Početkom rujna 1939., prije točno sedamdeset godina, otpočeo je najstrašni rat u povijesti čovječanstva. Dogodilo se to dvije i pol godine nakon što je papa Pio XI. njemačkim katolicima i Njemačkom Reichu, uputio poslanicu Mit brennender Sorge (S gorućom brigom), kojom je hrabrio katolike i neuvijeno osudio nacionalsocijalističku ideologiju.

Ova enciklika razbjesnila je Hitlera, zbog čega je pokrenuo nove progone protiv Katoličke crkve. Uostalom, Hitlerov se antisemitizam odnosio i na kršćanstvo, koje je smatrao samo još jednom židovskom podvalom. Umjesto judeokršćanske objave o osobnom Bogu, Ocu svih ljudi, nacistička ideologija ponudila je panteističkog, neosobnog boga. Umjesto vjere u Božju providnost, nacizam propovijeda vjeru u slijepu sudbinu, koja se, kao uostalom i kod marksista, ravna prema obrascu povijesne nužnosti. Kako u nacističkoj ideologiji i duhovnosti nema ni osobnog Boga, ni njegova moralog reda (a o ljubavi da ni ne govorimo), povijesni usud ostvarit će se prema darvinovskom obrascu prava jačega i borbe za opstanak. U tom je smislu Hitler tvrdio da je arijevska rasa odabrana rasa koja će se, zahvaljujući navodnoj superiornosti, izboriti za poslanje koje su joj panteistički bog i njegova providnost i namijenili. Hitler se pri tom vješto koristio terminima kao što su bog i providnost te ih krivotvorio, dajući im suprotni, poganski predznak.

Ne možemo ni ovoga puta ne spomenuti Stepinca, koji se u vrijeme nacističkih progona, jasno usprotivio rasističkoj teoriji, ističući da postoji samo jedna - Božja rasa, jer smo svi stvoreni na sliku Božju i djeca smo istoga, nebeskog Oca. Kako se svako malo, pa i u posljednje vrijeme, često otvara pitanje utemeljenosti Darwinove teorije, vrijedi primijetiti da, ako bi se i iz nje isključila Božja mudrost i ljubav i kada bi evolucija uistinu bila plod slijepoga prirodnog odabira i borbe za opstanak, u nju bi se odlično uklopila svaka rasna teorija, sa svim zaključcima i izvedenicama, koje su se u svoj svojoj strahoti očitovale u na-cističkoj rasnoj ideologiji.

Nevjerojatna je i znakovita aktualnost enciklike Pija XI. od prije 72 godine i za sadašnja duhovna stremljenja. Svakodnevno smo svjedoci naoko novih, a zapravo starih recikliranih ideja i duhovnih ponuda, kojima se vjera u jednoga osobnog Boga zamjenjuje različitim inačicama neosobnih božanstava. Božanstava za koje bismo uistinu mogli reći da su stvorena na sliku čovjeka i prema mjerilima i potrebama njegovih promjenjivih i relativnih vrijednosti. Dok se takva duhovnost promiče i ističe kao novi domet čovjekove slobode, vjera u jednoga, osobnog Boga, Boga koji se objavio Abrahamu – i iz kojega je izašao Izabrani narod koji je darovao Spasitelja svijeta – takva se vjera progoni po sličnom obrascu kako je to činio Hitler. Dakako i komunisti.

Papa Pio XI., koji je spomenutom poslanicom osudio nacionalsocijalističku ideologiju, svojim je enciklikama raskrinkao i osudio i druga dva totalitarizma: komunizam i fašizam. Njegova se ocjena i osuda pokazala točnom: ove su bezbožne ideologije odgovorne za najveće zločine počinjene u dvadesetom stoljeću. Ivan Pavao II. nazvao ih je najvećim zlima dvadesetog stoljeća.

Hitlerov antisemitizam, unatoč kojekakvim teorijama, opravdanjima i obrazlaganjima, temeljio se na mržnji prema narodu koji je čovječanstvu darovao vjeru u osobnoga Boga, koji se objavio Abrahamu, Izaku i Jakovu, i koji je napokon darovao Mesiju, koji je nadmašio i samu predodžbu i očekivanje Izabranog naroda, jer Božja je mjera nabijena i natresena i uvijek je iznad naših očekivanja.

Hoće li danas izrugivanje, ponižavanja i progon kršćanskih vrijednoti i simbola, koji se provodi na daleko suptilniji način, biti uvod u novi totalitarizam? Neki, poput Solovjeva, smatraju da nakon surovih totalitarizama, koji su obilježili posljednje stoljeće drugog tisućljeća, slijedi antikristovska duhovnost, koja će se ogrnuti u humano ruho, i time postati još opasnija. Kako su kršćanstvo i židovstvo neodvojivo stablo iste duhovnosti, napad na duhovnosti koje su utemeljene u Abrahamu, praocu naše vjere, neizbježno je napad i na njihovu cjelinu. Neki upozoravaju na paradoksalnu pojavu da se duhovnost i ideologija nacionalsocijalizma, unatoč potpunom vojnom i političkom slomu i neupitnoj osudi u svakom obliku, ponovno vraćaju kroz neka druga vrata i prozore.

Stepinac je u jeku progona nacističkih progona Židova poručio da su svi kršćani - duhovni Židovi; po vjeri izabrani Božji narod. Tragom njegovih riječi moglo bi se zaključiti da smo u predvorju sofisticiranog progona, koji sluti na novi antisemitizam, i koji bi mogao imati posve duhovnu pozadinu.