Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Hrvatski areopag
 
Učeni hermetizam

Piše: dr. sc. Josip Blažević (hrvatski-areopag@ofmconv.hr)
 
Tajna znanja (I)

Sve učestalije populariziranje hermetizma preko literature New agea (od Coelhovog Alkemičara do Tajne Byrne Rhonda) i srodnih filmova dovoljan je razlog da se ozbiljnije pozabavimo ovom prilično kompleksnom temom bez koje nije moguće istinsko razumijevanje spomenutih djela.

Hermesova objava

Hermetizam predstavlja ezoterijsko učenje koje se razvilo u heleniziranom Egiptu, bogatom brojnim židovskim zajednicama. U strogom smislu riječi hermetizam je Hermesova doktrina. Odnosi se na sva djela i tekstove što se predstavljaju u formi objave što ju je donio grčki bog Hermes Trismegistos ("Tri puta najveći"). Hermetizam ne poznaje institucionalizirani kult, svećeništvo niti sakramente, zbog čega se na njega rado i često oslanjaju newageovski autori. U širem smislu riječi, hermetizmom se danas naziva i svako učenje koje podupire tajna znanja (od astrologije, magije, ezoterije i okultizma, pa sve do alkemije, kabale i gnoze). Hermetizam u širem smislu riječi, međutim, osim imena, nema nikakve veze s tradicijom koja se pripisuje Hermesu Trismegistosu. Hermetisti su posvećenici, izabrani pojedinci, inicirani u tajna znanja. Oni su u posjedu "objave", imaju "uvid" u božanske tajne, i zadatak im je čuvati ih daleko od očiju običnih smrtnika, u njih neupućenih.

Najznačajniji doprinos kritičkom razumijevanju hermetizma dao je francuski filozof, dominikanac, André Jean Festugiere (1898.-1982.) koji hermetizam opisuje kao "jedan od oblika što ga je poprimila helenistička pobožnost kad se, umorna od racionalizma, prepustila objavi" (Fest. I,83). Moramo se pitati nije li i suvremeno buđenje interesa za hermetizam ponovna reakcija na otuđujući racionalizam moderne znanosti? Hermetički spisi izloženi kao "objava", po Festugiereu, predstavljali bi zapravo književnu vrstu koja nije neuobičajena za vrijeme u kojemu je nastala, a pripisivanje tih spisa Hermesu, predstavljalo bi, po istom autoru, literarnu modu. Hermetički spisi sadrže "znanja" čiji je konačni cilj spoznaja boga ili spasenje. Govor je o spasonosnom znanju ili gnozi koja, uz neoplatonizam, tvori okosnicu hermetičkog opusa. Sadržaj spisa predstavljen je kao objava o bogu, čovjeku i svijetu, koju prorok Hermes prima od boga Nousa (Uma), odnosno Poimandera, i predaje ju svojim učenicima Asklepiju, Tatu, Amonu i drugima. U drugim pak tekstovima Hermes poučava božicu Izidu znanje o postanku čovjeka i svijeta, a ona ga predaje sinu Horusu. Smisao hermetičke "objave" je, naravno, da ona stigne do čovjeka.

Hermes: uljez u Bibliji

Djela apostolska pripovijedaju nam zgodu u kojoj su mještani Listre poistovjetili sv. Pavla s grčkim Hermesom. Tako je i Hermesovo ime ovjekovječeno u Svetom pismu. Evo tog odlomka:

"U Listri je sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe; nikada nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: "Uspravi se na noge!" On skoči i prohoda. Kad mnoštvo ugleda što učini Pavao, povika likaonski: "Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!" I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa Predgradskoga dovede pred vrata bikove i vijence te u zajednici s narodom htjede žrtvovati. Kada su to dočuli apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine i uletješe u narod vičući: "Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima. Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša." I tako govoreći, jedva skloniše mnoštvo da im ne žrtvuje." (Dj 14,8-18).

Hermes Trismegistos između legende i povijesti

Hermes (rimski bog Merkur) bio je grčki bog, glasnik bogova, posrednik između bogova i ljudi, vodič duša u kraljevstvo mrtvih. Za helenističkog razdoblja došlo je do njegova poistovjećivanja s egipatskim bogom Thothom, iz čega se razvilo jedno božanstvo, trostruko veliki Hermes ili Hermes Tris-megistos. Egipatski bog Thoth smatran je bogom svih znanosti, izumiteljem jezika i hijeroglifa, bogom mudrosti, istine i pravde. Kao i Hermes, i on je bio vodič duša u kraljevstvo mrtvih i njihov sudac. Po njemu su ime dobile i okultne karte poznate kao tharoth kojima se neizostavno koriste današnji vidovnjaci. U Egipatskoj knjizi mrtvih Thoth zauzima značajnu ulogu.

Najstariji spomen na Hermesa Trismegistosa, međutim, datira tek u III. stoljeće prije Krista, a ime mu se nalazi na grobu jednog vojnika u Panoplisu. Ranokršćanski su pisci i njihovi novoplatonički suvremenici Hermesa Trismegistosa smatrali povijesnom osobom, dok se kasnije, međutim, javlja ideja o postojanju najprije dva, a potom i više Hermesa. Smatrali su ga učiteljem svih mudrosti i znanja pa su, radi njegove pouke, i najveći grčki filozofi odlazili u Egipat. Njemu su pripisani spisi koji se danas nazivaju hermetičkima.

