Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Božji dodir

Piše: David Torkington
 
Svi su pozvani na mistični život, bilo da su u braku, samci, ili pak žive u celibatu

Brojni su ljudi pozvani na mističnu molitvu, a da toga nisu niti svjesni. Sveti je Ivan od Križa takva iskustva nazivao "Božjim dodirima". Objasnit ću vam kako djeluju, uz pomoć nekoliko primjera. Nalazite se na nekoj zabavi u ugodnu društvu prijateljâ, uz obilje jela i pića, glazbe i plesanja, i sve je oko vas vrlo živo, kadli odjednom doživite "Božji dodir". Nije posrijedi nikakvo tjelesno, već duhovno iskustvo. Posred svega toga dobrog raspoloženja, odjednom se osjetite sami te kako uopće ne pripadate ondje; želite nešto više, dalje, plemenitije, iako biste to – kada bi vas netko upitao – vrlo teško pretočili u riječi. Najvjerojatnije biste se ipak poslužili riječju "Bog" – ne Isus Krist, već Bog. Sveti je Franjo slično iskustvo doživio na početku svog obraćenja. Njegovi su se prijatelji, promatrajući ga, smijali i zaključili kako se zaljubio, i bili su u pravu – samo nisu "pogodili" u koga.

S druge, pak, strane, možete sjediti na obali i osluškivati valovlje; sunce je u svome zalazu obojilo more u crvenu boju. Puše blag povjetarac i čuje se pjev ptica – a onda se ponovno dogodi "dodir". U tom trenutku možete zatvoriti oči. Ne morate više promatrati prizor pred sobom, kako biste doživjeli Onoga koji vas je po tome prizoru dotakao. Obavijeni ste neobičnom melankoličnom sjetom koja je neizrecivo dragocjenija od svih radosti ovoga svijeta zajedno.

Bog je Onaj koji ljubi

Kada sam bio u Parizu, odveli su me na tamošnje izvođenje opere "Aida". Bio sam osupnut. Iako mi glazba nije bila nova, sveukupni je učinak upravo te postave nadišao sva moja očekivanja. Kada se spustio zastor i utihnuli taktovi velike koračnice, bio sam doslovce "u transu". Nisam bio raspoložen poći s ostalima na piće, kako bismo ondje raspravljali o prednostima i nedostatcima izvedbe. Žudio sam za samoćom svoje hotelske sobe u kojoj ću moći mirno prebirati ono što sam netom doživio. Na neki sam način preko skladateljeve glazbe doživio nešto od Božje slave i veličanstva te nisam htio izgubiti taj osjećaj u ispraznu čavrljanju. Dojmljiv film, lijepa glazba, ili pak neko umjetničko remek-djelo, mogu na nas imati isti takav učinak. Pitanje je zašto bi nas Bog odjednom odlučio dotaknuti upravo na takav način?

Pokušat ću to objasniti. Iako je sveti Ivan Evanđelist rekao kako je Bog ljubav, zapravo bi bilo još točnije reći kako je Bog "Onaj koji ljubi", jer On to čini neprestano. Razlog zbog kojega mi to ne doživljavamo i ne osjećamo jednako tako neprestano jest taj što smo odveć zaokupljeni samima sobom. Potom, odjednom, zahvaljujući nekoj neobičnoj kombinaciji vanjskoga podražaja i unutarnje otvorenosti srca, postajemo kadri nakratko doživjeti ljubav Božju koja je zapravo stalno tu.

Mistične slutnje

Takva sam iskustva običavao nazivati "mističnim slutnjama", jer ona to stvarno i jesu. Predstavljaju predokus mistične svijesti o Bogu koja kasnije postaje uvrježenijom za istinske kontemplativce što su, zahvaljujući dugu postupku pročišćenja, postali osjetljivi na Božju prisutnost. Takvi "dodiri" izazivaju neku vrstu duhovnoga nemira zahvaljujući kojemu osoba može iskusiti što je sveti Augustin mislio kada je rekao: "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, Gospodine." Sada ono želi tragati za Onime koji ga je dotaknuo te u sve većoj mjeri doživljavati tu ljubav bez mjere kojom je nakratko bilo dotaknuto.

