Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Putopis s hodočašća
 
Hod sv. Antuna, Camposampiero-Arcella-Padova

Piše: Vladimir Zrinjski, Foto: Nikola Volarić
 
Kilometri, bdijenje i umor sv. Antunu u čast

Kolika je sreća što su životi pobožnih, plemenitih i hrabrih ljudi, koji su kroz povijest Crkve svoje živote posvećivali Bogu, bili "svjetlost svijeta" te u savršenoj ljubavi podmetali svoja leđa za bližnje, ostali trajno zabilježeni kao neizbrisivo svjedočanstvo! Koliku sreću vjernici diljem svijeta imaju što su im primjeri, po kojima mogu ravnati svoje putove, ponuđeni u tako velikom broju. Najlakše je, naravno, uzeti i otvoriti Evanđelje, no tu su i brojni životopisi onih koji su Evanđelje otvarali svaki dan te ga beskompromisno prihvatili kao svoj životni statut.

Crkva takve ljude zove svecima. Kako bismo ih mi pak bolje i detaljnije upoznali, čitamo o njihovim životima, posvećujemo im svoje križeve, utječemo im se i častimo ih, ali i hodimo njihovim stopama. Takva su hodočašća savršena prilika za ispravljanje vlastitih "krivulja" i za novi početak djelotvornog rasta u vjeri. Tako ste vjerojatno na brojnim mjestima već slušali ili čitali o hodočašćima koja slijede stope sv. Pavla, sv. Franje, sv. Benedikta, pape Ivana Pavla II. ili samog Isusa Krista...

No, jeste li ikad čuli za dvodnevno pješačenje u čast svetom Antunu Padovanskom? Naš je list, doduše, već pisao ponešto o ovom susretu, no ove se godine, posljednjeg vikenda u svibnju, u okolicu Padove prvi put uputila i skupina hrvatskih hodočasnika. Oni su pod vodstvom fra Ivana Bradarića, a u organizaciji Veritasa - Glasnika sv. Antuna Padovanskog, sudjelovali na "Hodu sv. Antuna" i time se pridružili stotinama drugih mladih, većinom Talijana, u dugoj noćnoj procesiji koja je iz Camposampiera putovala prema Padovi.

Žrtva je radost

Ovaj je hod pokrenut još sredinom deve-desetih, a otada ga svake godine uoči blagdana sv. Antuna organiziraju franjevci konventualci iz Padovanske provincije. Radi se o višesatnom pješačenju po ravnoj dionici od svetišta u Camposam-pieru do svečeve bazilike u Padovi, a hoda se stazama za koje se vjeruje da ih je prije gotovo 800 godina prošao i sv. Antun, kad je zamolio braću da ga, pred samu smrt, odvezu u Padovu. Iako je svečev put završio u Arcelli, gdje je u Gospodinu preminuo, mladi se danas ne zaustavljaju u pregrađu Padove, već idu do same bazilike, koja je u središtu i tamo susret završavaju svečanom misom.

Zahtjevnost ovog hodočašća upravo je u tome što je naglasak doista stavljen na hodanje i što nije baš jednostavno žrtvovati noć za 30-ak kilometara pješačenja, no njegova ljepota još je jača u činjenici što vam društvo na tom putu čine brojni drugi mladi, jednako zaljubljeni u Krista i sv. Antuna i jednako spremni na taj radosni molitveni marš! Osmijesi na njihovim licima, koji ne silaze ni nakon naporne i neprospavane noći i s kojima dolaze pred velebnu Antunovu baziliku, jasno svjedoče da hodočašće postiže svoju svrhu. Prijateljstva pak, koja se sklapaju kad svemu bude kraj, svjedoče da je i nadmašuje. Tako je bilo i ove godine.

Odmorni i spremni za nova iskustva koja će nam ponuditi zajednički vikend u Italiji, krenuli smo ispred crkve na Svetom Duhu u subotu, 30. svibnja u 14 sati. Iako je zagrebačke ulice osvježavala još proljetna kiša, dobro se raspoloženje u autobusu moglo i prstom "opipati", a atmosfera je dodatno porasla kad smo prošli granični prijelaz i kad nas je u Sloveniji dočekalo sunce. Uvečer smo zaobišli Padovu i uputili se ravno u Camposampiero, početnu točku hodočašća. Mjesto je to gdje je sveti Antun proveo posljednje mjesece ovozemaljskog života, a poznato je i po njegovim čuvenim propovijedima s oraha te po tome što mu se tamo ukazalo djetešce Isus kojeg je držao u naručju. Na redovitim je hodočašćima u Padovu Camposampiero obično zadnja stanica i rijetko od njega možete vidjeti bilo što osim svetišta. No, ovaj smo ga put doživjeli u sasvim drukčijem svjetlu: gradić je mlade dočekao ukrašen zastavicama, dotjeranih ulica i mnoštvom ljudi na njima, a najveća atrakcija svakako je bio koncert grupe "Gen Rosso", koji se te večeri održao na središnjem trgu i zapravo je predstavljao početak programa.

