Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Saga o stablima

Piše: Ljudevit Maračić
 
Poruke mjeseca kad lišće opada

Svi mi znamo - time se ponajčešće i po-nosimo, ali nam stranci ponekad prigova-raju zbog otežanog razumijevanja – da naš hrvatski kalendar ima lijepe narodne nazive. Nastajali su postupno, još u ona vremena kad su hrvatska plemena počela nastavati današnju postojbinu. Dokazuju priraslost puka uz prirodu, posebno uz zemlju koju su obrađivali i zavoljeli. Tako su i mjesec koji upravo počinjemo nazvali listopadom, jer je očito u ono vrijeme u srcu i očima naših predaka izazivao pomisao na jesensku pojavu opadanja lišća s listopadnoga drveća. Ni danas nije bitno drugačije.

U usporedbi s proljećem, jesen zbog osiromašivanja prirode ali donošenja plodova, djeluje možda manje romantično, kako kaže zgodno i jedna talijanska poslovica: "Proljeće je za oči, jesen za usta". Što ne znači da jesen, recimo pjesnicima, manje znači. Srpski pjesnik Branko Radičević, sluteći mladu smrt, ostavio je dojmljive ali jako tugaljive stihove pod naslovom "Kad mlidijah umreti" (Lisje žuti veće po drveću, / Lisje žuti, dole veće pada,/ Zelenoga više ja nikada videti neću…). Mogli bismo tako nizati mnogo lirskih potvrda, no ne mislimo sada ovdje objaviti antologiju jesenske lirike. Bila bi vrlo sadržajna. Nešto drugo privlači našu pozornost u ove dane kada stabla svlače svoju zlatocrvenkastu odoru s krošnje i ostaju pomalo ogoljena, u iščekivanju zimskog sna. To je poruka koju izražava njemačka poslovica: "U jesen sa stabla neće pasti više lišća nego što ga je u proljeće bilo izraslo."

* * *

Nedavno mi je pod ruke došla jedna zgodna talijanska knjižica, puna duhovnih misli i poruka, u kojima glavnu riječ imaju – stabla. Čitajući i razmišljajući te moderne pričice, snašla me napast da ih podijelim s čitateljima, kao jedinstveni poučak: Saga o stablima.

Prva priča.

Djed drži za ruku unučića i pokazuje mu debela stabla u gradskoj aleji.
- Pogledaj stabla kako rade! – usklikne djed.
- Ali, ja to ne vidim. A što stabla rade? – upita unuk.
- Drže zemlju pričvršćenu uza
nebo. A to nije nimalo lako. Pogledaj ovo hrapavo deblo. Ima visoke grane koje se šire i povezuju zemlju s nebom. Nazivamo ih pri vrhu krošnjom, a korijenjem u podnožju. U svakom slučaju, vrlo naporan posao.
- Ali, djede, krošnji je lakše dodirivati nebo?
- Ne bih rekao, dijete moje. Kad bi tako bilo, grane bi bile ravne i glatke. Pogledaj kako su iskrivljene i hrapave. Stalno se propinju, nešto traže i rade. Rekao bih da se čak više naprežu od korijenja u zemlji.
- Ali tko im pričinja svu tu muku?
- Vjetar, moji mali. Vjetar bi htio odvojiti nebo od zemlje. Ali stabla se ne daju. Zasad je pobjeda na njihovoj strani.

Čitajući ovu pričicu zaključujemo kako ova stabla koja sada gube lišće ne gube bitku. Kao što vjera povezuje zemlju i nebo. Prvi poučak sage o stablima.

* * *

Ili pak sljedeća pričica.

Neko staro drvo osušenih grana stalno se tužilo obližnjim stablima da su ga izgrizle životinje, a mahovina mu iscrpla vlagu. Osušeno, lomno, osuđeno je na smrt. Zelena trava koja je rasla blizu ovog stabla, ne mogavši dalje slušati stalne jadikovke, upita staroga gavrana što učiniti da bi prestalo mrmljanje ogoljelog drveta.

