Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Svećenička godina
 
Župnik i u 96. godini

Piše: Ivan Bradarić
 
Mons. Josip Bandera, župnik na otoku Cresu u župama: Beli, Predošćica i Dragozetići

Naš časopis, u Svećeničkoj godini, koju je ove godine na blagdan Presvetog Srca Isusova proglasio Sveti otac Benedikt XVI., želi upoznati čitatelje sa ljepotom i zahtjevnošću života svećenika. Put nas je ovaj put odveo na otok Cres, točnije u "grad na gori", Beli – mjesto gdje danas živi i predano radi naš sugovornik.

Mons. Josip Bandera rođen je 8. srpnja 1914. godine. Svećeničku formaciju pohađao je i završio u Zadru, gdje je zaređen za svećenika 16. lipnja 1940. Nakon što je nekoliko mjeseci kao svećenik služio u Zadru, od studenoga 1940. do 11. veljače 1949. bio je župnik u Orlecu. Od veljače 1949. prešao je u Beli, te je sve do danas župnik koji ima pastirsku skrb za tri župe na sjevernom dijelu otoka Cresa: Beli, Dragozetići i Predošćica. Imenovan je kapelanom Njegove Svetosti 27. studenog 1959., a 14. prosinca 1990. i začasnim kanonikom Stolnog kaptola u Krku. Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao je mons. Josipa Banderu Apostolskim protonotarom. Riječ je o trećem i najvišem stupnju priznanja kojim Sveti Otac odlikuje istaknute i zaslužne svećenike.

Već ste 60 godina župnik u ovoj malenoj župi. Kako ste izdržali sve ove godine, jer nije baš uobičajeno da jedan svećenik tako dugo ostaje na jednome mjestu?

Kada sam 1949. godine došao za župnika u Beli, mislio sam da je to privremeno rješenje, ali ono "privremeno" evo traje do danas. Ne kajem se što sam ostao cijelo vrijeme tu, jer sam živio za moju Tramuntanu, a osobito za župu Beli.

Kako je sve započelo, vaš svećenički put?

Želio sam poći u sjemenište i moji su roditelji tada to veoma rado prihvatili i podržali. Otac mi je kasnije otišao u Ameriku. Posjetio me 1933. godine, ali na moju mladu misu nije mogao doći. Nakon sjemeništa u Zadru i bogoslovskih nauka, zaređen sam za svećenika, također u Zadru 1940. godine. Rado sam kao mladi svećenik prihvatio svoje prve župe na otoku, u Orlecu, Vrani, a kasnije i ovdje u Belom. Župe su bile malene, nepristupačne, ali mi ništa nije bilo teško. Makar je kasnije i rat došao, nije mi bilo teško i ništa mi nije nedostajalo.

Predstavite nam ukratko današnje stanje župe Beli, ali i drugih dviju župa kojima upravljate.

Govorimo o nekada i sada. Kako je bilo, a kako jest. Nažalost, sve se jako reduciralo, narod je dosta otišao s otoka. Župa Beli je nekada imala 12 sela, preko 1200 župljana, a sada je jedva nešto oko 60 župljana stalno nastanjeno u Belom. Za župu Dragozetić su nekada bila dva sela. Danas ta župa ima svega oko 40 duša. U župi Predošćica danas žive samo tri stanovnika. Župna crkva u Belom ima titulara: Prikazanje Gospodinovo u hramu, a patron je sv. Antun opat. Crkva u Dragozetiću ima titulara Veliku Gospu, a zaštitnici župe su sv. Fabijan i Sebastijan. Zaštitnik župe u Predošćici je sv. Blaž.

Kako danas obavljate svoju svećeničku i župničku službu u tri župe?

Svake nedjelje imam tri svete mise. Uvijek me netko odveze. Crkve su blizu i vozač me doveze skoro do crkvenih vrata. Kroz tjedan svaki dan slavim svetu misu ovdje u Belom, a ako bi se pokazala potreba, i u drugim mjestima. Imam princip da blagdane i svetkovine slavimo duhovno, a ne materijalno.

Ukoliko ima neki sprovod ili vjenčanje, da li i to vi obavljate?

Da, svakako. Ove sam godine imao i dva krštenja te čekam jedno vjenčanje mladenaca koji će doći iz Rijeke.

