Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
"Život me naučio da se za sve moram izboriti sam."

Razgovarao: Vladimir Zrinjski
 
Josip Pivac, vratar mlade hrvatske rukometne reprezentacije

Kada sa svojih 195 centimetara pred njega iskoči jedan od najtalentiranijih mladih svjetskih rukometnih golmana, 18-godišnji Josip Pivac, nije teško zamisliti u kakvom se "neobranom grožđu" najed-nom nađe protivnički igrač. Sama Josipova pojava već je pola posla odrađeno u namjeri da se mreža sačuva čistom, a kad tome pridodamo njegove reflekse i golmanski instinkt, rezultat može biti samo jedan - budući reprezentativac, nasljednik Matoševića, Šole, Alilovića... Ovaj mladi i samozatajni dečko prvi je vratar hrvatske rukometne reprezentacije, koja se prije nekoliko tjedana okitila zlatom na Svjetskom prvenstvu za igrače do 19 godina u Tunisu. Radi se o jednom od najvećih uspjeha hrvatskog sporta kad su u pitanju mlade selekcije, koji mediji doduše i nisu toliko isticali, no ipak smo za nove "Baliće, Lackoviće i Vorije" imali priliku pročitati poneki redak.

Josip Pivac je župljanin župe sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu, stoga je bilo posve logično da ga, prije no što ode u svoj klub u daleku Norvešku, zamolimo za nekoliko dojmova s netom održanog natjecanja i usput doznamo još pokoji detalj iz njegova, vidjet ćete i sami, vrlo nemilosrdnog i radom prožetoga mladog života. Ipak, "strah i trepet" koji svojim stasom ulijeva vanjskim pucačima i krilima protivničkih momčadi nije bio ni približno uočljiv kad smo sa skromnim i pomalo tihim rukometnim golmanom, koji već ovako mlad svoj kruh zarađuje daleko od kuće, sjeli na dogovoreni intervju. Život ga je dosad učio mnogo češće slušati no govoriti, stoga su i riječi stizale "na kapaljku", ali Josip nam je ipak otkrio nekoliko zanimljivih detalja i pogleda na svoju trenutnu i buduću sportsku karijeru.

Iz Tunisa ste se vratili sa zlatom oko vrata. Naši čitatelji teško mogu zamisliti koliki je put prijeđen do tog uspjeha.

Istina, bilo je potrebno mnogo odricanja. Samo smo se za to natjecanje intenzivno pripremali mjesec i pol dana, po dva-tri treninga dnevno. Naslov svjetskog prvaka jedan je od glavnih ciljeva svakog sportaša, a mi smo ga već sada ostvarili.

Čini se da se za budućnost hrvatskog rukometa uopće ne moramo bojati?

To je sigurno, zasad nema problema. Smjena generacija je počela, momci koji su od mene stariji dvije godine već polako dobivaju svoje prilike, a vjerujem da ćemo uskoro i mi krenuti za njima.

Pomaže li vam ili odmaže činjenica da mediji ne pridaju toliko pažnje mlađim selekcijama i da vaš uspjeh ipak nije dobio toliki medijski prostor koliki mu pripada?

Prošle godine vratili smo se s Europskog prvenstva s petim mjestom i u medijima nije bilo praktički ni slova. Sada, s prvim mjestom na svijetu, dobili smo čak i više pažnje no što smo očekivali, tako da se može reći da smo zadovoljni. To nam je sad i svojevrsno iznenađenje i pozitivni šok, ali činjenica je da se stvarno moraš vratiti kući kao najbolji da bi pored onih jače praćenijih sportskih događaja dobio barem malo prostora.

U Hrvatskoj bez "prezimena" ne ide...

Jeste li vi sami prije nekoliko godina predvidjeli sebi ovakav razvoj situacije: više nego uspješan start rukometne karijere i rani odlazak "trbuhom za kruhom"?

Nisam toliko ni išao gore u Norvešku trbuhom za kruhom, koliko si ovdje naprosto nisam mogao naći pravi angažman, odnosno biti među ljudima koji vode hrvatski rukomet.

Što vas je konkretno zasmetalo?

