznavao Blaževića, slučajno smo se nekoliko puta sreli. U to vrijeme je on bio čovjek koji je više bio na strani Tripala i Savke, nego na ovoj drugoj. I njegovu su smjenu tražili. On je mene primio otvorena srca, štitio me, pričao mi je puno o svome životu, branio je koliko god je mogao ljude koji su bili optuženi za navodni nacionalizam, mnoge moje prijatelje je spašavao. Prema tome, njegovo ponašanja u to vrijeme bilo je dobro. Iako nisam znao mnogo o Stepincu, znao sam da je Blažević bio javni tužitelj, znao sam da su to bili politički procesi i znao sam što je to značilo. Kao što sam primio i Kardelja i oduševio se njime, jer je to bio neki drugi Kardelj, socijaldemokrat, a ne onaj koji je podržavao Goli otok.

I napokon suodgovoran i za Bleiburg i za sve ostalo...

I to sam znao. Ali ja sam i jednog i drugog primio kao onakve kakve sam ih ja upoznao. Ništa drukčija nije bila moja situacija ni s Račanom. Račan je bio jedan od ključnih ljudi Izvršnog komiteta, koji je prisilio Blaževića da me 1974. izbaci s posla i iz politike. Račan je bio tada moj veliki protivnik. Međutim, kada je otišao u Beograd, kada je počela borba, on staje na hrvatsku stranu i ja mu opraštam. Ja ga prihvaćam i postajem s njim vrlo blizak suradnik. I zato je u mojoj knjizi "Obraćenje" kapitalno poglavlje: koliko sam kriv za grijehe Kardelja, Blaževića i Račana, koje su oni učinili prije nego sam ih ja upoznao. Međutim, prihvaćam svoju krivnju, jer sam kao teoretičar samoupravljanja, kao istaknuti čovjek, davao legitimitet tom sustavu.

Unatoč suradnji s predsjednikom Tuđmanom, vi ste se sukobili 1992. godine. Zašto?

Mi se tada razilazimo oko politike prema BiH. Na Vrhovnom državnom vijeću žestoko napadam sporazum Boban-Karadžić. Podržavaju me Franjo Gregurić, Milan Ramljak i Žarko Domljan, a protiv su bili Tuđman, Mesić i Manolić. Mene tada Tuđman kritizira u poslanici u Saboru i ja isti dan dajem ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade. Tada sam tisuću posto bio uvjeren u te svoje stavove. Kasnije sam saznao neke druge stvari koje u to vrijeme nisam znao. Tada sam bio jako popularan u javnosti, jer sam između ostaloga bio zadužen i za medije. Dolaze predsjednički izbori 1997. Račan i vodstvo SDP-a pokušavaju me onemogućiti da se kandidiram. Boje se moje popularnosti. Boje se da ću ja onda dobiti ambicije da preuzmem stranku. Međutim, jedan dio ljudi u SDP-u smatra da SDP mora imati predsjedničkog kandidata ako hoće postati važna stranka, i mimo volje toga vrha ja ipak postajem predsjednički kandidat, 28 dana prije izbora. I odmah nakon te odluke Glavnog odbora zove me Račan i kaže: "Znaš, mi nešto novaca imamo, ali to čuvamo za parlamentarne izbore, nama predsjednički izbori nisu važni, možeš dobiti 50 tisuća maraka". Tako sam ja s 50 tisuća maraka, bez i jednog plakata, bez oglasa, išao u kampanju i protiv Tuđmana i protiv 12 stranaka koje su kandidirale Gotovca. Imao sam na raspolaganju jedan stari kombi s kojim sam obilazio po Hrvatskoj, išao na tržnice, govorio ljudima. I na veliko čudo dobio sam 22% i pobijedio Vladu Gotovca i udruženu oporbu. I na taj način digao SDP, nakon čega je on postao prva oporbena stranka.

Osjećate li se izigranim, jer ste svojom popularnošću zapravo "rehabilitirali" SDP, a da za to nije bilo pokrića?

