Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Islam
 
Predrasude o islamu

Piše: mr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata u Zagrebu
 
Što o sebi samima kažu muslimani?

Kada se čitatelj usmjeri u literaturu, sa željom da upozna islam kroz njegovu definiciju, nailazi na različita tumačenja, koja ponekad, po svom sadržaju i bitnom poimanju, čine potpunu suprotnost. U cilju da se islam predstavi što crnje, mnogi su zlonamjerno pristupali pisanju o njegovu učenju, njegovim izvorima, njegovu poslaniku itd. Najčešći stereotipi su kako je islam "konzervativan", "fundamentalistička religija", "najmlađa i izmišljena religija", "pokradene ideje kršćanstva i judaizma" a u novije vrijeme kako je islam vjera "terorizma" i vjera "džihada". U cilju osvjetljavanja istine o islamu i njegovu učenju te razbijanja islamofobije pojasnit ćemo najaktualnije prigovore na islam.

Džihad

U kontekstu medijskog aktualiziranja, neophodno je osvijetliti i pojasniti pojam džihad koji se često rabi i zloupotrebljava u kontekstu rata. Zapadni mediji daju mu značenje "svetog rata" u kome se uništa-va sve što nije islamsko. Na taj način stvara se islamofobija i mržnja prema muslimanima. Džihad u Kur'anu nije nigdje upotrijebljen samo u smislu rata. On u islamskoj terminologiji, a to mu je i filološko značenje, označava svaki napor i akciju za dobra i plemenita djela. U tom smislu džihad bi mogao obuhvatiti i ratne napore, ali samo i isključivo kada se radi o pravednim i opravdanim ratovima, koji se vode u obrani slobode i drugih ljudskih vrijednosti kada su ugrožene, jer i to spada u plemenite i općekorisne napore.

Džihad prvenstveno označava svaki trud na polju borbe miroljubivim sredstvima za ostvarivanje plemenitih ciljeva. Muhamed a.s. je ulaganje truda i nastojanje u odnosu na vlastito uzdizanje i moralno usavršavanje (džihadu-n-nefs) nazvao velikim džihadom.

Interpretacija džihada u smislu svetog rata protiv svega što je neislamsko pogrešna je i tendenciozna. Ona nema nikakve osnove ni u Kur'anu niti u Sunnetu. Kur'an je sasvim jasan, određen i kategoričan u zabrani rata u cilju širenja vjere. Prema kur'anskom učenju ne postoji nikakav opravdan razlog za izazivanje i otpočinjanje rata. Islam isključuje uporabu sile osim u samoobrani. Širenje i nametanje islama mačem, Kur'an, kao što smo istakli najoštrije zabranjuje, smatra besmislenim, naziva velikim grijehom, jer srce i duša ništa ne može silom prihvatiti. Ratovi koji se vode radi osvajanja teritorija i eksploatiranja bogatstva ne mogu biti na Božjem putu. (fi sebilillahi)

Islamska odrednica mira, ljubavi i tolerancije

Naprotiv, islam želi uspostavljanje dobrih odnosa sa svim nemuslimanima. Muhamed. a.s. po dolasku u Medinu promicao je načela islama na način da je u prvoj proklamaciji bilo jamstvo punih prava i sloboda pripadnicima drugih vjerskih zajednica. To je isto učinio i drugi halifa Omer kada je unišao u Jeruzalem. Slične garancije proklamirao je i Amr ibn As kada je ušao u Egipat. Poznate su i zabilježene ove povelje i služe kao značajni dokumenti i povijesno svjedočenje o islamskom zajamčenju ljudskih i vjerskih prava i sloboda. Treba još napomenuti da je za pravilno shvaćanje odnosa Kur'ana prema nemuslimanima i prema ratu nužno razlikovati tekstove koji utvrđuju načela, koncepciju Kur'ana o ratu, i tekstove koji se odnose na određene situacije konfrontacije. Analizom ovih redaka može se zaključiti da judaizam i kršćanstvo nisu razlog niti su uvjetovali ovakav odnos. Pripadništvo kršćanstvu ili judaizmu ne znači neprijateljstvo prema islamu. Činjenica da Kur'an priznaje Ehlu -l- Kitab potpuno isključuje takvo neprijateljstvo. U kur'anskim recima nije riječ o kršćanima ili židovima kao takvima, nego o određenim osobama koje nose takva obilježja, a iskazuju neprijateljstvo prema muslimanima. Sasvim je razumljivo da musliman ne smije neprijatelja smatrati prijateljem i s njime uspostavljati prijateljske odnose. Takav odnos bio bi smatran izdajom i predstavljao bi najveći grijeh. Nije to samo islamsko shvaćanje. Izdaja je najveći zločin u shvaćanjima svih religija, sustava, ideologija, filozofija i slično. Uspostavljanje prijateljstva s onima s kojima si u ratu znači odavanje tajni i pomaganje neprijatelja, što predstavlja najveći zločin. Kur'an i ovdje, kako se vidi, gleda čovjeka kao čovjeka, gleda kako se ponaša, postavlja, odnosi prema drugima, gleda njegova djela a ne njegova formalna opredjeljenja i pripadnosti ovoj ili onoj vjeri, ideologiji ili sustavu. Prema islamu nije bitno kako se tko zove nego kako se tko ponaša i što radi. Bog ne gleda u vaše likove, ističe poslanik islama, nego gleda u vaša djela i vaša srca. Obraćajući se svim ljudima a ne samo muslimanima (ja ejjuhe-n-nas), Bog objavljuje fundamentalni princip, da je među njima najbolji onaj koji se najviše čuva zla i koji najviše čini dobra. Ovdje nije dana nikakva prednost bilo kakvoj pripadnosti niti bilo kojem opredjeljenju. Nije rečeno da su najbolji oni koji se nazivaju muslimanima. Potvrđujući i primjenjujući taj visoki princip, Muhamed a.s. upozoravao je svoju kćerku Fatimu da joj pred Bogom neće značiti ništa što je kćerka Muhameda a.s. Božjeg poslanika, već će koristi imati samo od svojih djela.