Davno prije no što je moj otac ponovno susreo moju majku, nešto prije dvadesete godine života, bila su mu poznata ova iskustva što ih pokušavam objasniti. Učitelj zemljopisa u njemu je bio pobudio zanimanje za astronomiju te je običavao dugo vremena ostajati na krovu škole i promatrati zvijezde. Njegovo je znanje na početku bilo posve školsko, ali se u konačnici pretvorilo u nešto mistično. Kada su mu veličina i uzvišenost neba progovorile i dotakle ga znanjem koje se ne pronalazi u knjigama, ostavio se teleskopa.

Sve u svemu

Isto se dogodilo i s planinarenjem. Stao se penjati na najviše vrhove što ih je mogao pronaći – isprva, riječima Malloryja – jer su jednostavno bili ondje, no naposljetku je razlog njegovu penjanju bila činjenica što je ondje pronašao Nekoga. Kada ga je njegova majka uhvatila kako sanjari usred bijela dana, zaključila je kako se zacijelo zaljubio, i opet je bila u pravu. Ta ga se Prisutnost dotakla na nov i posve neočekivan način onoga dana kada je ponovno susreo moju majku. Ona je za njega predstavljala još i veće te savršenije utjelovljenje Onoga za kojim je tragao.

Vidite, mogli bismo reći kako nije čovjek taj koji je stvoren na sliku Božju, već je to čovještvo, muškarac i žena zajedno te oni svojom međusobnom ljubavlju očituju najsavršenije utjelovljenje Božje ljubavi. Muškost i ženskost što su u Bogu savršeno uravnoteženi kao jedno, na zemlji se očituju kao dvoje, kako bi muškarac i žena, ulazeći jedno u drugo po ljubavi, doživjeli Boga u jedinstvenu utjelovljenju. Za razliku od svetoga Franje, moj otac nije bio pozvan na redovnički život, već na bračni, kao ono mjesto na zemlji na kojemu je on osobno bio pozvan doživjeti Boga kao Sve u svemu.

Ushit

Kada je otac susreo majku, po njoj je iskusio nešto od Božje ljepote, dobrote i istinitosti, zaogrnute u obličje žene, što je uznemirilo njegovo srce, um i tijelo i dovelo ga do iskustva u kojemu se Božja prisutnost očitovala potpunije no ikada prije. Otac je s oduševljenjem otkrio kako majka također voli planinariti te bi vikendom i praznicima zajedno odlazili na planinarenje. Razumije se kako su zajedno voljeli promatrati i zvijezde, iako su zapravo – u prisutnosti zvijezda – više promatrali jedno drugo. Ispočetka su puno razgovarali, ali je, s vremenom, razgovora bivalo sve manje: kako se iskra ljubavi pretvorila u istinski plamen, riječi su im bile sve manje potrebne kako bi jedno drugome priopćili što osjećaju, iako su – razumije se – i dalje zadržale svoju važnost. Tako mi je ispričao kako su jednoga dana što su ga proveli u brdima iznad jezera Windermere jedva progovorili koju riječ. Teško je susprezao suze kada mi je – kako bi mi približio taj blagoslovljeni dan – naveo nekoliko redaka iz njemu omiljene pjesme Johna Donnea Ushit:

Ležasmo poput
nadgrobnih spomenika
čitavoga dana,
u istome položaju
i ne govorasmo ništa,
čitavoga dana.

Bilo je to iskustvo koje je godinama postajalo sve savršenije, jer se sebičnost koja ih je još uvijek udaljavala jedno od drugoga postupno pročišćavala putem patnje i samopožrtvovnos-ti, što redovito prate zajedničko podizanje obitelji.

Molim vas, neka vam to bude posve jasno: svatko je od nas pozvan na mistični život, jer je mistični život izraz kojim se kršćanska predaja služi kako bi opisala iskustvo sve dubljeg uranjanja u Božju ljubav. To se odnosi na sve, bili oni u braku, samci, ili živjeli u celibatu. Na koji se god način života netko odlučio odazvati, možete biti posve sigurni kako je potrebna duboka osobna molitva kako bi opisani "Božji dodiri" ispunili najdublje želje i težnje te osobe.

To je vrlo važno pitanje, kojim ću se pozabaviti idućega mjeseca.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s