Sveti otac je proglasio Svećeničku godinu. Što mislite da bi ova prigoda trebala donijeti svećenicima i vjernicima?

To ovisi o svakome od nas. Mislim da je poziv upućen svećenicima da poput Arškog župnika budemo što duhovniji, da imamo više revnosti za ljude i Crkvu Božju. Što više nastojati svjedočiti da nismo tu za zemaljsku plaću, nego zbog duhovnih dobara. Danas mnogi prigovaraju svećenicima da imaju velike automobile. Naravno da se svećenik treba koristiti automobilom, ali bi ipak trebao neke zemaljske stvari podrediti svojoj duhovnoj službi i poslanju. Što sâm više živi autentično, to će i svoje vjernike više moći utvrditi u vjeri. Svakako, danas nije lako biti svećenik.

Koji je lik svećenika-pastira koji biste posebno željeli istaknuti?

Ja sam posebno doživio dva biskupa kao divne uzore pastira. Prvi je mons. Giovanni Colombo, kojeg sam upoznao prigodom posjeta jednom domu umirovljenika, gdje su bili i poneki stariji svećenici. Na koncu kratkog govora, a prije nego što će poći, biskup svećenicima daruje po jednu knjigu i bocu dobrog vina. Što s time želi reći? To je pastir koji svećeniku želi reći hvala za sve što su mukotrpno radili. Znade da si duhovnik i zato ti daruje knjigu. Također, znade da si čovjek pa ti daruje vino. Nije li to divno priznanje? Jednostavno, a tako ljudski. Zatim, biskup Josip Srebrenič. On je uvijek imao običaj da nakon nekog susreta sa svećenicima, nakon ručka, ode u kuhinju i osobno se zahvali kuharici i preda joj krunicu u znak zahvale. To su mali znaci velike pažnje. Ispričat ću vam još i ovo o biskupu Srebreniču. Kada je jednom prigodom došao u posjet mojim župama, trebao je iz Belog poći u Dragozetić. Kako? Automobila nije bilo, pješice je bilo daleko pa je jedini način bio da zajaše konja - kako je to onda bio običaj. Kako je biskup bio nenaviknut na to, jednostavno nije mogao zajahati konja. Umjesto toga dao je meni da ja jašem na konju, a on je pored mene išao pješice nekoliko kilometara. Nakon toga opet do mora, gdje je trebao otploviti barkom. Ja sam ostao zadivljen takvom jednostavnošću i čvrstom voljom biskupa da dođe u svaku župu. To su za mene bili ljepši primjeri nego da gledam svečani pontifikal.

I danas vas posjećuju kolege svećenici i biskupi?

Kako da ne! Već u rujnu je najavljen i pastirski pohod našega krčkog biskupa Valtera Župana. Biskup će posjetiti najprije kapelicu u Vodicama, zatim će poći u Predošćicu. Drugi dan će posjetiti Dragozetić, a u nedjelju smo ovdje u Belom.

Tko su po vama još uzori koje pamtite?

Spomenuti biskup Josip Srebrenič je drugi borac episkopata iz vremena koje je obilježilo moje svećeništvo i kojeg se s osobitom ljubavlju sjećam. Prvi je svakako Stepinac. Njega su progonili, montirali mu laži, svašta mu radili. No, on je ustrajao. Borio se za narod, ali preko svećenika, koje je svakako želio odvratiti od učlanjenja u svećeničko udruženje (CMD). Mi smo svi znali da je on pošten, da je pravi borac, da radi za Crkvu. Njegova su djela pokazala tko je on. Komunisti su znali da je on moćan, zato Tito prekida odnose s Vatikanom jer je ovaj Stepinca proglasio kardinalom.

Niti vi niste bili pošteđeni od progona i podmetnutih "slučajeva"?

Dva puta sam morao poći u tamnicu. Prvi put sam platio potrebni iznos koji su tražili, a drugi put sam zaista odležao mjesec dana. Osudili su me 1954. da sam vodio procesiju bez dozvole. Zapravo se radilo o tome da su vjernici samoinicijativno prenosili jedan kip iz kuće u kuću i na taj način su molili u obiteljima. Drugi put su me osudili da sam navodno prisilio mlade na vjenčanje u crkvi, a u stvari su mladenci dragovoljno došli i molili da ih vjenčam.

