Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
Oči koje nas gledaju

Piše: Sanja Doležal
 
Desetogodišnji Ivan živi u šupi i gladuje

Rečenica: "Desetogodišnji Ivan živi u šupi i gladuje" osvanula je prije desetak dana na naslovnici jednih naših dnevnih novina. Na prvi pogled sasvim obična re-čenica... Kad pročitaš drugi put, pa treći, pa pogledaš u velike, smeđe oči malenog, mršavog, izgladnjelog dječaka, shvatiš da se iza običnih slova na običnom papiru skriva jedna tužna ljudska priča. Usuđu-jem se reći, tragedija.

Jer maleni Ivan nije s nekoga drugog planeta, nije niti sa drugog kontinenta (iako bi i tada neke tužne oči gledale u moje...). Ivan je dječak koji živi tu, neda-leko od nas, blizu našega predivnog mora u kojemu se upravo veselo brčkaju sita djeca i njihovi roditelji. Ivan samo može sanjati o kupanju u tom istom moru. Zapravo, Ivan može sanjati i o svemu drugom što nam se čini normalno. Ukoliko gladan uopće može sanjati... Teško je povjerovati da netko tako blizu nema osnovne uvjete za život, a to su hrana, suha odjeća i krov nad glavom. Još je teže povjerovati da je taj netko male-ni dječak koji najviše od svega voli ig-ru sa svojim vršnjacima. Samo, teško je trčati za loptom ako si gladan.

Kada me dotakne tuga zbog nečije nesreće ili žalosti, moram to podijeliti, moram o tome razgovarati, pa eto i napisati. Nevjerojatno je kako ljudi ovakve priče s naslovnih stranica prihvaćaju kao normalno, svakodnevno štivo. Komentirala sam toga malog anđela s nekim svojim prijateljima, svi su redom izrekli jedino što se može: "Bože, pa to je strašno". Ali već nakon nekoliko minuta, nakon ispijene jutarnje kave, razgovor je krenuo u drugom smjeru i Ivan je postao prošlost. I ja sam se dala uvući u komentiranje političke situacije, borbe oko predsjedničkih dvora, krize u državi, loše biometeorološke situacije... A Ivan?

Nije mi dao mira, usprkos svim glupostima koje su punile moju glavu toga dana.

Je li moguće da moja reakcija na te tužne smeđe oči bude samo prihvaćanje činjenice kako je to tužno i strašno i kako smo zapravo sretni i zahvalni na svemu što imamo?

Ne želim opet zaspati s mislima na te oči i ne učiniti ništa. Znam što često kaže moj suprug: "Pa ne misliš valjda da možeš spasiti cijeli svijet". Ne, davno su me prošla ta idealistička, mladenačka razmišljanja. Znam da ne mogu spasiti cijeli svijet, ali sigurno mogu pomoći barem Ivanu. To danas tražim i od vas!

Pomozite samo jednoj osobi kojoj je pomoć potrebna, koja je možda gladna, možda tužna, možda nepokretna pa treba vašu pomoć kako bi se pokrenula. Kada bi svatko od nas pomogao samo jednoj osobi, sigurna sam da bi bilo manje tuge na svijetu. Molim vas izbrišite glad i tugu iz Ivanovih očiju, pomozite njemu i njegovim bolesnim roditeljima, pomolite se za sve one kojima je sada u ovom trenutku teško i tužno. Ako možete, pošaljite Ivanu i obitelji pomoć, hranu, novce ili samo lijepo pismo.

Adresa i broj računa za one koji žele pomoći:
Marija Ćaleta
Ogorje kraj Muća
Broj računa je u Hrvatskoj poštanskoj banci – 239001 – 1070000029,
s pozivom na broj:
3212543331 (model 02)

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s