Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Putopis
 
Pavao u Maloj Aziji


Piše: Vladimir Zrinjski
Foto: Nikola Volarić

 
REPORTAŽA "PAVLOVIM STOPAMA" – (I. DIO)
Iz Hrvatske, kroz Srbiju, Bugarsku do Turske

Naša se trka svojem završetku približila negdje kod Bregane, kad je, nakon svih prethodnih završnih riječi i zahvala, mikrofon u ruke uzeo fra Ivan i započeo rezime hodočašća. "Dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali." I ne samo sačuvali, nego je produbili novom, Pavlovom dimenzijom. I dok je naš duhovni vodič s laganom nostalgijom u glasu stavljao 'točku na i', "Samoborčekov" autobus nekako je brzo progutao tih nekoliko kilometara od granice do Svetog Duha, s kojeg smo se prije točno deset dana bili otisnuli na dugo i ozbiljno hodočašće u organizaciji "Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga".

Bio je to za mnoge, reklo bi se, potpuni skok u nepoznato. Termin hodočašće kakvim su ga dosad neki poznavali podrazumijevao je mjesta kao što su Marija Bistrica, Međugorje, Padova, pa i Rim ili čak Lurd. No, većina onih koji su sjeli u autobus kad je zvonik crkve sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu otkucao 01.00 sat nikada si nije ni zamišljala kako hodočasti turskim ili grčkim mjestima. Sam pogled na rutu putovanja budio je u mnogima veliku dozu znatiželje i činilo se pomalo nevjerojatnim da ćemo već za deset dana svojim bližnjima moći opisivati sva ta daleka mjesta. Svjetla su se ugasila, autobus je krenuo, fra Ivan Bradarić nam je, prije molitve krunice, predstavio i "službenog" vodiča putovanja Boška Miškovića, a zagrebačke zgrade polako su izmicale iza nas. Odmah po dolasku na autocestu shvatili smo da će nas iz Hrvatske ispratiti prava snježna mećava, koja nas, ispostavilo se kasnije, nije napuštala sve do turske granice.

U usporedbi s kilometražom koja nas je tek čekala, vožnja od Zagreba do hrvatsko-srpske granice činila se kao lagana šetnjica od Črnomerca do Maksimira. Vjerojatno i zbog toga što smo je gotovo svi prespavali. Čekanje na granici potrajalo je, prema očekivanjima, nešto duže, no kad se u našim putovnicama pojavio prvi žig, i oni najzatvoreniji shvatili su da je "bijeli svijet" uistinu pred nama. Točnije, "beli svet", budući da je prvo trebalo proći Srbiju.

"Kava" za bugarske policajce

Da će prva stanica našeg hodočašća biti Beograd, isprva nije bilo planirano. No, ispostavilo se da bismo tamo mogli slaviti misu, stoga je fra Ivan "potegnuo" neke bratske veze i doveo nas pred arhitektonski vrlo zanimljivu crkvu svetog Antuna Padovanskog, čiji tlocrt podsjeća na portret svetog Antuna s malim Isusom. Ova crkva, o kojoj ste već mogli čitati u našemu mjesečniku, podignuta je za 700. obljetnicu smrti sv. Antuna, a u njoj se nalazi impozantni kip sveca iz Padove, visok 275 centimetara, čiji je autor Ivan Meštrović. Osim po bogatstvu i raznolikosti interijera, poznata je i po svojem "kosom tornju", koji se 60-ih godina nakrivio pola metra u odnosu na temelje. U crkvi su nas, nakon slavlja euharistije, dočekali franjevci Provincije Bosne Srebrene fra Leopold i fra Rafael, koji upravljaju ovom župom te nam, nakon predstavljanja crkve, ponudili topli čaj. Mora se priznati, itekako nam je odgovarao, jer snijeg i kiša i dalje su nas nemilo "šibali".

Ostavivši veliki Beograd za sobom, još smo ponešto o tom gradu i općenito o Srbiji mogli čuti u autobusu od našeg vodiča Boška, a brojna poplavljena i neobrađena polja redala su se uz autoput prema bugarskoj granici. Tek nakon nekoliko sati monotone vožnje, stjenoviti kanjoni i prve visoke planine u daljini upozorili su nas da se pejzaž polako mijenja, a time i država.