Prije koncerta prošetali smo kroz dojmljiv molitveni park, a tamo nam je fra Ivan rastumačio svaku od šest skulptura, koje na rijetko upečatljiv način paralelno prikazuju život sv. Antuna i život Isusov. Sam koncert počeo je nešto poslije 21 sat, a bila je to dinamična prezentacija brojnih stilova glazbe (popa, rocka, countryja, "world musica" i sl.) obogaćena porukama mira te općeljudskih i moralnih vrednota. Momci iz "Gen Rossa" inače su vrlo popularni i cijenjeni na talijanskoj glazbenoj sceni; djeluju od 1966. godine, a do danas su nastupili u gotovo 50 zemalja i održali približno 2500 koncerata. Njihovim se porukama na kraju koncerta pridružio i mjesni biskup mons. Antonio Mattiazzo, poželjevši nam sretan i blagoslovljen put i zazvavši zagovor sveca čijim smo stopama s trga u Camposampieru uskoro trebali krenuti.

S hrvatskim barjakom u Padovu

Dugačka procesija napokon je krenula nešto prije ponoći. Sa svijećama, slikom sv. Antuna i franjevačkim križem na čelu, stotine mladih krenule su poljskim putovima uz riječicu Muson prema - činilo se tada - tako dalekoj Padovi. Iako putem nema apsolutno nikakvih uzbrdica i pravac putovanja je za one koji vole hodati prilično jednostavan, činjenica da se do sutra poslijepodne sasvim sigurno nećemo družiti sa snom, mnoge je zabrinjavala.

- Može li se zaspati hodajući? - čulo se iz hrvatskog dijela procesije već nakon prva dva-tri sata hoda...

Program je, srećom, bio osmišljen na način da se hodočasnicima ipak malko olakšaju njihovi pobožni koraci. Kako je cijeli susret bio zamišljen kao hod kroz život svetog Antuna, ali i kao duhovsko bdijenje (u nedjelju smo slavili svetkovinu Pedesetnice), tako smo na putu do Padove prošli četiri stanice. Na svakoj od njih, u dvadesetak smo minuta odmarali noge, zatvarali umorne kapke, ali i širom otvarali srce. Čitala su se poticajna razmatranja o Antunovom životu, molilo se i pjevalo, a i mi smo, iako nam mnogima talijanski nije jača strana, pjevali zajedno s drugim mladima te zvonkim prošnjama i hvalama ispunjavali noć. One divne čari hoda, vjerujte, brzo je svatko od nas otkrio: svoje sate žrtve, umora, boli i žuljeva valja darovati Bogu i u tom tihom padovanskom kraju šapnuti mu koju nakanu posredstvom svetog Antuna. Uz tolike iskrene molitve i pjesme koje su se kroz noć prelijevale preko mladih srdaca, zar je itko od nas posumnjao da mu neće biti uslišane?

Već je nakon 4 sata ujutro vani počelo svitati, a dolaskom svjetlosti živnuli su i pješaci. Kako nebo nad Padovom nije bilo previše oblačno, već smo se u blizini Arcelle mogli diviti ružičasto-narančastoj igri na istočnom obzoru. Dodajmo i da se cijelim putem iznad vesele hrvatske skupine vijorio veliki crveno-bijelo-plavi barjak, o kojem se naizmjence kroz noć brinuo muški dio hodočasničke grupe.

Oko 6 sati stigosmo u Arcellu, drugo važno svetište koje se veže uz sv. Antuna i koje je također nezaobilazan dio programa kad posjećujete Padovu. Sveti Antun tamo je preminuo 13. lipnja 1231. godine, a danas je na tom mjestu njegov kip koji ga prikazuje u njegovu posljednjemu zemaljskom času, kada je subraći priznao: "Vidim svoga Gospodina".

Arcella je, osim po prelijepoj crkvi, prepoznatljiva i po visokom zvoniku, a nama će u sjećanju s ovog hodočašća ostati i po gostoprimstvu koje su nam iskazali tamošnji franjevci. Nakon obreda Preminuća priređen nam je zajutrak, a posebno smo se obradovali razbuđujućim toplim napicima i toliko iščekivanim klupama.

