Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Upitnik u pitanju

Piše: Ljudevit Maračić
 
... ili: Zašto dijalog gubi bitku

Da budemo iskreni, nismo baš uvjereni da je ova tema o ljudskom dijalogu pogodna u ove ljetne dane, kada čovjek najradije mozak šalje na odmor, a tijelo bezbrižno izlaže suncu, zaboravivši druge. Pa ipak, baš je bilo vruće vrijeme (sjećate se onih desetak uzavrelih dana potkraj svibnja?) kad mi je ruku dopala jedna zgodna knjižica sa zagonetnim poglavljem "Upitnik". Kako me još uvijek zanima pravopisna problematika, jer mi to nekako ulazi u trajno-stručnu naobrazbu, pomislio sam da se i ovdje nešto prelama u našim ortografskim zavrzlamama, kad naprosto više ni ne znamo kako ispravno pisati. Ostao sam iznenađen, a to iskustvo želim podijeliti s čitateljima koji zasigurno neće zamjeriti što se o ozbiljnoj stvari razmišlja u vrele dane.

Bio jednom neki Upitnik (tako počinje ova priča). To vam je onaj u gornjem dijelu zaobljeni pravopisni znak koji se točkom oslanja na korijen. Bio je vrlo dražestan i kao svaki drugi upitnik širio je vrlo inteligentni ugođaj. Ne kažu uzalud (bar tako tvrde filozofi) da se svaka misao temelji na pitanju. Ipak, u posljednje je vrijeme naš Upitnik lutao zemljom utučen, razočaran, potišten i tako nekako slično. Kao da ga nitko više nije volio. Svi su se više utjecali njegovu klasnom neprijatelju, Uskličniku. Čuli su se stalno usklici i naredbe: "Naprijed! Stoj! Makni se! Umukni!" (Ružnije izraze ne usuđujemo se ni spominjati.)

Uskličnik je tipični znak nasilnih ljudi, a nasilnici kao da sve više prevladavaju u ovom svijetu (razmišljao je tugaljivo Upitnik). Po gradskim ulicama i seoskim stazama, gdje se nekoć Upitnik osjećao gospodarom, nema više onih koji pitaju: "Kako ste?" Umjesto toga samo neki bezosjećajni anglizirani usklik: "O. k."

Rijetko koji vozač zaustavlja vozilo, otvara prozorčić i ljubazno pita: "Molim vas, je li to ispravan smjer za Zagreb?" Danas se većina njih sve češće služi spravom koju nazivaju navigator, gdje poslušno slijede odrješitu žensku komandu: "Sada ravno! Za dvjesta metara desno! Potom opet ravno, sve do križanja. Tada lijevo!..." I tako u beskraj.

Umoran od lutanja (da završimo ovu modernu priču) neutješeni Upitnik je svratio u jednu obiteljsku kuću. Znao je iz dugovječnog iskustva da djeca uvijek vole pitanja. Kad tamo, razočarano čuje dva muška glasa: "Ti me nikad ne slušaš! - Nije me briga što misliš! - Ovdje ja naređujem! - Prekini, odlazim zauvijek!..." Na kraju je otac klonuo, a sin obeshrabreno ušutio. Obojica su trpjela jer ništa nije teže nego biti tijelom blizu, a duhom daleko.

Upitnik se smjestio pod svjetlo i čekao prvu prigodu da stupi u akciju. Otac je stisnutih šaka spremao napad, kad mu iz usta nenadano izmakne pitanje: "Što zapravo misliš, sine?" I sam je ostao začuđen. Sin je zatečen šutio. "Stvarno želiš znati, tata?" Otac potvrdi glavom. I razvije se razgovor. Dugo su raspravljali, najprije bučno, potom sve mirnije, da bi na kraju sin pitao oca: "A da li me još voliš?"

Obasjan svjetlom, Upitnik je skakao od radosti. Uspio je uspostaviti prekinutu vezu.

Prve stranice Biblije otvaraju se pitanjem: "Adame, gdje si?" Bog nije uskličnikom sasuo prokletstvo nad prvim grijehom naših praroditelja. Želio je čuti njihovo mišljenje. I unatoč nespretnom izmotavanju Adamovu i prebacivanju krivnje na Evu, Gospodinov je upitnik prvim ljudima ponudio šansu. Nije ih strovalio poput buntovnih anđela u propast, nego ostavio mogućnost popravka. Prva pobjeda dijaloga.

Upitnik nije drzak, poštuje tuđu slobodu i uvažava odgovornost sugovornika. Zbog nedostatka pravog dijaloga toliko je nesporazuma, napetosti, sukoba, mržnje i ubijanja. Kad bi u našemu životu bilo više mjesta za upitnik (dijalog), mnogi bi se prijepori lakše riješili, sukobi u obiteljima ne bi tako tragično svršavali, brakovi se ne bi rješavali parnicom i razvodom.

Veliki talijanski pjesnik Francesco Petrarca pripovijeda kako je jednom zgodom doživio vrlo znakovit susret. Vidjevši kako se građani spremaju u ratni pohod, neki je cirkusant, gledajući vojnike kako već marširaju, upitao pjesnika: "Kamo će ovi?" "U rat!", odgovori Petrarca. "Ali", primijeti cirkusant, "taj će rat jednog dana i onako svršiti i morat će doći do mira, zar ne?". "Dakako", odgovori pjesnik. "Ali, zašto onda ne sklope mir odmah, prije negoli rat započne?" Petrarca tužno zaključi ovu epizodu riječima: "I ja mislim baš kao taj luđak." Da je bilo pregovora, razgovora, dijaloga – koliko bi više ljudi umrlo u krevetu nego na bojnom polju…

Dobro je dati više mjesta upitniku, a uskličniku samo rijetku šansu. Pa i u ovo vrijeme odmora, kada mnogi zaboravljaju na druge, uz dijalog mnogi bi se problemi brže i bolje raspetljali.

Ako u to sumnjamo, poslušajmo što kaže jedna stara perzijska poslovica: "Pametan zna i pita, a budala ne zna i ne pita." I druga: "Tko se ne stidi pitati, mnogo toga dozna, a tko se stidi pitati, zaboravi i ono što je znao."

Sretan vam odmor i – ne zaboravite na upitnik...

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s