Fra Zvjezdan Vjekoslav Linić je rođen 1941. godine u Svilnom, u blizini Gospina svetišta na Trsatu. Svoj pastoralni svećenički život posvetio je najviše mladima i Franjevačkome svjetovnom redu te kasnije naviještanju evanđelja redovitim propovijedima radnim danom, a osobito nedjeljom u crkvi sv. Franje na Kaptolu, a potom i preko brojnih vjeronaučnih susreta s mladima i starijima. Danas se nalazi u kući susreta Tabor pri Franjevačkome samostanu u Samoboru, gdje organizira brojne tečajeve i duhovne vježbe, seminare, duhovne obnove i slično, za sve staleže u Crkvi.

Počeo bih od one poznate rečenice koju su upućivali sv. Franji: "Franjo, zašto sav svijet ide za tobom"? Zašto za vama ide toliki svijet?

Siguran sam da ni Franji to nije bilo jasno, a pogotovo ne meni. No, ja vjerujem da moj stil rada pogođa ono što je ljudima jako važno i u čemu se ljudi osjećaju nesigurni, ranjeni i jadni, a osjećaju da ovdje mogu dobiti ono što im daje nadu. Smatram da nije evanđeoski poticaj za našu vjeru da osiguramo sebi život i da nam bude lijepo. Dapače, Evanđelje uvijek govori: dati život svoj, žrtvovati se. Isto tako znamo da je Isus, osim što je pozivao ljude da ga slijede i da uzmu svoj križ, također i pomagao ljudima, da im je darivao svoju milost, da ih je ozdravljao i oslobađao od zloga duha. Nekako osjećam da i ja isto to mogu ljudima približiti, jer i danas kao i u ono vrijeme ljudi su tjeskobni, puni bolesti, puni briga. Potrebno je posvijestiti čovjeku da se njega, svakoga pojedinog čovjeka, tiče kada Isus govori: "Neka se ne uznemiruje srce vaše, neka se ne plaši". To itekako može čovjeku donijeti duši mir i sigurnost, jer ljudi danas strašno pate od anksioznosti, od depresije. Onda, otkriti Isusa koji ljudima pokazuje odnos vjere i ozdravljenja ("Vjera te tvoja spasila, neka ti bude kako si vjerovao"). To je ono što i danas može ljudima pomoći da otkriju tu povezanost sa svojim mukama i bolestima. Na meni je kao svećeniku da ih ponajprije poučim, da im dadem da najprije čuju Isusovu riječ, koja ih poziva na vjeru i obraćenje. Ovo što ja radim jest kateheza. Ja ne želim da mene ljudi shvaćaju kao nekoga drugog čarobnjaka, vidovnjaka, bioenergetičara, koji ima neku posebnu energiju. Jer, tek tada ne radim ništa nego samo probleme. Želim poslušati svakog čovjeka sa svim njegovim potrebama i u stanju u kakvom mi dolazi.

Već ste nekoliko puta spomenuli terapiju te time otvarate mogućnost da zaključim kako k vama dolaze bolesni ljudi. Je li doista vama dolaze samo bolesni?

Ja ne vjerujem da je kod mene veći postotak bolesnih ljudi nego što dolazi u bilo koju crkvu i župu nedjeljom na svetu misu.

Pa ako i jesu neki od njih bolesni?

Hvala Bogu. Isus je i došao radi bolesnih. Ja dopuštam da se bolest otkrije. Ja o tome govorim. Ja znam da im uz Isusovu pomoć mogu pomoći da se oni s tim nose ili da se s vjerom dogodi čudo u fizičkom ili duševnom smislu ozdravljenja.

Jeste li se koji put uplašili mnoštva koje vam dolazi?

Ma ne dolaze k meni. Ja sam samo Isusov radnik. Isusu dolaze. No, ja imam lijepu ekipu poslužitelja koji mogu priskočiti u pomoć u svakoj situaciji.

Kako se uopće dogodio "Tabor"?