Odmah po ulasku u Bugarsku – problemi! Osim što smo na granici ponovno propisno "odčekali" svoje, pedesetak kilometara prije Sofije domaći su nam se policajci predstavili u lošem svjetlu. Nakon što je prometna kontrola zaustavila naš autobus (usput rečeno, primijetili smo da su zaustavljali samo strance), potpisnik ovog teksta fotoaparatom je iz autobusa poslikao jednoga od njih. Radilo se, naravno, o čistoj turističkoj znatiželji, no kako "veoma strogi bugarski zakon" navodno zabranjuje fotografiranje policajaca i ostalih državnih službenika i objekata, možete pretpostaviti da se, nakon što je policajac primijetio blic, nismo baš najbolje proveli. Osim što su s fotoaparata izbrisane sve fotografije od bugarske granice pa nadalje, jedan od vozača morao je istrpjeti i polusatnu jezikovu juhu, obogaćenu najraznovrsnijim prijetnjana, od vojnih sudova do robije, odlaska na ambasadu i slično. Sve da bi na kraju dotičnom fotografiranom policajcu ostavio "za kavu"... Toliko o Europskoj uniji, čiji je Bugarska ponosni član.

Nastojeći zaboraviti nemilu epizodu i pružiti Bugarima novu šansu, stigli smo u njihovu prijestolnicu, Sofiju. U gradu populacijski gotovo dvostruko većem od Zagreba te, nažalost, otprilike i toliko neurednijemu, bijeli je pokrivač barem donekle prekrio sveopće sivilo i monotoniju. Dočekaše nas oblaci, vjetar i susnježica, stoga optimizam uoči dolaska u naše prvo prenoćište nije bio baš na zavidnoj razini. No, hotel "Rodina" sve nas je ugodno iznenadio. Izuzetno ljubazno osoblje, ukusna večera, udobne sobe te krasni panoramski pogled na grad s osamnaestoga kata hotela stigli su kao naručeni za kraj napornog i nadasve živopisnog dana. A jedino što nam je u tom trenutku uistinu trebalo bio je – krevet. Prilično iscrpljeni i prebirući u glavi preliminarne dojmove, uronili smo u bugarsku noć.

Zlatne kupole sv. Aleksandra Nevskog

Nedjelja nije donijela nikakvu promjenu vremena, no malo sna bilo je dovoljno da razvedri naša lica i pripremi nas za novi dan, većinu kojeg ćemo opet provesti "na kotačima". Jedina predviđena točka u programu bio je prijepodnevni panoramski razgled Sofije, a nakon toga dugo putovanje. No, prije svega ipak nam je bila nedjeljna misa.

U pretežito pravoslavnom gradu opcije nisu bile mnogobrojne, no zato nas je dopala najljepša moguća. Euharistiju smo proslavili u konkatedrali svetog Josipa, jednoj od samo nekoliko katoličkih crkava u glavnom bugarskom gradu. Njezin moderni stil gradnje te još ljepša unutrašnjost mnoge su očarali, a još kad smo otkrili da se i tamo čita "Veritas" (doduše, u ćirilićnoj verziji), oduševljenju nije bilo kraja. Misu u crkvi posvećenoj njegovom zaštitniku predvodio je fra Josip Blažević, koji je samo nekoliko dana prije bio proslavio svoj imendan i rođendan.

Nakon odjave iz hotela "Rodina", koji je u potpunosti opravdao svoj status od četiri zvjezdice, napravili smo kratki razgled Sofije. Najveća atrakcija svakako je bio velebni pravoslavni hram sv. Aleksandra Nevskog, čije su nas kupole optočene zlatom privukle da se na petnaestak minuta zaustavimo i iznutra razgledamo tu krasnu građevinu. Da cijeli doživljaj bude još potpuniji, unutra je upravo trajalo i bogoslužje, koje je većina nas prvi put vidjela i slušala uživo.

Dugi put do turske granice ovaj put nam nisu prekidali bugarski policajci, ali se zato crni oblaci, koji su nas neprestano pratili od Zagreba, i dalje nisu micali. Na granici smo, prema očekivanjima, opet dobili mogućnost testiranja svojih živaca, tako da nas je već po ulasku u Tursku okružio mrak. Čini se da mi ipak pripadamo nekom drugom svijetu te nam ovako duga bespotrebna čekanja na granici ostaju neshvaćena.