Prošle godine ste dobili nagradu grada Cresa? Kakva je to nagrada i što vam ona predstavlja?

Grad Cres svake godine daje tri nagrade. Ja sam dobio prvu. Meni nagrada nije važna zbog mene, nego zbog Belog, zbog svega što se čini da ovdje bude bolje. Član sam Eko-centra "Tramuntana" i "Caput Insulae-Beli" koji se bave istraživanjem i edukacijom u zaštiti prirode, a u cilju zaštite bjeloglavih supova, čitave prirode i kulturno-povijesne baštine otoka. Ma, imate to i na internetu.

Da li se i vi koristite internetom?

Ne, a niti televiziju ne gledam. Ali, znadem za internet i znadem da je sve tamo.

Čitate barem novine?

Da, jedan lokalni dnevni list dobivam i čitam našu crkvenu štampu. Moram vam reći da je revija Veritas izvrsna, možda najbolje što imamo. Samo, ako me želite poslušati, pišite kratke članke. Znate, ljudi ne vole puno čitati, a i to što čitaju je "crna kronika".

Koja je vaša poruka mladim pastirima-svećenicima?

Svi koji su se odazvali ovome zvanju neka i odgovore punim srcem. Predali ste se Bogu, budite Božji. Dajte mu što više i što ljepše možete. Sposobni ste i možete puno, a na kraju ćemo upravo po tome i biti suđeni. Možda današnji svećenici nisu dovoljno upućeni u kulturu i u različitosti svijeta, pa je potrebno da što više upoznaju i prošire poglede.

Da li je bilo teže biti svećenik dok ste vi bili mladi ili danas?

Danas. Danas je teže. Jer, svijet mami mlade ljude raznim ponudama. Mislim da je zbog toga mladim ljudima teže odlučiti se za svećeništvo, jer se puno moraju odricati. Moraju se odreći svijeta koji nudi prividnu slobodu bez granica. Moral pomalo propada, brak je u krizi, posluh više nije krepost, a čistoća je slabost. Ako su te temeljne vrijednosti izokrenute i ako se upropaštavaju, kamo ćemo? Zato su tu svećenici da pokazuju put. Naši mladi su nezadovoljni, a svećenici svoje zadovoljstvo mogu pronaći u Bogu i drugima to svjedočiti. Naravno, ima danas i puno izvrsnih mladih koji unatoč svemu to žele živjeti.

Grad Cres, na dan svojeg zaštitnika Sv. Izidora, 2. siječnja, dodjeljuje javna priznanja zaslužnim članovima. Priznanje Frane Petrića je javno priznanje prvog reda koje se dodjeljuje za iznimna dostignuća i doprinos od osobitog značenja za razvitak i ugled Grada Cresa, a osobito za naročite uspjehe u unapređivanju gospodarstva, znanosti, kulture, prosvjete, športa, zaštite i unapređivanja čovjekovog okoliša i drugih javnih aktivnosti, te za poticanje aktivnosti koje su tome usmjerene. Upravo ovo najviše priznanje koje dodjeljuje Grad Cres, dobio je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća održanoj 2. siječnja 2007. godine mons. Josip Bandera. U obrazloženju njegova priznanja stoji da mu se dodjeljuje: "Za izniman doprinos razvitku i ugledu Grada Cresa, a osobito za nesebičan duhovni rad i čuvanje i održavanje tradicije među stanovnicima sjevernog dijela otoka Cresa".

Mons. Josip Bandera me nakon razgovora ljubazno odveo do župne crkve, pokazao unutrašnjost i protumačio važnije dijelove. Uz put me je još priupitao o našim fratrima, koje dobro poznaje, i poimence im se zahvaljuje što ima lijepe bratske odnose, a i zato jer su pritjecali u pomoć uvijek kada je bilo potrebno. Dok sam odlazio, razmišljao sam o svojem svećeništvu, o brojnim svećenicima koje poznajem i nisam mogao a ne usporediti sebe i druge s ovim vremešnim svećenikom. Župnik triju župa i tri svete mise svaku nedjelju u 96. godini života. Čestitam.

 


© 1999-2018 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s