Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Moliti u tamnoj noći

Piše: David Torkington
 
Lako je moliti kada je zdenac pun te se štoviše i prelijeva, no daleko je teže moliti kada presuši.

Prošloga sam mjeseca dao nekoliko prijedloga iz vlastita iskustva o tome kako moliti u tamnoj noći, kada molitva kojom smo se nekoć služili više ne pomaže. Odabrao sam molitvu samoga Isusa na Križu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"

Kada bih pao u ponor, okretao bih se psalmu poznatom kao De profundis: "Iz dubine vapijem Gospodinu; Gospodine, čuj molitvu moju." Međutim, ustanovio sam – a jednako će biti i s vama – kako će s vremenom puna rečenica postati preduga te ćete osjetiti potrebu skratiti je na: "Bože moj, Bože moj"; odnosno: "Iz dubine". Potom će doći vrijeme kada će vam biti potrebna samo jedna jedina riječ, poput: "Bože!" ili "Isuse!", ili opet: "Milosrđe!". Ne mogu vam ponuditi pravila kada prijeći s više riječi na samo jednu, jer ćete to sami znati. Nalik je to mijenjanju brzina na automobilu: jednom kada se naviknete, točno znate kada valja prijeći u nižu brzinu. Ti prijedlozi nisu molitve, već pomagala u molitvi; molitvi srca, gdje se pokajanje uči bolje no igdje drugdje. To pokajanje srca, kojemu se vježbamo u tami, vrijedi deset puta više od onoga kojemu se vježbamo na svjetlosti. Lako je moliti kada je zdenac pun te se štoviše i prelijeva, ali je daleko teže moliti kada on presuši.

Zrela odrasla osoba

Radi toga je od neizmjerne važnosti molitvi posvetiti točno onoliko vremena koliko ste joj posvećivali kada je ona bila obilježena obiljem osjećajâ i žarom, kako biste svojom ustrajnošću u svakodnevnoj molitvi pokazali kako ste pripravni nastaviti davati i onda kada se čini kako ništa ne primate zauzvrat. Svatko može davati kada prima zauzvrat, ali je samo odrasla zrela osoba kadra nastaviti davati u čistoj nesebičnoj ljubavi onda kada se čini kako se njezina ljubav prima s ravnodušjem, akoli se uopće ikako i prima. To su moji roditelji morali naučiti kada je u njihovu bračnom životu vrelo presušilo, kao što svatko to mora naučiti, ako želi igdje stići u duhovnome životu.

Sada uviđate stvarno značenje neobične duhovne pustinje u kojoj ste se našli na mističnome putu. Mjesto je to gdje se prikazujete Bogu putem svakodnevna pokajanja, nastojeći k njemu uzdignuti svoj um i srce kroz nesebičnu ljubav. Ljubav je to koja će uvijek biti uzvraćena jednakom mjerom, bilo kroz ljubav koja se pročišćuje u previranju i naporu, ili pak onu koja se doživljuje u miru i spokoju. Bog će učiniti svoj dio, ako mi učinimo svoj. Naš se dio sastoji u blagu obraćanju njemu uvijek iznova te upornu uzdizanju naših srdaca, bilo da osjećamo kako su nam ona prazna, ili pak puna.

Molitva sabranosti

Ako ustrajete, doći će vrijeme kada će vas djelovanje Božje ljubavi stati uvlačiti u nešto što sveta Terezija Avilska naziva Molitvom sabranosti, Molitvom tišine, pa čak i Molitvom puna sjedinjenja. Tada ćete imati sve manje i manje potrebe za bilo kojim oblicima molitve što su vas dopratili do toga dijela puta. Sve što želite jest ostati mirni te u tišini ispunjenoj strahopoštovanjem promatrati Onoga za kojega osjećate kako vas privlači naprijed k onome što sveti Pavao opisuje kao "mir što nadilazi svaki razum".

