Čitam neki dan u novinama kako je po-rasla prodaja antidepresiva u ljekarnama. Objašnjavaju to krizom koja nas je obu-hvatila sa svih strana. Ljudi su uplašeni, zabrinuti, tužni, pa traže čarobnu tableticu ne bi li im ona pružila tračak nade.

Kad sam pročitala liječničko objašnjenje depresije, simptome koji se javljaju, po-mislila sam: je li moguće da i mene hvata ta misteriozna bolest? Budim se umorna, najradije bih se pokrila poplunom preko glave, voljni moment je ravan nuli, na svaki spomen neke nesreće ili tužnog događaja, oči mi se napune suzama. Pa čak i kad moja djeca, već tinejdžeri, odbijaju moje izljeve nježnosti, srce mi preplavi tuga.

Je li to ovo ludo vrijeme koje nikako da se ustali, ili je to možda ulazak u ono doba ženskog života, kada hormoni opet preuzimaju glavnu ulogu? Je li to možda strah od neizvjesnosti koju sa sobom donose budući dani, ili je to samo ta famozna depresija? Nisam potpuno sigurna što je uzrok, ali ne sviđa mi se.

Povremeno me razveseli miris procvalih zumbula, žuti narcisi, ili tulipani u svim bojama, cvijeće koje je preplavilo najveću zagrebačku tržnicu Dolac. Utjehu mi pruža razgovor s mojom dragom tetom Milkom, od koje na tržnici kupujem uvijek svježe povrće. "Ah, kakva kriza" - priča meni Milka – "prošli smo mi i preživjeli dva rata i uvijek je nekako bilo. Gladni ne bumo, a sve drugo nekak bu". Tako meni priča Milka i pomalo mi je lakše pri srcu, jer ako je ona sve to prošla i proživjela, valjda ćemo i mi ovaj raspad financijskog i materijalističkog sustava.

Razveselio me i susret s mojim dragim prijateljem Krunom koji je stigao s Trsata. Povremeno svrati u Zagreb, ponekad nađemo vremena za kratak susret, razgovor, možda otvoriti srce na tren. To su trenuci kada ponovno osjetim koliko je važno zajedništvo među svima nama, koliko smo društvena bića i ne možemo jedni bez drugih. Jedan takav kratak razgovor sa prijateljem, jedan pogled na rascvjetalo i mirisno cvijeće, draga teta Milka koja mi uvijek na vagu stavi malo više – "neka se nađe" - kako kaže. Sve su to male, slatke, drage tabletice koje poprave moje jadno raspoloženje.

Vidim da samo ako se okrenemo jedni drugima, ako s radošću i ljubavlju prihvatimo svakoga tko stane na naš put, tek tada osjećamo da nismo sami.

Kako li su se tek osjećali apostoli, Isusovi prijatelji, u trenutku njegove smrti? Sve što im je pričao, sve u što su vjerovali, sve je to nestalo u trenu kada je Isus uzdahnuo posljednji put na križu. Jesu li oni tada podlegli depresiji, je li njih uhvatio strah od budućnosti i neizvjesnosti?

Je li to zapravo ljudska osobina da pred problemom prvo preplašeno ustukne, a tek onda krene dalje, bez obzira na sve?

Voljela bih da umjesto malih "čudotvornih" tabletica, koje pružaju kratkotrajno i varljivo rješenje, problem depresije i lošeg raspoloženja riješimo zajedništvom, razgovorom s prijateljem koji pruža utjehu i vjerom da poslije smrti dolazi uskrsnuće.

Zato najviše volim Uskrsnu nedjelju, to jutro koje mijenja nas i naše živote, taj trenutak kada saznajemo da je smrt pobijeđena.

Pa ako s Isusom pobjeđujemo i u smrti, kako ne bismo pobijedili s njim i depresiju?

Sretan Vam Uskrs!