Za nama je vrijeme odmora. Početak mjeseca rujna za mnoge predstavlja po-četak nove, školske, radne ili socijalne godine, svejedno. Oni koji su to vrijeme iskoristili za odmor vjerojatno nose svako-jake dojmove. Ponajčešće frustracije. Jer većina sigurno nije ostvarila ono što je imala u planu. Naprosto, zato što ne znamo ni odmor ostvariti potpuno. Upo-zoravao je mudri katolički mislilac prošlog stoljeća, Jean Guitton, kako postoji zlatno pravilo rada i odmora koje se može izraziti ovako: ne prihvaćaj rad na pola, ali ni odmor ne provedi na pola. Istroši se potpuno i potpuno se odmori. Nemoj brkati ove dvije potrebe!

Tu su razliku dobro shvaćali i primjenjivali čak i stari pustinjaci, i to u onim vremenima kada se socijalni bunt nije još bio izborio za potrebu redovitog odmora. Nakon razdoblja intenzivne sabranosti i praktičnog rada, znali bi se okupiti i vedro provoditi svoj odmor. Iz života sv. Antuna pustinjaka rado se prepričava zgoda kako je neki lovac u potrazi za plijenom nabasao na grupicu pustinjaka koji su se poput djece naivno zabavljali i poigravali. Kad je čovjek poznatom opatu izrazio svoje čuđenje, Antun ga je zamolio da uzme svoj luk sa strelicom i da odapne u cilj. Nakon toga mu naredi da nastavi sve dok mu on ne rekne da prekine. Prije nego je čuo opatov glas, lovac odustane pravdajući se da mu je luk popustio. Tu ga je upravo svetac čekao:

- Kao što vidiš, od vremena do vremena luku treba predah. Slično se nakon napornog vremena događa i s našim tijelom i duhom. To je ono što upravo gledaš…

* * *

Odlazeći na odmor ponio sam jednu zamašnu knjigu dobivenu na dar od nekih dobrih ljudi, a govori o primjerima i izrekama pustinjskih otaca tamo još od 4. stoljeća dalje. Zanimalo me doznati zbog čega su ti stari pokornici i danas toliko suvremeni, što potvrđuje i sve brojnija strana i domaća vjerska literatura o njima. Na brojnim stranicama ove zaista sadržajne knjige našao sam odgovor koji djelomice ispravlja ili bar dopunjuje moje mišljenje o tim ljudima, za koje obično mislimo da su život provodili u dubokoj sabranosti, teškom odricanju i neprekid-noj molitvi. Zadivio me odgovor jednoga starog pustinjaka koji je na uobičajeno pitanje mladog učenika što treba činiti da se spasi duša, mirno nastavio plesti svoju košaru uz riječi: "Evo, vidiš!" Tu je poruku nešto kasnije veliki otac zapadnog monaštva, sv. Benedikt iz Nursije, uobličio u glasovito geslo: "Moli i radi!"

Sindikalisti brane pravo na rad, upozoravaju na brojna zastranjenja u njegovoj primjeni, pa nije potrebno da o tome sada i mi raspredamo. Više nam se sviđa o radu razmišljati kroz neke duhovne koordinate, a to je u prvome redu optimizam (kada možda i nema mnogo razloga za to) i upornost (kada se čini da su sve nade potonule).

Lijepi poučak o tome pruža nam zorna prispodoba iz jedne sirane, gdje su u duboku posudu s mlijekom upale dvije gladne žabe. Nakon uzaludnog truda da iskoče iz tekuće opasnosti, prva žaba zaključi: "Ja više ne mogu. Vidim da nema spasa!" Druga je ohrabri: "Ne daj se, uspjet ćemo prije ili kasnije!" Nimalo utješena, prva se žaba prepusti razočaranju i uskoro se utopi u mlijeku koje se upravo počelo zgrušavati. Druga se otimala dugo, dugo, sve dok se mlijeko i uslijed njezina skakutanja nije ukrutilo i postalo dovoljno tvrdo da se žaba akrobatskim odskokom dovine do slobode. Nagrađena je njezina upornost i ustrajnost, koja tako često zna uzmanjkati u našemu poslu. Tako se jedino može doći do uspjeha i pobjede i u onim okolnostima kada za to ni nema mnogo izgleda. Pa i onda kada se umiješa slučaj. Poznato je da je Sir Alexander Fleming posve slučajno otkrio penicilin u starom i prašnjavom laboratoriju, zahvaljujući baš mahovini koja se našla na prozoru gdje se nalazio preparat za proučavanje. Nekoliko godina kasnije, Fleminga su pozvali da posjeti neki vrlo moderan laboratorij za istraživanje, čist i uredan, bez zrnca prašine. Upravitelj laboratorija reče Flemingu: "Šteta što vi niste imali ovakve uvjete rada. Tko zna što biste vi pronašli u takvim okolnostima?". – "Penicilin sigurno ne", mirno odgovori njegov pronalazač, ukazavši pri tom kako valja znati iskoristiti prilike i u nepovoljnim okolnostima.

Otpuštanje s posla nije tek priča naših dana. Ono prati ljude sve od prvih pronalazaka strojeva, otvaranja industrijskih pogona i uspostavljanja poslovnih odnosa. Tako je sredinom 19. stoljeća američki pisac Nathanael Hawthorne, nakon deset godina rada dobio otkaz na službi u carini. Sav očajan ispričao je ženi svoju nesreću, a ona izvuče pero i tintu, potpali vatru, zagrli muža i reče: "Sada ćeš mirno moći završiti svoj roman." Godinu dana kasnije Hawthorne dao je u tisak i obogatio svjetsku književnost remek-djelom "Grimizno pismo".

* * *

Na početku nove radne (ili školske) godine, neće škoditi poslušati i zapamtiti nekoliko mudrih misli pametnih ljudi o licu i naličju rada:

- Najveći manjak žurbe u radu jest što odnosi mnogo vremena (Chesterton);
- Ljudi sve više postaju sredstva svojih sredstava (Thoreau);
- Ako je čekić jedino sredstvo kojim raspolažeš, sve ćeš probleme života promatrati kao da su čavli (Maslow);
- Iskustvo me poučilo da je uspjeh u radu gumeni balončić u rukama djece koja nose igle na vrhu svojih prstiju (Hopper);
- Rad nas spašava od tri velika zla: dosade, poroka i siromaštva (Voltaire).