Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Malen a velik - razgovor s fra Bonaventurom Dudom

Razgovarao: Josip Blažević, foto:Josip Blažević i Ivica Beljan
 
Ima smisla biti svećenik danas više nego ikada

Prigodom ovogodišnjeg Antunova naš sugovornik je poznati hrvatski franjevac, ugledni bibličar i teolog, majstor lijepe riječi, umirovljeni profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta koji ni danas ne miruje, fra Bonaventura Duda, rodom iz Krasa – župe posvećene sv. Antunu. Hrvatska televizija nedavno je o njemu prikazala i dokumentarni film "Manji brat fra Bonaventura Duda".

Rodom ste iz župe posvećene sv. Antunu Padovanskom pa sam slobodan zamoliti Vas da s našim čitateljima podijelite svoje najranije uspomene na ovoga velikog "Sveca cijeloga svijeta".

Počet ću, evo, s jednom autobiografskom crticom, kao i prije četrnaest godina, kada sam 1995., razgovarao za blagdan sv. Antuna s dopisnikom Vašega glasnika. Moja župna crkva, u malom selu Krasu, općina Dobrinj, otok Krk, na glavnom oltaru ima veliku i lijepu sliku sv. Antuna koji kleči pred Bogorodicom koja mu pruža na zagrljaj malo dijete Isusa. Od prvih početaka svoje svijesti napajao sam oči tom slikom, sve do danas. Naslikao ju je godine 1904. akademski slikar iz Omišlja Josip Pavačić, tada profesor u Zagrebu. Prvi mi je o njoj progovorio naš poznati franjevac i akademski slikar, majušan a marljiv, o. Vinko Fugošić. Slika je zapravo preslika poznate slike Van Dycka, a i inače se taj motiv češće ponavlja. Godine 1995. slučajno sam prolazio kroz Padovu i u knjižari zapazio u prodaji točno takvu sliku koja se nalazi na našem oltaru. Ispod nje je pisalo da se original nalazi u poznatoj talijanskoj stalnoj izložbi Pinacoteca di Brera u Milanu. Naslikao ju je doista glasoviti slikar Van Dyck (1599.-1641.).

Koji prizor iz Antunova života ovjekovječuje ta slika?

O tom događaju iz života sv. Antuna piše naš franjevac konventualac o. Zvonko Zlodi u svojoj knjizi Sveti Antun Padovanski, Zagreb 1978., str. 157-158. Kada se Antun, izmoren padovanskom korizmom 1231. povukao u Camposampiero blizu Padove, grof Tiso "jednog dana zapazi u Svečevoj sobici jako neobično svjetlo… Pogledavši malo bolje kroz prozor… ugleda sv. Antuna u zanosu kako svojim rukama drži neko milo dijete koje je netremice i ljubazno promatrao. Tako je to potrajalo neko vrijeme, nakon čega nesta djeteta i svjetla, a Antun opet osta sam, još uvijek uronjen u molitvu." Poslije je grof pitao što je to bilo, a Svetac otkrije "da je u svojim rukama držao Djetića Isusa, no zabranio je grofu da o tome ikome išta pripovijeda prije njegove smrti."

Sv. Antun bio je svećenik. To je, međutim, bilo u srednjem vijeku. Budući da baš ovog mjeseca Crkva proglašava Svećeničku godinu, pitao bih Vas: ima li smisla biti svećenik danas?

Da, buntovno odgovaram: ima smisla biti svećenik danas više nego ikada. Samo je pitanje kako se približiti suvremenom čovjeku, i mladima i starijima, da oduševimo najprije za iskren i cjelovit kršćanski život, koji može početi i s velikim ili manjim obraćenjem, a onda – imamo li mi svećenici, i biskupijski i redovnički, pravo i životno shvaćanje svećeništva? Tu smo uvijek svi u pitanju, a vrijedno bi bilo ispitati koliko nam je poznat – i životom priznat – pretposljednji koncilski dekret: "Presbyterorum Ordinis" ("O službi i životu prezbitera").

Na što osobito mislite kad spominjete taj koncilski dekret?

Taj je dekret nastao baš iz rada cijeloga vatikanskog sabora. Tu bih želio, i u tisku, jednom naglasiti samo jedan latinski "in", što u hrvatskom glasi: "Da bi [svi] vjernici srasli u jedno tijelo, u kojem "svi udovi nemaju iste službe" (Rim 12,4), isti je Gospodin neke od njih postavio za službenike da se u društvu vjernika odlikuju svetom vlašću sakramenta reda za prinošenje žrtava i za opraštanje grijeha te da za ljude vrše svećeničku službu u Kristovo ime" (PO 2). Crkva nije piramida, Crkva je tijelo Kristovo, a svećenici su "u društvu vjernika", za vjernike postavljeni, te imaju dvostruku djelatnost: kao vjernici i kao crkveni službenici. I ove smo godine za IV. uskrsnu nedjelju održali 46. svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Taj je dan u Crkvi uveo 1964. papa Pavao VI. Sveti otac je za taj dan napisao poruku: "Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor".