Iskreno, tu ima previše "tatinih i maminih sinova", među kojima se ja jednostavno ne mogu naći. Teško ćeš uspjeti samo svojim trudom da bi zaslužio ono što ti pripada.

Gore je situacija drukčija?

Potpuno. Koliko radiš i koliko si dobar, toliko ćeš i igrati. Toliko ćeš i zaraditi.

Što vas je uopće potaknulo da se počnete baviti sportom? I zašto baš rukomet?

Sportaš sam od svoje sedme godine. Već na početku osnovne škole većina mojih prijatelja je odlučila upisati rukomet, pa sam krenuo i ja. U početku su mi se smijali jer nisam praktički znao ni trčati. Nisu znali kamo bi me uopće stavili, na koju poziciju, sve dok nisam obukao trenirku i stao na gol. S vremenom sam na turnirima počeo osvajati nagrade za najboljeg golmana i sve je krenulo...

Kao i na drugim životnim poljima, i u sportu se čimbenici ustrajnosti i marljivosti često pokazuju ključnima u formuli uspjeha. Je li i kod vas takav slučaj?

Moglo bi se reći. Bilo je trenutaka kad sam poželio odustati, baš zbog već spomenutih tatinih i maminih sinova. Dečki poput mene, koji nemaju prezime i kojima su roditelji radnici i naspram takvih su "nitko i ništa", teško se mogu probiti i izboriti.

Što vas je diglo u takvim momentima?

Spoznaja da sam se sam odlučio za taj put. Kako mi je rukomet bio na prvom mjestu, a škola nekako u drugom planu, postalo mi je jasno da od rukometa zasad samo i mogu živjeti. To sam izabrao i od toga neću odustati.

Čega ste se sve morali odreći da biste ovako rano izgradili tako zavidan sportski profil?

Onoga što je mojim vršnjacima normalno u tim godinama: društva, izlazaka, zabave... Nisam išao čak ni na maturalna putovanja, školske izlete, ljetovanja su mi bila strani pojam. Sve sam morao podrediti rukometu.

Momčad kao obitelj

Tko je, osim vašeg truda, najviše zaslužan za ovako strelovit napredak i činjenicu da ste danas jedan od najperspektivnijih hrvatskih, a i svjetskih golmana?

Prije svega, roditelji. Da oni nisu toliko ulagali u mene, tko zna gdje bih bio danas.

Kakvu je ulogu vjera odigrala u razvoju vaše karijere i formiranju vaših pogleda na budućnost?

Veliku. Stalno sam Bogu zahvalan na ovome što mi je darovao, danas mi je gotovo nezamislivo da se prije utakmice ili prije spavanja ne pomolim i ne zahvalim Bogu. Općenito, čini mi se da su sportaši koji nemaju tu dimenziju vjere prilično zakinuti, iako sâm i ne poznajem mnogo takvih. U sportu je vjera uvijek nekako prisutna. Sviđaju mi se i lijepe geste najpoznatijih svjetskih sportaša, recimo nogometaša, koji na svojim majicama vole istaknuti da vjeruju, da pripadaju Bogu. U reprezentaciji je ta nota još više izražena, vjera i domoljublje nas uvijek, ako i postoje određena neslaganja, povežu.

Tu do izražaja dolazi i razlika između individualnih i kolektivnih sportova?

Moglo bi se reći da ekipe u kolektivnim sportovima djeluju kao obitelj. Ako niste obitelj, ako se ne dajete jedan za drugoga u svakoj situaciji, a ne samo na terenu, teško ćete postići bilo što. Pravila se znaju, kad jedan član te ekipe napravi grešku, svi će snositi posljedice. U individualnim sportovima, uglavnom ovisiš sam o sebi.

Koji je vaš najveći životni preokret?

To što sam se odvojio od roditelja i sam otišao u Norvešku, što je bila jako teška odluka.

A što je prevagnulo?

Želja da rano započnem svoj život, koju sam oduvijek nekako čuvao u sebi i na koju me djetinjstvo i naučilo.

Koji su bili prvi koraci gore na sjeveru?

