Pod naslovom "Franjo misionar" promotrit ćemo ukratko što Franjo piše o misijama i misionarima, njegove neuspjele pokušaje odlaska u misije u Siriju i dospijeće u Dalmaciju i Španjolsku, te njegov susret i navještaj evanđelja sultanu u Damietti, u Egiptu, 1219. godine.

Misije i misionari prema Franjinim spisima

Franjo govori o misijama pod pojmom "Sa-raceni i drugi nevjernici" na dva mjesta: u Nepotvrđenom pravilu, u kojem je prostor za misionare širi, i u Potvrđenom pravilu, u kojemu je taj prostor uži. U Nepotvr-đenom pravilu stoji: "Bilo koji brat koji htjedne ići među Saracene i druge nevjer-nike, neka pođe s dopuštenjem svoga ministra i sluge. A ministar neka im dade dopuštenje ako vidi da su sposobni za poslanje; morat će, naime, Gospodinu polagati račun bude li u ovome ili u drugim stvarima postupao nerazborito" (NPr XVI, 3-4). Dakle, svaki brat koji želi poći u misije može poći, uz dopuštenje svoga ministra. A potom Franjo poučava braću misionare kako se trebaju vladati u misijama: "A braća koja pođu mogu među njima na dva načina duhovno nastupiti. Jedan je način da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakoj ljudskoj ustanovi (usp. 1 Petr 2, 13) i priznaju da su kršćani. Drugi je način da, kad upoznaju da se to Bogu sviđa, naviještaju riječ Božju, da vjeruju u svemogućega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, stvoritelja svega, i Sina otkupitelja i spasitelja, i da se krste i postanu kršćani, jer ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje (usp. Iv 3, 5). To i ostalo što se Gospodinu svidi mogu govoriti njima i drugima" (NPr XVI 5-7).

U Potvrđenom pravilu Franjo donosi: "Koji god od braće po Božjem nadahnuću htjednu ići među Saracene i druge nevjernike, neka za to zatraže od svojih provincijalnih ministara dopuštenje" (PPr XII, 1). I potom iznosi malo oštriji stav nego u Nepotvrđenom pravilu: "A ministri neka nikomu ne daju dopuštenje osim onima koje budu smatrali prikladnim da ih pošalju" (PPr XII, 2).

Franjo u Dalmaciji

Toma Čelanski izvještava kako je Franjo u šestoj godini svog obraćenja "plamteći silnom željom za mučeništvom, htio otploviti u Siriju, da ondje Saracenima i ostalim nevjernicima propovijeda kršćansku vjeru i pokoru. Da bi otplovio onamo, ukrcao se na neki brod. Ali puhali su protivni vjetrovi i on se s ostalim putnicima nađe na obali Sklavonije. Kad je vidio da mu se tolika želja izjalovila, zamoli nakon kraćeg zadržavanja neke mornare, koji su putovali u Ankonu, da ga sa sobom povezu, jer je one godine još jedva koja lađa mogla otploviti prema Siriji. Kad su oni uporno odbijali da mu to učine, jer nije imao čime platiti, svetac Božji se mnogo pouzdao u Božju dobrotu pa se s pratiocem kriomice uvukao u lađu" (1Čel 55). Čelanski u istom broju opisuje kako je neki čovjek dao drugom čovjeku na lađi hranu za siromahe "koji se nalaze sakriveni na lađi". Na moru je nastalo silno nevrijeme, tako da je nakon mnogo dana veslanja ponestalo hrane, osim kod siromašnog Franje. Bog je tu hranu umnožio tako da je svima dostajalo, iako su morali više dana ploviti do ankonske luke. Mornari su zahvalili Franji za svladane pogibli na moru (1Čel 55; 3Čel 33). Gdje se Franjo doista zadržao na obali Dalmacije, nije poznato. Ima više dalmatinskih gradova, koji se za tu čast otimaju: Dubrovnik, Split, Trogir, Šibenik, Zadar. Bez osnove su neka pisanja da je Franjo tom prigodom dospio i do Zagreba. Dakle, Franjo je 1211. godine ili 1212. godine prvi put pokušao poći u misije i dospio u Dalmaciju. Ovo Franjino misijsko putovanje završilo je bez uspjeha.