Odnos muslimana prema ratu

Rat i uporaba sile, prema tome, ne predstavljaju u islamu nikakvu metodu niti sredstvo za postizanje i ostvarivanje bilo čega dobrog. Rat je u očima muslimana ogavan. Oni ga preziru. Kada Kur'an govori o odobravanju i propisivanju rata, kaže da je to stvar koja se prezire i mrzi, ali takve stvari se nekada u određenim situacijama upotrebljavaju. Ako se ugroženost, neprijateljstvo i napad ne može ničim drugim spriječiti i otkloniti, u tom slučaju se rat, odnosno protunapad u cilju obrane, dopušta, čak naređuje. Samoobrana i samozaštita predstavljaju prirodna prava svake egzistencije. Nitko ta prava ne može niti smije osporiti.

Čovjek u središtu kur'anske Objave

U kur'anskoj Objavi čovjek je postao ono što jest, smjestio se u pojavnom svijetu kojemu pripada, na mjesto koje mu odgovara, dobivši svoju pravu vrijednost kao Božji zastupnik na zemlji. On više nije slijepo oruđe u rukama čuda. On je najvažniji čimbenik u svijetu. Stvaralac je povijesti. Čitav pojavni svijet sa svim blagodatima koje krije u sebi, stavljen mu je na raspolaganje. Upravlja njime i koristi se njime. U tom upravljanju i korištenju on se ne služi čudom. Ništa se ne događa kao rezultat čuda. Svaka pojava ima svoju vlastitu formulu, po kojoj se odvija njezin proces. Najveće čudo (mu'džiza) predstavlja Božji red u prirodi (sunnetullah), zakonitost po kojoj se odvijaju pojave i procesi u prirodi. Kur'an usmjerava vjernika da izučava zakonitosti prirode te da iz istih uzima pouku. Život ljudskog društva kao i život prirode odvija se u skladu sa prirodom njihovih bića koja je kao takva određena nadahnućem (objavom). Sve je proizašlo iz objave. Bog je nadahnuo svako nebo prirodom njegova bića po kojoj on nastaje, živi i razvija se. Sve ima svoj red i sustav po kojemu nastaje i živi. Čovjek se na svojstven način uključuje u Božji red koji vlada i živi u prirodi. Sloboda je njegova prednost ali i tragedija. Kao nositelj duhovnih vrijednosti, čije je izvorište duša, morao bi izbjegavati uporabu sile. Međutim, on je, najradije, upotrebljava. Nažalost, ne možemo reći da ga je napredak u bilo kom pogledu uljudio. Naprotiv, čovjek postaje sve silovitiji i agresivniji. Sve se više iznalaze novi vidovi agresije, terorizma, kidnapiranja ljudi, aviona, kamikaza, ubojica i samoubojica i slično.

Kako spriječiti ratove, kako se suprotstaviti ili kako bar umanjiti suvremeno zlo?

Već smo rekli da islam realno gleda na čovjeka. Nimalo ga ne idealizira. Ne zanosi se iluzijom potpune izmjene njegove naravi, a skladno tome ni uklanjanja rata i uporabe sile iz njegove prakse. Islam ne gleda nijemo i skrštenih ruku na rat. Među najvažnije mjere koje islam poduzima u pogledu na rat su sljedeće: svođenje rata samo na obranu, humaniziranje rata, moralno–etičko uzdizanje čovjeka.

Sve tri ove mjere mogle bi se svesti na jednu a to je moralno–etičko uzdizanje čovjeka. Priznanje agresije i humano vođenje rata ovise o tome koliko je čovjek spreman da prizna istinu i prihvati ono što je pravo, a to ovisi o njegovu moralno-etičkom liku. Rješenje svih problema treba tražiti u čovjeku, i to više u volji nego u znanju, više u srcu nego u razumu.

Čovjekov problem, u što spada i pitanje rata, nije ekonomski, politički, kulturni niti spoznajni. To su samo prostori gdje se on u raznim vidovima manifestira. On je moralni jer u tome leži bit čovjeka.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s