U početku mi se, moram priznati, nije baš sviđalo. Neko vrijeme sam se i dvoumio, ali kad god bih se sjetio zašto sam morao otići, znao sam da je to put. Trebalo se naviknuti na skroz novi način života. Naprimjer, dođem nakon treninga u stan i treba oprati rublje. A to nikad u životu nisam napravio, uvijek ga je mama prala. Koji prašak moram kupiti i staviti, kako uključiti perilicu? Bilo je tu svakakvih problema.

Možete li čitateljima opisati kako izgleda vaš tipični dan u Norveškoj?

Budim se obično oko 8 sati i odmah odradim jedan trening. Nakon toga slijedi doručak pa skoknem doma, malo se odmorim, prošećem... Poslije ručka opet trening, tempo je zahtjevan. Imam i društvo, ali nije to ni približno kao ovdje. Društveni život se gore doslovno svodi samo na petak i subotu, a kod nas stalno možete vidjeti kako ljudi po cijele dane sjede u kafićima i ispijaju kave...

Kako to da vas je put odveo tako daleko? Ljubav Skandinavaca prema rukometu je poznata, ali zar nije bilo bližih opcija?

Stvar je prije svega bila u minutaži. Tražio sam neku jaču ligu i klub u kojemu ću imati priliku stalno igrati. Još sam prilično mlad, a vratari i inače sazrijevaju mnogo kasnije od ostalih igrača. Bilo je klubova, ali nigdje ne bih imao toliko prostora da se dokažem. U svojem klubu (HC Naerbo, op. a.) redovito branim 50-ak minuta po utakmici.

Seniorska reprezentacija - prirodan korak Što vam najviše nedostaje u Norveškoj?

Osim, naravno, obitelji, nedostaju mi prijatelji. Ovdje sam navikao poslije svakog treninga sjesti s dečkima na kavu, a tamo toga nema. Svatko odlazi svojim putem i brzo steknete dojam da taj narod uopće nije društven. Svi su oni mene odlično prihvatili i nije mi se bilo teško uklopiti, ali općenito su rezervirani, onako "sjevernjački" hladni.

Kako izgledaju vaši planovi za bližu budućnost? Već za nekoliko dana vraćate se u klub, što potom?

Odmah nam počinju pripreme za novu sezonu, nakon koje će mi isteći važeći ugovor. Možda sredinu promijenim već na zimu, no sve će ovisiti o dogovoru s klubom.

Postoji li šansa za povratak u Hrvatsku?

Zasad, ne vjerujem.

A negdje bliže?

Njemačka je opcija, ali vidjet ćemo...

Hrvatska tradicionalno obiluje izvrsnim vratarima, no vidite li se možda i vi uskoro na popisu Line Červara?

Naravno, očekivanja uvijek postoje. Uz ovakav rad, mislim da će to biti prirodan korak naprijed.

Josip je odavno naučio što znači napraviti novi korak naprijed. Sve što je dosad postigao, temeljilo se isključivo na mukotrpnom radu i želji da uspije.

Ne bismo htjeli da zvuči kao tipični klišej kad se piše o sportskim karijerama, no život ga dosad uistinu nije mazio. Njegov miran karakter i za sportaša neobična samozatajnost možda su mu i dodatno otežali put kojim će se bez problema probiti neki "s prezimenom", kako sâm to s razočaranjem u glasu priznaje.

Već tako mlad, u karijeri se susreo s mnogim zidovima. Jedan od posljednjih bio je upravo na SP-u u Tunisu. Odlično je branio tijekom cijelog turnira, na kojem Hrvatska ni u jednoj utakmici nije primila 30 golova. Bio bi zasigurno proglašem najboljim mladim svjetskim vratarom da ga dan prije posljednje utakmice trener sasvim neopravdano nije poslao na tribine. O tome koliko je u finalu nedostajao svojoj momčadi, svjedoči podatak da su Hrvati primili 35 golova. Sreća što su ih zabili 40, i tako si osigurali zlato.

No, rukomet je njegov izbor. I dosad ga nitko nije pokolebao da nastavi dalje.

Uz takav zreo pristup, ne sumnjamo u uspjeh. Nemojte se začuditi ako ga za koju godinu vidite u nacionalnoj "A" reprezentaciji, onoj koja nas je obradovala tolikim uspjesima. Josip se sasvim sigurno neće začuditi, jer osjeća da mu je tamo i mjesto.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s