Franjo u Španjolskoj

Toma Čelanski donosi da je Franjo po povratku iz Dalmacije u Italiju "orao zemlju ralom riječi, sijao sjeme života koje je donosilo blagoslovljeni plod". Franjo je i nadalje nosio u sebi želju za mučeništvom, "koja je u njemu plamtjela, nikako se nije ugasila. Nakon malo vremena krenuo je put Maroka da Kristovo evanđelje propovijeda Miramolinu i njegovim najbližima". Franjo je dospio do Španjolske, ali nije mogao dalje zbog bolesti, "koja ga je odvratila od namjeravanog puta" (1Čel 56). Ne zna se točno kada je Franjo bio u Španjolskoj. Vjerojatno između 1212. i 1215. godine. Nije poznato koliko je vremena ostao u Španjolskoj i je li tamo što učinio za Red.

Franjo propovijeda sultanu

Ima više izvještaja o Franjinu boravku u Siriji i propovijedanju pred sultanom. Toma Čelanski izvještava: "U trinaestoj godini svog obraćenja pošao je u Siriju. Kako se između kršćana i pogana vodio žestok i okrutan rat, uzeo je sa sobom pratioca i nije se plašio pojaviti pred licem saracenskog sultana. – Ali tko bi bio kadar ispripovjediti s kakvom srčanošću je pred njim stajao, s kolikom snagom duha mu je govorio, s kakvom rječitošću i pouzdanjem je odgovarao onima koji su napadali kršćanski zakon? Prije nego što je stupio pred sultana, njegovi ga ljudi uhvatiše, izrugaše i isprebijaše. Ali on se nije prestrašio. Nije se plašio prijetnja da će ga mučiti, nije se prepao kad su mu prijetili smrću. Ipak, premda su mnogi neprijateljski i odvratno s njime postupali, sultan ga je primio s velikom počašću. Počastio ga je kako je mogao i ponudio mu mnogo darova. Srce je njegovo nastojao pridobiti bogatstvom svijeta. Ali kad je vidio da on najodlučnije prezire sve kao izmet, obuze ga najveće divljenje i promatrao ga je kao čovjeka kojemu nema slična. Veoma su ga uzbudile njegove riječi i vrlo rado ga je slušao. Ipak u svemu ovome Gospodin nije ispunio njegovu želju, nego mu je osigurao posebnu milost" (1Čel 57). To znači da je Franjo pošao na Istok i u Damietti propovijedao sultanu 1219. godine. Smijemo s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je Toma Čelanski čuo iz Franjinih usta o tom njegovu susretu sa sultanom i o naviještanju evanđelja istomu. Čelanski donosi u drugom životopisu o Franjinu boravku u Damietti, gdje se vodila borba između kršćana i Saracena, muslimana (2Čel 30).

O Franjinu susretu i naviještanju evanđelja sultanu pišu mnogi drugi autori. Bonaventura je u tome vrlo iscrpan. On donosi da je Franjo sa sobom uzeo za pratioca brata Iluminata. Zatim o tome piše Jordan iz Jana u svojoj Kronici. Pa Cvjetići donose i moguće i nemoguće stvari. Dragocjeno je svjedočanstvo Jakova iz Vitryja iz Pisma 1220. iz Damiette o zauzimanju Damiette. I drugo njegovo svjedočanstvo u Historia Occidentalis, pisano prije poraza križarske vojske kod Damiette, 8. rujna 1221. Zatim imamo Kroniku Ernoula. Pa Bernard Terosiere piše o tome u djelu Zauzimanje Svete Zemlje. I Danska kronika piše o Fra-njinu propovijedanju sultanu.

I jedan arapski izvor potvrđuje prisutnost jednoga kršćanskog "monaha" (rahib) kod sultana i raspravu koja se vodila između njega i egipatskog mudraca Fakhr ad-din al Fârisî, duhovnika i savjetnika sultana Melek-el-Kamela. U tom spisu ime "monaha" (rahib) nije zabilježeno. O ovome izvještava životopis toga egipatskog mudraca, koji ovaj susret naziva "slavna povijest".

Ovaj događaj ostavit će traga u Franjinu kasnijem životu. U Pismu upraviteljima naroda Franjo se nadahnuo na čestom pozivu na molitvu kod muslimana, pa traži od upravitelja naroda da svake večeri razglase po glasniku ili kojim drugim znakom da sav narod oda čast i hvalu Gospodinu Bogu (r. 7.).

Iako je Franjo znao i vjerovao da je u kršćanstvu prava istina o Bogu, ipak je, izgleda, pozitivno gledao na neka očitovanja vjere kod muslimana. Franjin miroljubivi i uvjerljivi način naviještanja evanđelja pred sultanom ostavio je traga i kod muslimana. Jedino je, naime, franjevcima bilo kasnije dopušteno da budu čuvari Kristovih svetih mjesta u Svetoj zemlji.