Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Uspon molitve


Piše: David Torkington

 
Usavršavanje molitve od mistične slutnje do kontemplacije

Prije stanovitog sam vremena držao nagovor o nečemu što sam nazvao "mističnom slutnjom", kadli me netko od slušatelja upitao: "Je li to naročito kršćansko iskustvo, ili svatko može doživjeti Božji dodir?"

"Svatko ga može doživjeti", glasio je moj uvjereni odgovor. "Bog ljubi sve, ne samo kršćane, ali je istina i to kako mu kršćani na tu ljubav odgovaraju na posve jedinstven način." Dopustite mi objasniti. Davno prije no što je postao svet, dok je još bio poganin, sveti je Augustin doživio te "Božje dodire" što sam ih spomenuo u članku od prošloga mjeseca. Pišući u svojim "Ispovijestima" o načinu na koji je reagirao na njih, pruža nam savršen primjer kako bismo i sami trebali reagirati da bismo produbili svoj duhovni život. Dopustite mi navesti citat iz te njegove knjige, kako bih objasnio što pod time mislim:"Kada sam te tek upoznao, podigao si me kako bih vidio da ima što vidjeti, ali i kako ja još nisam na to spreman. Na slaboću si mojega pogleda uzvratio prejakim sjajem te bijah potresen ljubavlju i strahopoštovanjem. Zazvao si me, viknuo si, probio moju gluhoću, poslao svoje zrake, zasjao na me i odagnao moju sljepoću. Dahnuo si u mene svoj miomiris što sam ga ja udahnuo i sada vapim za tobom kao za zrakom. Kušao sam te, i sada gladujem i žeđam za tobom. Dotakao si me te gorim za tvojim mirom.

I tako sam krenuo tražiti način kako bih stekao snagu potrebnu da bi se uživalo tebe. I nisam je našao, dok nisam prigrlio Posrednika između Boga i čovjeka, Čovjeka Isusa Krista, koji me je dozivao riječima: 'Ja sam Put, i Istina, i Život.'"

Isus: Božje remek-djelo

Mnogi su od nas doživjeli ono što se ponekad zove "prirodnim mističnim iskustvima", osobito u mladosti, ali bi malobrojni bili kadri to opisati tako uzvišenim jezikom kao što je to učinio sveti Augustin. Dok brojni romantični pjesnici čitavo vrijeme pokušavaju prenijeti svoje osjećaje u riječi, pretačući ih tako u uzvišeno pjesništvo, sveti Augustin hita pronaći samo njihovo ishodište. Potraga ga je dovela do Isusa Krista, jer je u njemu pronašao remek-djelo Božjega stvaranja. Djelići Božje ljubavi, dobrote i istine kojima je prožet ostatak stvorenoga, mogu se u punini naći u njegovu Remek-djelu.

Radi toga je proveo godine upoznavajući Isusa Krista tako što je upijao svaku njegovu riječ iz Svetoga pisma i odgovarao na njih vlastitim riječima, sve dok se u njegovu molitvenu životu nije otvorila neka vrsta duhovnoga razgovora. To je znanje na početku bilo pretežito umno, ali je postupno sve više i više prelazilo u područje emocija, kako je osjećao da mu Kristova ljubav obuzima um, srce, i čitavo biće. Tada je stao odgovarati jezikom ljubavi, jer su se bili probudili i stali ga obuzimati najdublji osjećaji prema ljubavi koju je iskusio. Naposljetku, nakon što je bilo izrečeno sve što je bilo potrebno izreći, želio je jedino boraviti u tišini te uživati ono što je bio primio u snažnoj i dubokoj kontemplativnoj mirnoći. Ovo iskustvo svetoga Augustina slijedi obrazac sličan ljudskoj ljubavi.

Osjećaj prisnosti

Zaljubljeni par ispočetka razgovara: što više tako razgovaraju i upoznaju jedno drugo, sve je manja potreba za riječima. Kada iskra ljubavi s početka preraste u plamen, riječi su im sve manje potrebne kako bi izrazili svoje osjećaje. Dovoljno je jednostavno biti zajedno i uživati prisutnost jedno drugoga, kao i ljubav što ih veže. Taj je duboki osjećaj prisnosti i povezanosti John Donne prekrasno izrazio u svojoj pjesmi "Ushit":

Poput nadgrobnih
spomenika ležasmo;
čitavoga dana, ne mijenjajuć' položaj,
i ne govorasmo ništa, cijeloga dana.