Po čemu je lik sv. Antuna osobito prepoznatljiv?

Sv. Antuna izvrsno poznajemo po njegovim temeljnim oznakama. Prije svega, on je obučen u franjevačko odijelo, jedan od najizvrsnijih franjevaca u ovih 800 godina. On se često slika i s ljiljanom u ruci. Ljiljan je znak osobite Svečeve kreposti, svete čistoće. No označuje i njegovo beskrajno povjerenje u Očevu providnost, u Očevu – očinsku brigu za nas ljude. Stoga se na blagdan sv. Antuna rado obavlja blagoslov ljiljana uz Matejevo i Lukino evanđelje (Mt 6,25-30 i Lk 12,21-31). Nerijetko ga prikazuju i s kruhom u ruci, što podsjeća na njegovu karitativnu djelatnost i revnost na uspostavi pojedinačne i društvene pravednosti. Za vrijeme padovanske korizme 1231. on se zauzeo kod gradskih vlasti da donesu humaniji zakon o prezaduženim građanima. A u svibnju 1231., dakle ni mjesec dana prije smrti, on putuje u Veronu da se hrabro, iako bezuspješno, zauzme kod hladnokrvno okrutnoga vlastodršca grofa Ezelina za oslobođenje zarobljenih ljudi.

Još bih se na trenutak vratio ljiljanu. Usporedili ste, za vrijeme jednog svoga predavanja, ljiljan i spolnost. Može rasti u prirodi, rekli ste, na slavu Božju, može biti ubran i položen na oltar, ili ga huligan može pogaziti. Recite nam, kao bibličar i franjevac, nešto o kršćanskom značenju čistoće u seksualiziranoj kulturi u kojoj je pomračeno istinsko značenje spolnosti?

Kršćanski nauk o seksualnoj i etičkoj čistoći, dakako s dubokim značenjem braka i celibata, uvijek je predstavljao vrlo značajan ali ne i uvijek uvažavan, biblijski nauk. No, upravo smo danas suočeni s najžešćim naslovom o kojemu piše "Jutarnji list" od 12. svibnja već na prvoj stranici: "4000 srednjoškolaca piše Vladi: Hoćemo besplatne kondome i pilule." Bože moj, novinski naslovi su samo – novinski naslovi. Ali trebamo se i nad tim zamisliti. U svojim biblijskim predavanjima, osobito sam se svake godine zadržao kod 7. glave Prve poslanice Korinćanima. O tom sam napisao i dosta opširan članak, koji je poslije objavljen u knjizi U svjetlu Božje riječi pod naslovom "Ženidba i djevičanstvo u Prvoj Korinćanima" (str. 81-106) koji završava: "Stoga je i odgoj za kršćansku ženidbu i odgoj za djevičanstvo stvar osobite i svestrane, produbljene i zanosne vjerske inicijacije." Neka to bude zasada dosta u ovom kratkom intervjuu.

Želite li istaknuti još koji Antunov simbol?

Ima još jedan veliki znak sv. Antuna, knjiga s buktećim plamenom u njegovoj ruci. To nije jedna od pobožnih knjiga već Knjiga nad knjigama, Biblija. On je prije svega bio prvi profesor teologije u franjevačkom Redu. Postoji malo ali značajno pismo sv. Franje, kojim ga imenuje profesorom u Bologni. On je nadalje vrlo plodan i glasovit pisac tipičnih antunovskih propovjedi, a nadasve je bio "bukteći oganj" kao veliki propovjednik te ga je 1946. papa Pio XII. proglasio crkvenim naučiteljem dodijelivši mu titulu "evanđeoski naučitelj" (što je bila zamisao velikoga našeg franjevca o. Karla Balića). Uostalom, dosta budi spomenuti njegovu propovijed pred papom Grgurom IX. i njegovim kardinalima. Papa ga je, zadivljen njegovom vatrenom rječitošću i dubokim poznavanjem Svetoga pisma, nazvao: "Škrinja zavjetna" ili kako mi u našemu biblijskom prijevodu imamo: "Kovčeg saveza" U tom kovčegu čuvale su se dvije kamene ploče s Deset zapovjedi. Tako je Antun u svom pamćenju i u svom srcu pohranjivao riječi Staroga i Novoga zavjeta. Jedan njegovo životopisac zapisao je: "Kada bi se kojim slučajem – ne dao Bog – izgubilo Sveto pismo, Antun bi ga mogao iznova napamet izdiktirati!" Evo što Antun piše o Bibliji, zapravo o riječi svetog Evanđelja: "I nadjenuše mu ime Isus (Lk 2,21): "O ime slatko, ime ugodno, ime za grešnike utješno, ime nade!... Kad o njemu propovijedaš, smekšava srca grešnika; ako ga zazivaš, opore napasti izglađuje, ako na nj misliš, srce prosvjetljuje; ako ga čitaš, dušu zasićuje" (III, 58-59)".