Sve naše turske lokacije nalazile su se na drugom kontinentu. Trajekt za Aziju čekali smo u Eceabatu, a vožnja do Canakkalea, gdje se nalazio naš hotel, vodila nas je preko tjesnaca Dardanelija, koji je u povijesti nekoliko puta bio poprište krvavih ratnih sukoba. Nakon "povijesnog" stupanja na azijsko tlo, malo smo se namučili ne bismo li pronašli "Izir Otel", u kojem smo prenoćili, ali lutanje turskim makadamom ipak se isplatilo.

Prije odlaska u sobe, čekao nas je jedan od većih izazova toga dana – prvi susret s turskom hranom. I dok su neki buntovno mrmljali sebi u bradu nešto o začinima, drugima se na tanjuru našlo ponešto od svega sa švedskog stola, ne bi li otkrili čemu će se njihov želudac najviše obradovati. Švedski stol u turskoj kuhinji – morate priznati, pravi gurmanski pothvat na kraju još jednoga "cestovnog" dana.

Procvat slovensko-hrvatskih odnosa

Novi dan – novi doživljaji. Prvo azijsko jutro donijelo nam je i novo "vodstvo" – naš će vodič kroz nekoliko nadolazećih destinacija biti Rukija, Makedonka s turskim prebi-valištem. Početak novog tjedna označio je, osim toga, i početak male turneje po Maloj Aziji. Sve puno lijepih početaka, koji vjerojatno ne bi bili tako lijepi da smo u Hrvatskoj i da je pred nama pet ili šest radnih dana.

No, pred nama je bila vožnja prema jugu, obalom Egejskoga mora, a put nas je prvo odveo do drevne Troje, jedne od naj-poznatijih antičkih utvrda, slavnoj ponajviše po čuvenom Trojanskom konju. U maketi konja željeli su se, naravno, poslikati svi, a jednako je zanimljiv bio i obilazak trojanskim ruševinama, od kojih neke datiraju još iz 3. tisućljeća prije Krista, a neke su ostavština Rimskog carstva. Prije odlaska iz Troje okušali smo se i u cjenkanju s domaćim prodavačima suvenira, kojima je taj obrt, prema riječima naših vodiča, najvažniji izvor prihoda.

Na putu prema Izmiru, koji je bio naše sljedeće prenoćište, kratko smo svratili i do Pergama, čija se Crkva spominje u Ivanovom Otkrivenju. Nažalost, vremena za detaljniji obilazak toga izuzetno bogatoga arheološkog nalazišta nije bilo.

Sunce se polako primicalo obzoru, kad smo stigli u predgrađe Izmira (nekadašnje Smirne), velegrada s oko četiri milijuna stanovnika. Impresionirani smo bili širinom i veličinom ovoga megapolisa. Inače, bile su to prve sunčane zrake koje smo ugledali na cijelom hodočašću. Budući da su se u Turskoj približavali lokalni izbori, cijeli je grad bio ispunjen plakatima, lecima, zastavicama i inim promidžbenim materi-jalima na kojima su dominirali krupni planovi glavnih kandidata. Nas je, međutim, u tom trenutku više zanimalo kako stići do crkve u kojoj smo trebali slaviti svetu misu. Kad su vozači ipak nekako pronašli kutak da nas iskrcaju, otputili smo se do katoličke crkve sv. Helene, koja se nalazi pod upravljanjem franjevaca konventualaca. Tamo nas je, slučajnosti li, dočekao fratar iz Slovenije! Iako se odnosi među političkim elitama dviju susjednih država trenutno ne bi mogli nazvati baš bratskima, susret hrvatskih hodočasnika sa slovenskim misionarom bio je izuzetno srdačan i radostan. Otac Martin spremno nas je nakon mise uputio u povijest župe i objasnio nam teške okolnosti u kojima ona djeluje, te uz pomoć subraće, Maltežanina i Rumunja, brzo pripremio okrepu koja nam je baš dobrodošla. Zahvalivši se brižnim i velikodušnim franjevcima, uputili smo se natrag prema autobusu da nas odveze u hotel.