Zajedništvo u bazilici

No, previše vremena za uživanje u sjedenju nije bilo, jer su domaćini uskoro signalizirali start posljednje dionice našeg puta. Preostalo nam je još sat vremena hoda gradskim ulicama do Svečeve bazilike, a s prozora i balkona pratili su nas znatiželjni i krmeljavi pogledi dobro naspavanih Padovanaca. Ipak, koliko god smo se već s olakšanjem počeli osvrtati na prijeđeni put, naša žrtva još nije bila završena. Trebalo je prvo stići do bazilike, a potom i uspješno izvršiti još jedan veliki izazov: ostati budan tijekom cijele zaključne mise.

Po dolasku pred baziliku, razveselio nas je srdačan doček i pljesak okupljenih domaćina, a oglasila su se i zvona. U ime svoje braće čestitao nam je rektor svetišta fra Enzo Poiana i uručio nam priznanja o uspješno izvršenom hodočašću. Toliko radosti na licima rijetko se viđa: svi su kilometri bili istrošeni, a naš je cilj bio susret s Gospodinom u crkvi u kojoj se nalaze zemaljski ostaci njegova velikog služitelja i propovjednika. No, prije ulaska u baziliku načinili smo veliku zajedničku fotografiju, a dečki su se s "fotićima" trebali pristojno udaljiti ne bi li tisuću mladih smjestili u kadar.

Napokon ušavši u jednu od najvećih crkava na svijetu, svi smo pohrlili prema Antunovu grobu, da se još jednom pomolimo "svecu cijeloga svijeta" i zahvalimo mu što je zajedno s nama hodio kroz noć.

Uslijedila je prilika za ispovijed, malo duži odmor ili razgled bazilike za one koji su prvi put posjetili Padovu. U 11 smo se sati svi posljednji put okupili na koncelebriranoj misi, koju je predvodio provincijal Padovanske provincije franjevaca konventualaca fra Gianni Cappelletto. Bio je to službeni završetak zajedničkog programa, nakon kojeg su hrvatski hodočasnici još malo proboravili u Padovi u vlastitom aranžmanu.

Nakon vremena za ručak i kratki obilazak grada, naša je iscrpljenost podrazumijevala što "lakši" i kraći program. Žarko se iščekivao dolazak autobusa i mnogi su već glasno krenuli razmišljati o onih blaženih 4-5 sati vožnje te planirati kako će se namjestiti za što spokojniji san. Prije toga srce nas je ipak odvuklo da posjetimo toliko nam drago "naše" padovansko svetište Leopolda Bogdana Mandića. Bilo je prilike za razgled muzeja, kupnju suvenira i posljednji kratki nagovor fra Ivana, a i tamo smo se još jednom, dakako u znatno manjem broju nego ispred bazilike, fotografirali.

Uskoro smo već svi bili na svojim mjestima i autocestom se otisnuli natrag prema Hrvatskoj, a onima koji teško sklapaju oči "na kotačima" preostalo je da u glavi prebiru upečatljive slike lijepe padovanske priče. Noćna je šetnja sa svetim Antunom bila neprocjenjivo duhovno iskustvo i već sad se nadamo da ćemo mu pohrliti ususret i dogodine.

"Sad ću vam prevoditi..."

Koliku žrtvu većini sudionika predstavlja noćni hod prema Padovi, svjedoči i činjenica da su se oči gotovo automatski sklapale prilikom svakoga kraćeg stajanja. Posebno smo se radovali odmoru u Campodarsegnu na pola puta (oko tri sata), gdje su nas domaćini pronicljivo ostavili u crkvi da se barem na petnaestak minuta "isključimo". Slično je, s ponešto većim podočnjacima, bilo i tri sata kasnije u Arcelli, u kojoj smo zabilježili i malu anegdoticu i smjestili je među one "za prepričavanje".

Po dolasku u svetište odmah smo požurili zauzeti klupe i čim su domaćini krenuli s čitanjem molitvenog programa za tu postaju, fra Ivan se nekolicini velikodušno ponudio da tumači što pobožni Talijani mole.

- Evo, sad ću vam ja prevoditi...

No, nije prošla ni minuta, a nesuđeni "prevoditelj" već je proizvodio zvukove koje laici obično nazivaju hrkanjem. Uskoro su mu se pridružili i ostali "slušatelji"...

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s