- Stablo ne osjeća razlog da živi i zato se stalno tuži.
- Ali, gdje se nalazi taj razlog? – upita zelena trava.
- Kao i obično, pod nosom.
Trava se sad obrati drvetu:
- A što ti se loše dogodilo da uvijek cmizdriš?
- Teško mi je što se nikome ne sviđam. Tek što procvjetam, osušim se, lišće brzo opadne i ne donosim nikakva ploda…
- Ali tome se može lako doskočiti. Možemo zamoliti bršljen da te zagrli i ubrzo ćeš se odjenuti mirisavim zelenilom koje će i tvoje lišće učiniti svježim i zelenim. Jedini je problem što se bršljenu to ne da. Kaže da previše gunđaš i zato se opire.
- A ako obećam da ću manje mrmljati, bi li ga ti uvjerila da me zagrli?
- Svakako, ako želiš.
Nakon obilate kiše, bršljen savije svoje grane oko suhoga debla i ubrzo zelena boja oživi donji dio stabla. Vlaga koju je bršljen crpio za sebe pomalo prodre u suho korijenje i procvate krošnja. Ubrzo stablo postade lijepo i privlačno. Stari gavran zaključi:
- Vidiš kako stablo više ne gunđa. Mora da je pronašlo neki razlog životu. Da ga upitam što mu se dogodilo?
- Ne mogu ti odgovoriti, reče stablo, moram štititi bršljen od jakoga vjetra. Nastupa zima, sada on gubi lišće i drži se čvrsto mojeg debla. Moram ga štititi do proljeća, kada će procvasti i opet mene štititi od suše. Dogovorili smo se da jedno drugome pomažemo.

Stari gavran, zelena trava i ostalo društvo zaključe kako je mnogo bolje pronaći razlog životu nego stalno nad njime jadikovati. I jedno drugome u tome pomagati. Drugi poučak sage o stablima.

* * *

Treća priča.

Borova šiška, nabijena i zrela, otkine se od grane pri jačem udaru vjetra, otkotrlja i zaustavi na plodnoj ravni. Ubrzo živahno sjemenje iskoči iz šiške radosno što će uskoro oživjeti. Poče se gnijezditi u zemlji, ali odmah osjeti kako je stisnuto te započne borba za životni prostor. Jedno sjeme, ne želeći dijeliti stisnuti prostor, otkotrlja se malo dalje i ukorijeni svoj život na udobnijem prostoru. Uskoro je počelo rasti, razvijati se i s prezirom gledati na ostalo sjeme koje se također počelo razvijati, ali stalno stisnuto, bez zraka i svjetla, u neprekidnoj bratskoj svađi. Ubrzo se tu stvorio gust šumarak. Bor samotnjak s bratskim omalovažavanjem predbacivao im je da su se i oni mogli razići, potražiti više prostora, udaljiti jedno od drugoga. I tako se bratsko uvjeravanje nastavilo sve do prve jače ljetne oluje, kad je vjetar počeo čupati mnoga stabla. Bor samotnjak se opirao, borio, ali je na kraju iznemogao i pao. Kad se vrijeme smirilo, šumarak se oporavljao od borbe, sva su stabla zgusnuta u njemu preživjela oluju, osim bora samotnjaka, od kojega je preostalo počupano korijenje i pokidane grane. Slučajni prolaznik promatrajući prizor, mudro zaključi, kako Bog nije stvorio samo mene, nego i sve nas. Lakše je zajedno. Treći poučak ove sage.

Ove jesenske misli, kada promatramo kako listopad uz vjetar obavlja svoj posao, podsjećaju na mudru poruku nizozemske poslovice, koja kaže da pametnom čovjeku jesen traje cijele godine. I da ovi poučci imaju vrijednost u svako vrijeme.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s