U knjizi "Prijepori o nacionalnom" u poglavlju "Moja suradnja i sukobi s Račanom", sve sam to opisao. Mi smo bili politički protivnici, i kada sam ja ušao u CK, Račan mene ne bira u predsjedništvo, iako sam tamo bio najpopularniji, jer sam kao predsjednik Politološkog društva Hrvatske, kolumnist u "Danasu", postigao veliku popularnost u borbi protiv Miloševića. On je tada bio na strani onih koji su bili protiv Miloševića, jer ruši Jugoslaviju, a ja na ovoj strani koja je za slobodnu Hrvatsku. Međutim, kad dolaze "balvani", on mene uzima za svog potpredsjednika. Tada počinje naša suradnja. I u to vrijeme se govori o tandemu Račan-Tomac. SDP se transformira u socijaldemokratsku stranku i ovim odlukama SDP vraća povjerenje naroda. Međutim, kada SDP 2000. g. dolazi na vlast, pokazuje se prava narav mnogih ljudi, koji govore: Mi smo socijaldemokraciju uzimali iz nužde, ali zna se što smo mi. I vraćaju se na titoizam, komunizam, ateizam, počinje politika negiranja svega što je bilo napravljeno za vrijeme Tuđmana, kompromitacija Domovinskog rata. Počinje javni sukob. Vesna Pusić traži moju smjenu. Piše pismo predsjedniku Sabora Tomčiću. Račan se koleba. Moja sestra Blaženka Gogić, klinički psiholog, koja je cijelo vrijeme radila u Brodu, pod opsadom i granatama, staje u obranu branitelja i nju smjenjuju "preko noći" s mjesta pomoćnika ministra za branitelje i izbacuju s posla. Znaju da mene ne mogu smijeniti i znaju da ako mi na tako prljav način obezvrijede sestru, da neću moći iz moralnih razloga ostati u toj stranci. To je bio povod da odem. Ali pravi razlog bi bio što se taj SDP vraća nazad. Nakon Račanove smrti taj povratak ide još brže. Nisam samo ja otišao. U tom procesu povratka na staro, ja bih rekao na politiku "po šumama i gorama" i "od Vardara do Triglava", otišli su mnogi ljudi koji su se s puškom u ruci borili i ostvarili novi imidž hrvatskih socijaldemokrata.

Primjerice?

Otišao je Jerko Zovak, koji je u Slavonskom Brodu kao dragovoljac i osnivač SDP-a dogurao do visokog položaja u znamenitoj 108. brigadi, otišao je Branko Lasić, koji je kao dragovoljac Domovinskog rata u to vrijeme u odori dolazio na naše sjednice. Otišao je Romano Meštrović, koji je bio, ja bih rekao, osnivač SDP-a u Dalmaciji, ovoga pravoga, hrvatskog SDP-a. Otišli su ljudi iz Požege, iz Đakova Osijeka... Znači, cijela jedna ekipa ljudi koji su u ratu na djelu dokazali svoje hrvatstvo, gurnuta je u stranu.

Zajedno sa Zovkom osnovali ste Hrvatske socijaldemokrate? Na posljednjim parlamentarnim izborima potporu ste dali HDZ-u, a Hrvatsko zvono, koje ste također osnovali, kolektivno je pristupilo HDZ-u. Možete li pojasniti takvu odluku?

Ja sam dao potporu zato što bih se smatrao moralnim krivcem - s obzirom na sve ovo što sam radio u stvaranju jednoga hrvatskog SDP-a - kad bih šutio na ove retrogradne procese u SDP-u i kad bih dopustio da oni na tom valu nakon Račanove smrti dođu na vlast. Smatrao sam da je to opasno za Hrvatsku. Bez obzira što sam imao dosta primjedbi i na HDZ. Vidjevši da nema izgleda da prijeđemo izborni prag, i da bismo ako izađemo na izbore samo pomogli SDP-u, ja sam to, u dogovoru s vodstvom Hrvatskog zvona, s punom odgovornošću, napravio.

Do vjere - traženjem istine u sebi

Vjera kao istina ne otkriva se apstraktno i načelno na temelju pročitanih knjiga, tuđih iskustava... Do istine i do vjere dolazi se vlastitim putem, proživljavanjem svoga života, traženjem istine u sebi, traženjem vlastitog bitka u istini, ali i istine i vjere o vlastitom bitku. Isus kao istina ne može se spoznati čitanjem Biblije, filozofskih i drugih djela. Isus kao istina i sloboda može se spoznati samo kroz vlastiti život. I moj put traženja Boga Isusa bio je put moga života i to je moj osobni put u kojemu sam najprije bez posredovanja Crkve došao do Isusa, ali onda na kraju svoga puta sam shvatio da mi je potrebna i Katolička crkva i da bez Isusove Crkve ni jedan intelektualac, koliko god mislio da mu ne treba, ne može do kraja ostvariti svoje obraćenje.