Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Uskrsnuće od mrtvih kod Pavla


Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije

 
"Istina, razapet bî zbog slabosti, ali živi snagom Božjom" (2Kor 13,4)

Kao i kod drugih novozavjetnih pisaca, Kristovo uskrsnuće nalazi se u središtu Pavlova vjerovanja. Stoga se u Poslanici Rimljanima i može pročitati rečenica: "Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen" (Rim 10,9).

Pritom Pavao, kad kaže "uskrisio", rabi grčki glagol koji znači "podići", "učiniti da ustane." To je isti glagol koji se može naći i u židovskoj apokaliptičkoj književnosti u razdoblju koje je prethodilo prvom stoljeću. U toj književnosti uskrsnuće predstavlja početak posljednjih događaja, početak konačnog otkupljenja i spasenja, pa bi na taj način i Kristovo uskrsnuće valjalo shvatiti kao početak posljednjih vremena. Ono što je osobitost kršćanske, a tako i Pavlove ispovijesti vjere, izričaj je "od mrtvih". Riječ je ponajprije o osobama koje su umrle, ali u isto vrijeme, u svjetlu apokaliptičke književnosti, i o mjestu gdje se te osobe nalaze. Tako da Pavao, kad govori o Kristovu uskrsnuću od mrtvih, pred očima ima vrlo živ, dinamičan događaj. Osim toga, u apostolovu poimanju uskrsnuća Isusova ne može se zanemariti uska povezanost s njegovom smrću. Već u Prvoj poslanici Solunjanima, koja je i prva poslanica uopće koju on piše, Pavao kaže: "Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo" (1Sol 4,14). Slično ponavlja i kad piše Korinćanima: "Istina, razapet bî zbog slabosti, ali živi snagom Božjom" (2Kor 13,4), ili pak Rimljanima: "On bi predan zbog naših grijeha i uskrsnu radi našega opravdanja" (Rim 4,25).

Pavlovo učenje

Potpuna Pavlova ispovijest vjere prisutna je u Prvoj poslanici Korinćanima, gdje on piše: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu ukaza se i meni" (1Kor 15,3-8).

U tom tekstu valja u prvom redu prepoznati da je riječ o predaji. Pavao je tu vjeru primio i sada je predaje drugima. Potom, ta je vjera u skladu s "Pismima", to jest s naukom Starog zavjeta. Konačno, sadržaj je te vjere Kristova smrt za grijehe, njegov ukop i uskrsnuće treći dan, te njegova ukazanja apostolima i ostaloj braći. Nažalost, u ovom tekstu apostol ne pojašnjava na koje tekstove Staroga zavjeta misli kad govori o uskrsnuću treći dan. Moguće je neki navještaj naći kod proroka Hošeje, koji kaže: "Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim" (Hoš 6,2). Riječ je o općenitom pozivu narodu na obraćenje, pa bi tek sličnost riječi mogla potaknuti poistovjećivanje s Kristovim uskrsnućem trećega dana. Druga je mogućnost da Pavao svojim izričajem "po Pismima" želi ukazati na cjelinu Svetoga pisma Starog zavjeta, koje svjedoči o Kristu. Ukazanja, kao drugi važan svjedok u korist Kristova uskrsnuća, utemeljena su na svjedočanstvu apostolâ i ostalih učenika, no Pavao ovdje naglašava i svoj osobni doživljaj. Jer njemu se uskrsli Krist ukazao "kao nedonoščetu", čime podsjeća na svoj susret s Gospodinom na putu prema Damasku. Pavao se naziva nedonoščetom, jer on sâm nije bio među učenicima koji su pratili Isusa od njegova krštenja na Jordanu, pa do smrti na križu, te tako nije bio uključen u uži krug apostola. Njega je sâm Gospodin na osobiti način odabrao, pa uskrsna vjera za Pavla ima i duboko osobno značenje.

Uskrsnuće mrtvih

Takvo značenje Kristova uskrsnuća ovaj apostol narodâ primjenjuje na sve koji su kršteni, pa Rimljanima piše: "Zar ne znate: koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,3-4). Kršćani su tako bitno združeni s Kristovom smrću, a onda i s njegovim uskrsnućem, što se očituje već u ovom životu, jer su postali nova stvorenja, opravdani su od grijeha i "žive Bogu", te se moraju smatrati "mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu" (Rim 6,10-11). Punina toga života u Kristu dogodit će se o "uskrsnuću mrtvih." Naime, problem prve kršćanske zajednice, pa i Pavlovih crkava, bio je u njihovu prvotnu uvjerenju da će Gospodin brzo ponovno doći i donijeti konačnu pobjedu krštenicima. Kako se ta očekivanja nisu ispunila, a neki od vjernika počeli su umirati, valjalo je jasnije definirati vjeru o tom pitanju. Stoga Pavao kaže: "Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti" (1Kor 15,52). Kad spominje trublju, Pavao misli na simbol Božjeg očitovanja, koji je često prisutan u Starom zavjetu, ali i u apokaliptičkoj književnosti. Bog će, dakle, označiti kraj vremena i početak uskrsnuća mrtvih. Usto, apostol razlikuje uskrsnuće onih koji su umrli, od promjene koja će nastupiti na onima koji taj trenutak dočekaju živi. Mrtvi će uskrsnuti u svome neraspadljivu tijelu, a živima će raspadljivo tijelo biti izmijenjeno i postati neraspadljivo.

To konačno uskrsnuće mrtvih bitno je povezano s Kristovim uskrsnućem od mrtvih. U Prvoj poslanici Solunjanima ovako se čita: "Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime" (1Sol 4,14). Oni koji "usnuše u Isusu", ljudi su koji su kao kršćani umrli. Pavao dalje nastavlja: "Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima ususret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom" (1Sol 4,16-17). U ovome je tekstu jasna Kristova aktivna uloga u uskrsnuću mrtvih, jer on je taj "Gospodin" koji će "sići s neba." Dobro je znati da je Pavao ovdje uvjetovan i slikom svijeta svoga vremena, te zamišlja da je Bog gore na nebu, negdje u zraku, pa i o uskrnuću mrtvih razmišlja kao o putovanju prema gore. Jasno je također da on još uvijek misli da će dočekati dan Gospodinova drugog dolaska, jer sebe ubraja među "preostale", "žive." Ono što je bitno u Pavlovoj ideji o uskrsnuću mrtvih izrečeno je u posljednjoj rečenici: "I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom" (1Sol 4,17). Život uskrslih život je s Gospodinom zauvijek. Riječ je o punom zajedništvu s Kristom. To je spasenje, slava i kraljevstvo kojima Isus dariva svoje vjernike. To je i bit Božjega poziva ljudima. Stoga apostol i tumači: "Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga, koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu" (1Sol 2,11-12). Dok nastoje u ovome životu odgovoriti tome pozivu, i svi se kršćani mogu međusobno poticati i sokoliti uskrsnom vjerom, pa zato Pavao i zaključuje: "Tješite se uzajamno ovim riječima!" (1Sol 4,18).

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s