Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Gubitak identiteta?

Piše: Ljudevit Maračić
 
Obraćenje zahtijeva promjenu, a toga se svi bojimo

Često u našemu ljudskom, osobito vjerničkom proživljavanju slušamo pozive o potrebi mijenjanja samoga sebe. Protekle Korizme, koja upravo izmiče, mnogi su nam propovjednici uporno ponavljali poziv na obraćenje, potrebu promjene sebe, svojega mišljenja, svojega načina života. A to nije nimalo lako. Jer, kada čovjeku, pa bio on i vjeran kršćanin, govorite da se treba odreći samoga sebe, umrijeti sebi, ostaviti sav (slatki?) balast prošlosti i okrenuti se novome, on to sluša s mnogo teškoća, doživljava to kao promjenu identiteta, gubitak legitimacije kojom se dugo služio i zato je i zavolio. O tome se može i treba govoriti, nema dvojbe, ali to mora biti nježno, gotovo s osjećajem, jer nismo spremni prihvaćati ovakve govore koji nam znaju izazivati glavobolju.

Nedavno mi je do ruku doprla jedna prekrasna "pustinjska" pričica, duboko iskrena i nježno uvjerljiva, vrlo popularna u nekim arapskim krajevima, gdje je druženje s pustinjskim vjetrom svakidašnji doživljaj. Zapisao ju je tuniski pisac Avad Affifi, koji je umro 1870. Ponešto je odulja, ali isplati je se poslušati.

Neki potočić, probijajući se sa svojega planinskog izvora, svladao je razne oblike i konfiguracije tla, da bi na kraju zastao pred pustinjskim pijeskom. Kao što je dotad uspio probiti sve zapreke, pokušao je prevladati i ovu, ali je potočić ubrzo shvatio da će brzo nestati ako se utopi u suhi pijesak. A bio je uvjeren da mu je sudbina odredila proći pustinju, ali nije znao kako to učiniti. Dok se tako krzmao, čuo je neki tajanstveni glas iz pustinje koji mu je blago šaputao:
- Vjetar prelazi pustinju, i potočić može to učiniti!
Potočić se usprotivio tome, da ne može toga učiniti, jer će ga ubrzo progutati žedna prašina. Ponovno se oglasio tajanstveni glas:
- Ako žuriš kao što to običavaš kad se spuštaš s visina, nećeš prijeći pustinju. Ili ćeš nestati, ili ćeš se pretvoriti u malenu baru. Moraš dopustiti vjetru da te prenese do odredišta.
- Kako je to moguće? Da se prepustim vjetru da me upije? – Potočiću se takvo rješenje nije svidjelo. Na kraju krajeva, dosad nikad nije došao do takve prepreke. Nije želio izgubiti svoju vlastitost: volio je ostati voda koja protječe. Ako jednom izgubi to svojstvo, kako će to moći ponovno steći?
Opet se oglasi otajstvena jeka: - Vjetar vrši svoju službu. Podiže vodu i prenosi je preko pustinje da bi joj dao da ponovno padne. Kad se pretvori u kišu, voda ponovno može postati potok.
- A kako ću znati da je ono što govoriš istinito? – usprotivi se potočić.
- Vidiš, tako jest, i moraš mi vjerovati, da ne presahneš i pretvoriš se u suho korito. A to sigurno nije isto što i voda, zar ne?
- Ali, neću biti isti potok koji sada slabo, ali još uvijek otječe.
- Nećeš to ostati ni u kojem slučaju, oglasio se ponovno tajanstveni sugovornik. - Tvoj dio tebe stvorit će novi oblik protoka vode. Ti ni danas nemaš vlastitog imena, jer danas protječeš ovuda, a jučer si brzao druguda.
Potočić načas zastade, kao da se u njemu skupljala jeka davnašnjih glasova te se sjeti vremena kad ga je vjetar potjerivao da hiti prema ušću. Sjetio se da je to njegov životni zadatak, makar mu nije bilo jasno kako do cilja doprijeti. Pretvori se učas u paru i mali se oblak prepusti nježnim dlanovima pustinjskog vjetra, koji ga mekano spuste na drugu strane pustinje, gdje se pretvorio u kišu i podno nepoznate planine nastavio svoje probijanje prema ušću.
Nestanu mnoge sumnje, a potočić mudro zaključi:
- Da, sada vidim da sam onaj kao i prije. – I dok je sve to slagao u glavu da ne bi nikad zaboravio, čuje glas pustinjskog pijeska:
- Mi to znamo i prije tebe jer vidimo kako se ponavlja svakog dana: naša se pustinja proteže od obala rijeke do brdskih klanaca.
Evo zašto se ispravno kaže kako će se tijek života nastaviti i nakon promjena, jer je to ispisano u pustinjskom pijesku, zaključuje priča.

Sinovi pustinje očito imaju smisla važne poruke ispisati nježnim slikama. Kome da ne bude teško i mučno mijenjati sebe, kada dođe do prepreke, pronaći neobičan izlaz. Svaka promjena izaziva mučninu, posebno ona kada se treba odreći samih sebe, umrijeti sebi, napustiti sve što imamo i jesmo, kako bismo se pretvorili u bolje ljude, u iskrenije vjernike.

Što će biti od mene ako se lišim samoga sebe? Što je rijeka bez svojega vodenog toka, što me čeka u negostoljubivoj pustinji? Tko mi jamči da ću se obnoviti? Svako će uvjeravanje prije slomiti razum nego srce. Tvrdo upozorenje možda neće donijeti rješenje. Ali ako čujem umiljati, blagi, prijateljski poziv koji mi poput pjesme i basne prepriča taj isti poziv, lako će se dogoditi da povjerim i poslušam te proročanske najave.

Pričica o pustinjskom pijesku i živahnom potočiću pogađa nas svojom dubokom jednostavnošću. Znamo da je to istina. Znamo da pustinja ima pravo. Znamo da je svjedok preobrazbe vode u oblak koji se u kišnim kapima vraća da nastavi svoj tok. Potok toga ne zna, već vidi samo svoju vodu koja gubi razinu jer je guta suhi pijesak. I s pravom se plaši te zaključuje kako se bliži svršetak, kataklizma. Njegov urođeni nagon za preživljavanjem goni ga da se odupre tom samouništenju.

Često se govori o pustinji, ne samo u Korizmi. Židovi su svoj četrdesetogodišnji prolaz kroz pustinju slavili blagdanom Pesaha, prijelaza. Unatoč beskrajnim preprekama, iznutra i izvana, došli su u Obećanu zemlju. Shvatili su, bar na kraju, poruku ove mudre pustinjske basne koja se možda prepričavala već i u njihovo doba. Spoznali su da rijeka koja prolazi kroz pustinju treba, bar privremeno, prestati biti vodena struja, i da se mora, s mnogo straha doduše, prepustiti uzletu u nepoznate visine.

Ali, na kraju, promjena samo pomaže da se sigurno i brzo stigne do cilja.
Slažete li se?

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s