U posljednje vrijeme često razmišljam o smrti. Je li to zbog toga što mi se ona "magična" brojka 50 nekako ubrzano približava ili je to spoznaja da su neki od mojih dragih ljudi, prijatelja, ostavili ovaj svijet, kojeg se ja tako grčevito držim. Nije da me strah, odavno sam riješila sama sa sobom da tijelo koje se pretvara u prah nije kraj. Znam sigurno da me nešto čeka nakon što tjelesno više ne budem ovdje. Ne bojim se, ali trenuci kada razmišljam o tome sigurno nisu ugodni. Pitam se često kako će moji bez mene, hoće li sve biti pod kontrolom i kad mene ne bude. Prilično glupa razmišljanja, ionako je osjećaj kontrole i upravljanja samo u mojoj glavi. Naravno da se svijet neće prestati okretati bez mene na njemu. Naravno da će sunce i dalje sjati, ali pitam se...

Kada bismo svi mi malo češće razmišljali, pa i pričali o smrti, možda bi nam ovi naši svakodnevni problemi, veliki i mali, izgledali malo manje važni.

Danas mi je stigla poruka na mobitel: "Umro je dr. Škreb". Samo tako, kratko i jasno, crno na bijelom, kako se kaže. A moj prijatelj Franjo Škreb nije bio samo tako, kratak, jasan, suhoparan kao poruka o njegovoj smrti. Bio je čovjek, čovjek sa velikim Č. Dobar, drag, zanesen, zaljubljenik u glazbu i glazbenike koji je izvode, kao da je onom drugom polovicom svoje duše žalio što ipak nije u orkestru, da ne prebire po notama. Pomagao je gdje god je mogao, kad god je stigao, zapostavio i sebe u želji da svima bude na usluzi. I u teškim i ružnim trenucima svoga privatnog života, strpljivo je podnosio boli i udarce, vjerujući kako će sve na kraju ipak biti dobro. Je li sada na kraju tako kako je mislio? Voljela bih znati gdje je sada ta dobra dušica koja je jedva prešla onu magičnu brojku 50. Nije li mi tata rekao da sam sa 50 tek na pola puta? Kako je to onda Franjo završio na polovici, a ne na kraju puta?

Vjerujem i molim, palim svijeću da Franjo pronađe put do orkestra u kojem svira najljepša glazba, da pronađe prijatelje, i nadam se da osjeća da ga volim i da mislim na njega.

Jesen je pred nama, jesen koje se ovaj put svi nekako pribojavamo. Na sva zvona zvone riječi: kriza, porezi, povećanje cijena, veći troškovi a manji prihodi. Nemam pravi odgovor i dobar savjet za izlaz iz te situacije, ali veći je problem taj što mi se čini da niti oni koji bi trebali naći put k izlazu ne znaju kamo krenuti.

Ono što mi sami možemo, način na koji u svojim obiteljima možemo barem malo olakšati ova teška vremena, lijepo je jednom prilikom izrazio fra Zvjezdan Linić: "O nama često ovisi hoće li ljudi pokraj nas biti sretni, ili će neprestano živjeti u strahu, odnosno u nemiru i patnji. Sve nas poziva da u svojem životu napravimo neke pomake. Bilo bi divno kad bismo u srcu odlučili da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da nitko kraj nas ne bude nesretan."

Možda je ova jesen pravi trenutak da u svom životu napravimo pravi pomak, bez obzira na krizu oko nas. Pomak prema ljubavi.