Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Posljednje godine Pavlova života

Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije
 
Dobar sam boj bio, trku završio (2Tim 4,7)

Na kraju svojih misijskih putovanja Pavao dolazi u Jeruzalem želeći ondje proslaviti Blagdan sedmica ili Pedesetnicu. Prema izvještaju Djela apostolskih, već je u Miletu, opraštajući se od efeških crkvenih starješina, rekao: "Sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje" (Dj 20,22-24).

"Zbunjuje narod"

I doista, u Jeruzalemu su ga u Hramu prepoznali neki Židovi iz rimske provincije Azije, čiji je glavni grad bio Efez, te su uzbunili narod govoreći: "Evo čovjeka koji sve posvuda poučava protiv naroda, Zakona i ovoga mjesta" (Dj 21,28). Pisac Djela apostolskih želi naglasiti sličnost Pavlove sudbine sa sudbinom Kristovom. I na njega ruke podiže svjetina i viče: "Smakni ga!" (Dj 21,36). Kao i u Isusovu slučaju, Pavlovom sudbinom od ovoga trenutka upravljaju svjetina, židovsko vijeće i rimske vlasti. Kad ga je rimski tisućnik dao izbičevati, Pavao se pozvao na svoje rimsko građanstvo. Prema rimskom pravu, naime, bilo je dovoljno izjaviti da je netko rimski građanin, pa da se istog trena prekine svako fizičko kažnjavanje. Tisućnik se čudi što je jedan Židov rimski građanin, pa kaže da je i on sam "za skupe novce" kupio tu povlasticu. Poznato je iz povijesnih izvora da je u doba cara Klaudija, koji je vladao od 41. do 54. godine, naročito proširena praksa prodavanja rimskoga građanstva. Pavao pak kaže da se on s tom povlasticom i rodio, što znači da su već i njegovi roditelji bili rimski građani. Takav je obrat mogao tisućnikovu karijeru dovesti u opasnost.

Pavlove obrane

Slijedi niz Pavlovih obrana. Prvu je već bio izrekao pred narodom u Hramu (Dj 22,1-21), drugu pred židovskim vijećem (Dj 23,1-6), te u Cezareji, pred rimskim upraviteljem Feliksom (Dj 24,10-21), punim imenom Antonijem Feliksom, koji je bio upravitelj Judeje od 52. do 59. godine. Feliks ga je, želeći ugoditi Židovima, ostavio u okovima i nakon isteka pravnog roka od dvije godine (Dj 24,27). Time je istekao i Feliksov mandat, a upraviteljem je postao Fest, punim imenom Poncije Fest, koji je upravljao Judejom od 59. do 62. godine, kad je i umro. Pred njim se Pavao prizvao na cara, znajući da bi mu u Jeruzalemu nepravedno sudili ili da bi ga zavjerenici Velikoga vijeća mogli dati pogubiti. Rimski građanin, ako je bio optužen pred nekim sudištem, imao je pravo da mu sudi car ili njegovo sudište. Takav se postupak nazivao provocatio ad Caesarem. Posljednju svoju obranu, kako nam ih donose Djela apostolska, Pavao izriče i dalje u Cezareji i to pred Agripom. Riječ je o Marku Juliju Agripi II., sinu Agripe I. On je od 53. godine bio kralj tetrarhije Filipove, Bataneje i Abilene, to jest krajeva istočno i sjeverno od Galileje, a od 54. godine i dijela Galileje i Pereje istočno od Jordana. Agripa zaključuje na kraju: "Ovaj bi čovjek mogao biti pušten da se nije prizvao na cara" (Dj 26,32), skidajući s Pavla, a posredno i s kršćana, svaku krivnju.

Prema Rimu

Od toga trenutka počinje Pavlovo putovanje prema Rimu, u kojemu je postojala snažna židovska zajednica koja je brojila, prema različitim autorima, između deset i četrdeset tisuća osoba raštrkanih rimskom periferijom. U to je doba u Rimu postojalo oko trinaest sinagoga. Dolazak u središte carstva i lakši režim zatočeništva omogućio je Pavlu da nastavi sa svojim navjestiteljskim djelom. Djela apostolska zaključuju se izvještajem kako je Pavao ostao dvije godine u svom unajmljenom stanu, "gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano" (Dj 28,30-31).

Pavao je vjerojatno iz Rima nastavio i pisati. Tako piše osobno pismo Filemonu, čiji se odbjegli rob Onezim sklonio kod Pavla. Apostol šalje Onezima natrag Filemonu, zajedno sa svojom preporukom da ga primi kao brata. Pritom on ne govori protiv tadašnjega društvenog uređenja, koje je podrazumijevalo i vlasništvo nad robovima, ali to postojeće uređenje želi oplemeniti kršćanskom ljubavlju.

I dalje aktivan

Premda to ne prihvaćaju svi znanstvenici, moguće je da je iz rimskoga zatočeništva Pavao napisao i Poslanice Kološanima i Efežanima. One su međusobno srodne, a u njima je Pavao oslikan "u okovima" (Kol 4,18) ili kao "sužanj" (Ef 3,1). Ovamo bi pripadale i tzv. pastoralne poslanice, to jest Prva i Druga poslanica Timoteju, te Poslanica Titu, no danas se općenito za njih drži da su nastale koje desetljeće nakon Pavlove smrti, pri čemu se neki njegov učenik poslužio apostolovim autoritetom.

O daljnjim događajima Pavlova života teško je dati pouzdane podatke. O tom razdoblju govore pastoralne poslanice, Prva Klementova poslanica Korinćanima, te kasniji Muratorijev kanon. Prema pastoralnim poslanicama, i ostalim izvorima, Pavao je najprije pošao prema Španjolskoj, što je bio najavio već i u Poslanici Rimljanima (usp. Rim 15,24). Potom je zajedno s Timotejem ponovno boravio u Efezu, odakle je otišao do Makedonije (1Tim 1,3). Boravio je s Titom na Kreti (Tit 1,5), posjetio je epirski Nikopol (Tit 3,12), te je ponovno bio zatočen u Rimu, odakle je molio Timoteja da mu što prije donese pergamene koje je ostavio u Troadi (2Tim 1,17; 4,9-21). Kako god vrednovali ove podatke, jedinstveno je svjedočanstvo svih izvora da je Pavao svoj životni put dovršio u Rimu.

Prima neraspadljiv vijenac

Bilo je to svakako u doba kad je rimska vlast počela progoniti kršćane kao nezakonitu religiju (religio illicita), odnosno kao novo i zlokobno praznovjerje (superstitio nova et malefica). Premda su takvi propisi postojali još od vremena Tiberija, u doba Neronove vlasti dogodili su se 64. godine prvi pravi progoni. U tom slučaju, Pavao je mogao biti pogubljen točno po isteku dvije godine svoga rimskog zatočeništva. Neki znanstvenici odbacuju stoga itinerarij opisan u pastoralnim poslanicama, jer bi on odgodio njegovo mučeništvo za nekoliko godina.
Prema Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, izvanbiblijskom spisu koji se ubraja među djela apostolskih otaca, a napisao ga je sveti Klement, četvrti biskup Rima, oko 96. godine, apostoli Pavao i Petar pretrpjeli su mučeništvo zbog zavisti (1Klem 5,5-7). Kao rimski građanin Pavao je najprije izbičevan, a potom mu je mačem odrubljena glava. Tako je on doista primio "neraspadljiv vijenac" (1Kor 9,25) kao znak pobjede u Kristu, te je "dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao" (2Tim 4,7).

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s