Istu je tu zamisao izrazio i D. H. Lawrence u "Zaljubljenim ženama", kada je napisao: "Govor putuje između onih što su odijeljeni. Ali, u Savršenome vlada savršena tišina blaženstva."

Sveti je Augustin znao kako je Kristova ljubav ta za koju je iskusio kako mu obuzima čitavo biće, kada je prvi dio njegova duhovnog putovanja dosegao svoj vrhunac. Srednjevjekovni su se duhovni pisci služili riječima: meditatio, oratio, contemplatio – kako bi opisali razvoj isprva umnih početaka molitve, preko emocionalnih preg-nuća visoka naboja, pa sve do tiha i mirna promatranja Boga. Za vrijeme protureformacije, kada su duhovni pisci postali nešto analitičniji i većma psihološki, stali su upotrebljavati riječi "meditacija", "afektivna molitva", "jednostavna molitva" te "stečena kontemplacija", kako bi opisali isto što i njihovi srednjevjekovni preteče. Izraz "stečena kontemplacija" stvoren je kako bi se opisala konačna faza toga postupka, jer ju se može postići ljudskim nastojanjem, kako bi ju se razlikovalo od istinske mistične kontemplacije, koja je – kao što ćemo vidjeti – čisti dar Božji, što se ne može postići bilo kakvom ljudskom metodom, ili pak "tehnikom".

Nema povratka

Ako se ozbiljno posvetimo molitvi, naša ljubav raste sve više i više, praćena sve dubljim poznavanjem Ljubitelja, koje dolazi preko slušanja njegovih riječi i otkrivanja kako su one ne samo nabijene značenjem što ga prije nismo shvaćali, već također i ljubavlju što je dosad nismo iskusili. Zbog toga je polako, meditativno čitanje Isusovih riječi u Svetome pismu oduvijek bilo prvotnim načinom uzdizanja vjernikova uma i srca prema Ocu, po Sinu. Kada želja koja je postojala od samoga početka bude zagrijana ljudskim osjećajima, kadra je ostati usredotočena na Boga dulje no prije. Molitva tada postaje tek jednostavno i tiho promatranje Boga. Ono što nazivam "adolescentskom molitvom" time je doseglo svoj vrhunac, a odjednom se mijenja u trenutku kada želja srca – sve dotad hranjena i podupirana čitavim nizom ljudskih emocija – odjednom biva uzdignuta ponad i onkraj njih, protežući se k iskustvu Nepoznatoga, koji je zove naprijed. Kao da srce, odnosno volja, odjednom bivaju prikovani za neku čudesnu magnetsku silu što ih neodoljivo privlači k sebi. Kada se to jednom dogodi, adolescentska molitva naglo završava. Nema povratka, čak i kada bismo se željeli vratiti. Dani su te uzbudljive, zanosne emocionalne molitve prošli te se nikada više neće vratiti u posve jednaku obliku.

Božanska ljubav

Poslužit ću se analogijom kako bih objasnio što se, zapravo, događa. Kada su raketa ili svemirski brod na putu k planetu Marsu spremni vinuti se, opremljeni su golemim spremnicima goriva, kako bi se mogli uzdići sa zemlje i izaći iz zemljine atmosfere. Kada jednom obave tu svoju ulogu, više nisu potrebni te ih se odvaja od broda, jer bi u protivnome usporavali njegovo napredovanje prema cilju. Kada se svemirski brod približava Marsu, dolazi u područje planetove magnetske sile te putuje sve brže i brže. Spremnici goriva tako imaju jednaku zadaću kod svemirskoga broda, kao i emocije potaknute u "adolescentskoj molitvi" u uzdizanju i usmjeravanju želje srca u pravcu Boga. Uzdižu je sa zemlje sve više i više, sve dok se ne stigne do čudesne magnetske privlačnosti ljubavi Božje.
To je sada početak istinske kontemplativne molitve. Ono što se u tome trenutku događa te zbog čega je i kako potrebno naučiti nov oblik molitve, kako bi se pospješio taj uzvišeni poziv od Boga, bit će teme mojih sljedećih priloga.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s