Prijedlozi što sam ih iznio nalik su na vesla čamca kojima se služite kako biste se spuštali rijekom prema moru. Isprva morate snažno veslati kako biste pokrenuli čamac k cilju, no, kada uzmete zamah, možete se uspraviti i na trenutak prestati veslati, dok se vaš čamac nastavlja tiho kretati naprijed. Kada čamac stane usporavati i približavati se obali, ili ga pak uhvati suprotna struja, sve što trebate učiniti jest ponovno početi veslati, kako biste se nastavili kretati u željenu pravcu. I tako nastavljate putovati, čas veslajući kako biste čamac zadržali u pravcu, čas se odmarajući i uživajući u krajoliku. Kako se približujete moru, morate veslati sve manje i manje, jer već polako osjećate privlačenje struje koja vas vuče naprijed. Kada napustite rijeku, možete ostaviti vesla i razviti jedra. Sada možete putovati s lakoćom i hitro, jer je struja na vašoj strani, a vjetar vam u jedrima; jedna druga sila sada preuzima te čini za vas ono što nikada ne biste bili u stanju učiniti sami.

Jednostavnost i poniznost

Molitvu što je pokušavam opisati iskusili su moji roditelji, a da uopće nisu bili niti svjesni kako su pozvani na mistični put te kako njime putuju već godinama. Vidite, vjerujem kako znatno više laikâ i ljudi u braku no što biste ikada mogli zamisliti putuje k visinama mistične molitve, a da to zapravo niti ne znaju. Eto, kao primjera, moje majke. Nikada nije studirala teologiju, a Biblija je – iz dobro nam poznatih razloga - za nju i njezin naraštaj doslovce bila zatvorena knjiga, no to nikako ne znači da je bila zakinuta za Evanđelje. Jednako je tako nitko nije upućivao u mističnu teologiju, ali sam spreman kladiti se kako je o mističnome putu znala jednako koliko i većina pripadnikâ redovništva, i to na jedini način koji je istinski važan. Nakon godina studiranja teologije, došao sam kući kako bih otkrio da je ona već i prije no što sam otišao znala sve što je potrebno za putovanje koje ja još nisam bio niti započeo. Dok sam ja godinama tražio polazišnu točku, ona je već bila neumorno putovala ispred mene, s tolikom jednostavnošću i poniznošću koje su se upravo na nadasve neugodan način suprotstavljale umišljenosti njezina sina. Tek kada sam nakratko svratio kući, nakon kakvih desetak godina, otkrio sam kako je molila sve te godine te što ju je dovelo do visokih vrhunaca mističnoga puta.

Krunica

Jednostavan niz zrnaca krunice odveo je nebrojene naraštaje ljudi do vrhunaca mistične molitve, a da oni sami toga nisu bili niti svjesni. To je veličanstven način molitve, jer u sebi sadrži sve one načine molitve koji su osobi potrebni da bi se uzdigla do visina kontemplacije. Za početak je moguće moliti pojedinačne molitve najbolje što znate, a potom krenuti k razmatranju otajstava Kristova života, koja će vas naposljetku odvesti do vrhunaca "Zrele molitve". A, kada krenete i dalje, naučit ćete – kao što je to bio slučaj i s mojom majkom – kako se služiti krunicom kao potporom u tamnoj noći koja vas očekuje; kako svoja srca i um zadržati usredotočene na Boga čistoćom nakane, kada se čini kako se On sakrio u oblak nepoznavanja. Jednom sam došao kući u posjet majci koja je bila bolesna te nije mogla iz postelje. Uvijek je u rukama imala ta zrnca. Kada sam je upitao za krunicu, rekla je kako je više ne može moliti kao nekoć – kako joj je to postalo posve nemoguće. Stoga bi uzela pokoju riječ iz Očenaša, Zdravomarije, ili Slava Ocu, i ponavljala je polako i pobožno. To može biti: "Slava Bogu", ili, "Budi volja tvoja", ili jednostavno riječ Isus. Potom bi satima znala ostajati u tišini. Samo je željela biti ondje s Bogom. Nije bila odveć rječita kada sam je upitao neka mi opiše što se događalo u tim trenutcima. Shvatio sam kako sam pretjerao, tražeći neka govori o nečemu što je očigledno bilo odveć osobno i duboko. Kada sam otišao od nje, zahvalio sam Bogu na majci koju mi je dao i na primjeru nekoga tko je bio daleko više uznapredovao od mene.

Putovao sam cijelim svijetom u potrazi za mudrošću što sam je bio mogao naći u vlastitoj kući, od vlastite majke, da sam imao samo mrvicu one poniznosti što sam je pronašao u njoj.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s