Helenističko-egipatski hermetizam

Helenističko-egipatski hermetizam sačinjavaju učenja što su ih grčki ili egipatski svećenici zapisivali u Egiptu, na grčkome jeziku, a koji su, kao što rekosmo, kasnije pripisani Hermesu. Nasuprot prevladavajućem datiranju Smaragdne ploče (koju ćemo predstaviti u sljedećem prilogu) u 3000 godina prije Krista, spomenuti dominikanac A. J. Festugiere prvi spomen spisa pod imenom Hermesa Trismegistosa smješta u III. stoljeće prije Krista i razvrstava ih u dvije kategorije:

a) učeni hermetizam (od I. do III. stoljeća) sastavljen je od tri izvora: djela Corpus Hermeticum, filozofsko-magijskog teksta Asclepius (izvorno Savršena rasprava) na latinskom jeziku, i Stobejevih fragmenata (Opomena duši kao i novopronađenih tekstova u Nag Hammadiju 1945.), skupljenih u zbirku Anthologium. Postoji uz to i određeni broj grčko-egipatskih magijskih papirusa za koje se tvrdi da su radovi Hermesa Trismegistosa, poput dijaloga između Izide i Horusa, nazvanog Kore Kozmosu (Kći svemira). Prigoda je ovdje napomenuti kako je Marsilio Ficino, najznačajniji renesansni platoničar koji je 1471. godine preveo Corpus hermeticum na latinski jezik, njegova autora Hermesa Trismegistosa smjes-tio u vrijeme Mojsijevo. Smatrao ga je pronalazačem teologije, od kojega da je i Orfej učio, donositeljem svega znanja ljudima, legendarnim kraljem, što su ga poslije štovali kao boga, svećenikom, filozofom i prorokom, čije se mitološke osobine isprepliću sa značajkama povijesne osobe. U svome romanu Alkemičar P. Coelho je to mitsko božanstvo Hermesa Trismegis-tosa poistovjetio sa starozavjetnim Melkisedekom (usp. Post 14,18), koji je izašao pred Abrahama, pred njega iznio kruh i vino, i blagoslovio ga. Prema poslanici Hebrejima (7,1-3), "taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao s poraza kraljeva i blagoslovio ga (…); on bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on kojemu dani nemaju početka ni život kraja" Coelhu je poslužio kao ilustracija kako se alkemijom postiže besmrtnost. Coelho sugerira da je Melkisedek, zapravo Hermes Trismegistos ili Thoth, blagoslovio Abrahama, praoca triju monoteističkih religija, židovstva, krš-ćanstva i islama. Zaključak bi trebao biti taj da je sve religije iznjedrila hermetička "praobjava" zapisana na Smaragdnoj ploči, kako eksplicitno tvrdi i dr. Joseph Murphy u svome bestseleru Snaga podsvijesti: "Takvu istinu propovijedali su i Mojsije, Izaija, Isus, Buddha, Zaratustra, Lao-ce i svi ostali prosvijetljeni mudraci tijekom ljudske povijesti". Coelho svog čitatelja vodi u Egipat, do egipatskih piramida, utrobe hermetizma. Iz Biblije saznajemo da Egipat nije izazov novijeg datuma nego je i Izrael uzdanje svoje stavljao u njega više nego u Boga, radi čega ga Jahve opominje: "Teško onima što slaze u Egipat po pomoć (...) ne gledajuć s uzdanjem u sveca Izraelova, i od Jahve savjeta ne tražeć" (Iz 31,1). Bez dubljeg poznavanja hermetizma u opasnosti smo da literaturu New agea čitamo infantilno i diletantski, kao puku beletristiku, što ona u stvari baš i nije.

Učeni hermetizam dijeli se u dvije međusobno proturječne škole. Jedna je panteističko-monistička i optimistična (rasprave V, VIII, i IX), vjeruje da je svijet lijep i dobar te preporučuje kontemplaciju svijeta u svrhu postizanja Boga. Prema njoj "sve je bog i bog je sve". Svemir je božanstvo u kome je utjelovljen božanski um, zbog čega važnu ulogu igra umska (ne razumska) spoznaja boga (gnoza). Druga je gnostička, dualistička i pesimistična (rasprave I, IV, VI, VII. i XIII), i drži da su svijet i materija zlo, da ih je stvorio Demijurg, a ne Bog, te da se stoga treba osloboditi materije kako bi se čovjek uzdigao do Jednoga. Nema jedinstvenog učenja nego se u različitim traktatima susreću i proturječni iskazi o istom pitanju. Čovjek je veliko čudo (magnum miraculum), bog na Zemlji (deus in terris) osobito zahvaljujući svome umu.

Sljedeći prilog posvetit ćemo prikazu tzv. popularnog hermetizma, koji predstavlja njegov magijski vid, a čije ideje su i danas širom rasprostranjene. Dubljim uvidom u sadržaje drevnog hermetizma postaje razvidno da New age nije iznjedrio originalnu misao nego reinterpretirao i popularizirao drevna gnostička krivovjerja.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s