Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Je li preživio Majčin dan?


Piše: Ljudevit Maračić

 
BUĐENJE USPAVANIH OSJEĆAJA

Priznajem, pomalo se pribojavam načeti temu o nježnosti. A kako razmišljati o Maj-činu danu bez osjećaja? Razmišljati o majkama, ne samo u povodu proslave Majčina dana, može se i nešto drugačije. Da pokušamo, dakle.

Kad govorimo o prošlosti andskih Indija-naca, pomišljamo obično samo na njihovu okrutnost, čime pokušavamo opravdati krvoločni odgovor europskih konkvistado-ra, koji su im nametnuli "naprednjački" pojam razmišljanja i doživljavanja. A bili su i oni, recimo baš Inke, ljudi koji su znali i mrziti, ali i te kako ljubiti. Misionari su to posvjedočili ovom zgodnom pričom koja se zbila negdje baš na podnožju visokih Anda. Živjelo ondje neko mirno pleme kad je među njih, nepredviđeno, banula okrutna banda razbojnika koja se krila u jazbinama podno visokog gorja. Oteli su sve do čega su prodrli, popalili ostalo i odveli sa sobom i jedno malo dijete.

Kad su se razbojnici povukli, ljudi su se počeli dogovarati što da poduzmu. Onako neiskusni, pošalju skupinu dobronamjernih muškaraca, ali loše opremljenih i još slabije naoružanih, u potjeru za otetim djetetom. Nakon više dana sporog napredovanja i teškog penjanja, odluče odustati od potjere koja nije ništa obećavala. I dok su tako vijećali o povratku, opaze ženu koja se s djetetom na leđima spuštala niz strminu. Prepoznaju majku otetog djeteta. Vođa skupine upita posramljeno ženu: "Kako si se uspjela popeti gore, a mi se nismo gotovo ni pomakli!" Majka slegne ramenima i odgovori: "Zato što to nije bilo vaše dijete!"

Majčin dan je zgodna prigoda da bar jednom godišnje pokažemo majkama da ih cijenimo i volimo. Da pokušamo probuditi uspavane osjećaje. To je prigoda da se pokaže majci zahvalnost za svaki poljubac, za stalnu pažnju, za ustrajnu brigu, za redoviti obrok koji je pripremila, za cjelokupni život koji je djetetu podarila. Sama ideja o proslavi Majčina dana doletjela je (zar opet?) s one strane Atlantika. Za njegovo uvođenje i slavljenje posebno se zalagala neka Amerikanka iz Philadelphije, koja je prethodno provela mnogo godina brinući se o nemoćnoj i slijepoj majci, a kad je ova konačno preminula, Anna Jarvis (tako se zvala), više je godina pokušavala upornom kampanjom doći do proglašenja Majčina dana i predložila da to bude druge nedjelje u mjesecu svibnju. Upornost se isplatila, te se danas u pedesetak (pretežito kršćanskih) zemalja slavi ovaj dan zahvalnosti majkama za neprocjenjivu ulogu u životu svakog čovjeka. Svrha je Majčina dana probuditi uspavanu ljubav prema onima koje su nas rodile. Dati im do znanja da ih cijenimo, da ih nismo zaboravili, da im zahvaljujemo. No, ipak, možda bi i one mogle pripomoći...

U jednoj nedavnoj anketi u povodu Majčina dana, upitane su majke nekoga londonskog kluba što bi željele kao dar za taj dan. Njih skoro četvrtina (22 posto) priznalo je da bi im savršen dar bio taj dan provesti bez svoje djece, dok je polovica manje (11 posto) navela da bi voljela provesti dan u dubljoj povezanosti sa svojom djecom. Ovi rezultati prenose nas u onaj manje emotivni dio našega prigodnog razmišljanja. O tome govori i sljedeća sumorna priča iz naših dana.

Devetogodišnja djevojčica se zvala Cecilija, živjela je u obitelji kojoj ništa nije nedostajalo. Roditelji su puno radili da bi što više zaradili i život učinili udobnijim. Obitelj je bila složna, dobro se živjelo, izgledalo je da ništa ne manjka. Sve do onog dana koji je curica provela sa svojom prijateljicom Adelom, kod koje je i prespavala. Prije nego što će u krevet, Adelini roditelji dođu pozdraviti svoju mezimicu, kojoj požele ugodnu noć uz iskreni poljubac. "Volimo te, Adela!" "I ja vas!" Cecilija nije mogla dugo usnuti. Tako nešto nije nikada doživjela. Kad se vratila svojima, nije pozdravila roditelje, nego se zatvorila u svoju sobu. Osjećala je prema njima nešto što nije znala opisati. Pomislila je čak da pobjegne od kuće. Na kraju, sine joj posve neobična ideja. Ode ravno mami i tati i svakome utisne poljubac na obraz. Nisu bili na to navikli, i danima se ponavljala ova akcija. Kada je pak jedne večeri Cecilija zaboravila poljubiti svoje roditelje, pristupi joj majka i upita: "No, gdje je sada moj poljubac?" Curica se nije dala smesti, poljubi mamu i reče: "Volim te, jako!" I majka ponovi: "I ja tebe!", nagne se i utisne svoj poljubac na djetetov obraz. I hineći zabrinutost reče: "Nemoj više zaboraviti da te volim!" Cecilija obeća: "Neće se više nikada dogoditi!" I tako su se probudili usnuli osjećaji.

Kaže jedna finska poslovica: "Dijete je štit lijene žene i uzdanje nagle majke". Uz idealne majke doista susrećemo i bezbroj onih kojima ne priliči to ime. Pa dok se na Majčin dan sa zahvalnošću prisjećamo pravih majki, pomišljamo i na one za koje vrijedi poslovica da su pogreške djece majčini promašaji, pa bi najradije proslavile ovaj dan daleko od djece. Druga nedjelja u svibnju je prava prigoda za buđenje uspavane ljubavi, s jedne ili druge strane, podjednako.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s