Vrlina malenosti krasila je lik sv. Antuna. Nedavno snimljeni film o Vama naslovljen je "Manji brat fra Bonaventura Duda". U svijetu glamura i prestiža što još znače "maleni", obes-pravljeni, osobito djeca?

Tko su ti "maleni", "siromasi" (ne samo "sirotinja", ali i ona)… Znate, u svim jezicima riječi su često vrlo bogate sadržajima. Pa ponajprije malo o "velikima". I to je vrlo raznolik sadržaj. To su veliki državnici, veliki filozofi, veliki liječnici, veliki umjetnici (ako su uz to i dobri ljudi), ali mogu biti i veliki badavadžije, veliki športaši (ako su "mali" ljudi)… "Siromasi" koji se često u Svetom pismu zovu štićenici Jahvini, mogu biti i ljudi visokih kvaliteta, ali oni ne odlučuju o velikim i teškim pitanjima svijeta neposredno, no posredno oni nose i podnose, podnoseći nose svijet i svijet postaje sve više i sve bolje znak rastućega kraljevstva Božjega na zemlji i predznak konačnoga kraljevstva Božjega.

Pitao bih Vas i o jednoj tabu temi koju mnogi radije izbjegavaju a koja je, prema Vašim predavanjima, kruna života. Riječ je o "sestrici smrti". Kako Vi gledate na smrt? Kako se za nju "dobro pripraviti"?

Napisao sam i o tome, istina, malu knjižicu, ali važnu. Moj izdavač gospodin Ivica Domaćinović je inače izlaže, najradije, za Sve svete i Dušni dan, ali ja mislim da je ona važna i za cijelu godinu, a počinje pjesmom Vjenčeslava Ivanova Ivanovića, od kojega sam preuzeo i sam naslov svoje knjižice: "Ja Bogu povjerih svoj štap." Pišem u predgovoru: "Rado šećem Mirogojem. Mislim i molim, molim misleći i mislim moleći… Groblja mi nisu zazorna, a pogotovo ne grobovi. Uvijek me zanima tko se tu krije iza imena i prezimena na njegovu križu, na njegovu grobu. Svako me ime sjeća dugih snova jedne majke. I prema posve nepoznatom gajim poštovanje… Ako zaželite, možete me uzeti kao svoga suputnika kad posjećujete grob koje drage osobe. Možda će vam se koja od ovih stranica svidjeti. Možda će vas utješiti u boli za svojim dragim bićem, za vašim dragima. Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti i vama put nadalje."

Pascal piše: "Istina je danas u takvoj pomrčini, a laž u tolikoj snazi, da istinu ne bi mogao prepoznati kad je ne bi ljubio". "Veritas" je hrvatski glasnik sv. Antuna Padovanskog. Antun je ljubio istinu. Koja bi, na kraju, bila Vaša poruka našim čitateljima u vremenu u kojemu je granica između istine i laži sve tanja?

Godina prva "Glasnika sv. Antuna Padovanskoga bila je 1962. Počela je u travnju. Cilj toga glasnika bio je isti koji se kasnije još bolje profilirao. Evo što piše na prvoj stranici: "S mnogo volje pokrećemo list koji nosi ime Božjeg i našeg miljenika. Poradi čega? Da doprinesemo svoj obol Božjoj slavi, časti sveca i duhovnoj potrebi naših vjernika… Zato primite ovaj list s onom ljubavlju s kojom je i pokrenut. Donosit će Vam svjetlo umu, a utjehu srcu. To su dvije božanske vrednote koje nadilaze svijet i prenose nas u blaženu vječnost." Veritas je doživio i svoj petstoti broj, u prosincu 2006. U podnaslovu, na prvoj stranici, stoje riječi koje su stajale i u prvom broju iz 1962.: "Za Božju slavu. U čast sv. Antunu. Na korist dušama!" Evo, to je cilj "Veritasa", uvijek s novim obogaćenjima.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s