Tijekom vožnje mogli smo se uvjeriti zašto Izmir, koji je u obliku polumjeseca smješten oko zaljeva, nazivaju "draguljem Egejskog mora". Kad sunce zađe, a svjetla se polako počnu kristaliti na moru, grad bi najbolje odgovarao opisu naše Opatije, samo u golemom izdanju. Nakon večere u hotelu "Aksan", bilo je prilike i za šetnju po njegovoj dugačkoj i vrlo lijepo dotjeranoj rivi, obogaćenoj brojnim spomenicima narodnih heroja. Usput rečeno, gotovo da i nema kafića, restorana ili drugoga javnog objekta u Turskoj u kojem se ne nalazi portret ili bista Atatürka, "Oca domovine". Sve dok to ne doživite, nemate pravo tvrditi da ste shvatili što znači izraz 'kult ličnosti'.

Marijina kuća i Pavlove pećine

Sljedeći je dan nosio za mnoge najljepše odredište cijelog hodočašća, Efez. Sve one silne turističke promidžbe atenske akropole ili, recimo, rimskog foruma, mogu pričekati kad se nađete u Efezu, jednom od najočuvanijih antičkih polisa na svijetu.

Ipak, prije toga nas je čekalo još nešto ljepše – Marijina kuća. Cjelokupnu reportažu sa Slavujevog brežuljka, na kojem se nalazi kuća u kojoj je Djevica Marija živjela svoje posljednje godine života, možete pročitati u novom broju "Apostola Bezgrešne", priloženom uz ovo izdanje Veritasa. Ovdje možemo još samo dodati da su se, nakon mise koju smo proslavili kraj Marijine kuće, duboka mističnost i ljepota te lokacije svima urezale u srce i da smo se s mislima uz Bogorodicu spustili natrag u Efez, gdje nas je čekao turistički razgled antičkih lokaliteta.

Prvo smo kratko stali na mjestu gdje se nalazio grob sv. Luke evanđelista. Teško je bilo zaobići lijepu simboliku da je njegovo posljednje zemaljsko počivalište bilo smješteno podno brežuljka na kojem je bila uznesena Djevica, o čijem je začeću Isusa Krista upravo on napisao najljepši evanđeoski izvještaj. Odmah u blizini tog mjesta smjestio se i ulaz u antički Efez, koji nas je zaokupio idućih nekoliko sati. Nemoguće bi bilo izdvojiti što nas je od brojnih arheoloških iskopina najviše očaralo, no mjesta na podugačkoj listi zasigurno bi se našlo za Hadrijanov hram, kazalište, amfiteatar, Celsusovu knjižnicu, Mramornu ulicu... Upravo se iz Mramorne ulice pruža pogled na pećine, smještene na brdu iznad Efeza, u kojima je dvije godine boravio sveti Pavao, te u tom razdoblju napisao četiri poslanice.

Prije povratka na sjever Turske, preostalo nam je još da u Efezu vidimo i ostatke bazilike sv. Ivana, apostola i evanđelista. U njoj je prvotno bio grob Kristova najmilijeg učenika, na kojemu smo se zaustavili i pomolili. Bazilika se inače nalazila na mjestu s kojeg se pružao pogled na Artemidin hram, jedno od sedam čuda starog svijeta. Danas je od tog hrama ostao tek jedan stup, koji svjedoči o vremenu poganskih vjerovanja s kojima se tako revno borio sveti Pavao.


Napustivši taj čarobni Efez, čije bi se znamenitosti mogle razgledavati i nekoliko dana, krenuli smo prema Ayvaliku, turističkom središtu i našem posljednjem odredištu u Turskoj. Tamo nas je, smješten tik uz dugu pješčanu plažu, čekao i više no ugodni "Grand Hotel Temizel", atribuiran s pet zvjezdica. U noći se na Egejskom moru stvorila oluja, stoga smo zaspali uz huk valova a san je, uz "pričanje" mora, bio opterećen i mišlju da ćemo se sutradan morati probuditi već u 5.30, kako bismo na vrijeme stigli u daleki grčki Solun...

(Nastavak u idućem broju)

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s