Ova kuća je sagrađena za sjemenište i gimnaziju prije četrdeset godina i u tu svrhu je korištena samo sedam godina. Nakon toga je bilo nekoliko susreta fratara godišnje, a ostalo je zjapila prazna i neiskorištena. Za vrijeme Domovinskog rata kuća je bila puna izbjeglica. Međutim, 1992. godine je tu došla franjevačka teologija iz Sarajeva koja je ostala pet godina.

Na provincijskom kapitulu 1997. kuća je ponovo ostala prazna i pomalo oštećena. Meni je sinula ideja da bi bilo dobro da se nakon sedamnaest godina rada na Kaptolu sada malo posvetim nekoj drugoj vrsti apostolata. Vidio sam ovu zgradu u smislu kuće za duhovne obnove. Ja sam ovdje radio i na materijalnoj obnovi kuće i vodio duhovne vježbe. Ljudi koji su dolazili ujedno su i pomagali. Imao sam jako veliku podršku i provincijala i ljudi.

Vi ste već tada imali viziju ovoga što je Tabor danas?

Pomalo da, ali ne u ovom masovnom obliku. Ja sam imao skromniju viziju. Okolnosti priljeva ljudi su me "prisilile" da imam i masovne seminare. Moram međutim reći da i ja i moji suradnici čeznemo za onim danima kada smo imali manje grupe. Ali, prihvatio sam i tu situaciju jer je kuća prikladna, kapacitirana, prohodna, svijetla… ima dovoljno prostora i čini mi se da je baš za ovo prikladna.

Uskoro ćete opet imati seminar u Domu sportova. Okupit će se velika masa ljudi. Koju ćete poruku nastojati prenijeti tim ljudima?

Poruku nade. Ljudi su danas deprimirani, osjećaju se nesigurno. U Hrvatskoj nije dobro. Neprestano se govori o krizi, prepričavaju se ružni događaji: pronevjere, nepravde, prijevare… Oko nas je nesigurnost i tjeskoba. Ljudi su u mukama zbog novčane situacije. Sve to ljude deprimira. Treba im vratiti nadu. Treba im dati pozitivnu dimenziju da se ne prepuštaju očaju i rezignaciji.

Onda smatram da su duhovne obnove za to da se ljudima progovori da su skromnost i jednostavnost vrijednosti. Često znam reći ljudima koji oskudijevaju i koji su siromašni: "Evo, vi ste siromašni, a niste blaženi – niste sretni. Dapače, ne samo da niste blaženi nego ste još i zavidni onima koji su bogati. Kako to?" Jer, ponavljam, po Isusovoj logici, blaženi i sretni su oni koji nemaju materijalnu sigurnost, koji su siromašni.

Nešto se mora promijeniti u nama. I u skromnosti, kada nemam sve, mogu biti sretan. I kad nemam novi auto, kad ne mogu ići na more, mogu biti sretan. Tu se nešto u nama mora promijeniti. Želim da čovjek pronađe načina da bude evanđeoski sretan.

Što ljudi najčešće traže kada dolaze k vama?

Meni nije bitan motiv zašto čovjek dolazi u crkvu i k meni. Meni je važno da dođe. A onda je moje da čovjeka učinim zrelim da dobije ono što mislim da treba dobiti. Poneki dođu zato što misle da im susjeda čara, da im baca uroke. Dopustim svakome neka mi ispriča svoju životnu priču, a onda sam ja na redu, da obavim katehezu, da upozorim, da poučim, da ispravim kriva vjerovanja.

Slavimo 800. obljetnicu franjevačkog reda. Što vam se čini, što bi to trebalo slaviti?

Jubileje treba slaviti i obilježavati. Ja sebi, ali i ljudima koji dolaze, uvijek naglašavam da bi sv. Franjo bio prisutniji sa svojom porukom. Ja se koristim često primjerom sv. Franje u svojim propovijedima. Njegove životne priče su obraćeničke, pune vjere, pune pouzdanja. Kada govorimo o odnosu prema Bogu Ocu, o slobodi, o poslušnosti Crkvi… uvijek to mogu povezati s Franjom i kroz njegov primjer približiti ljudima.

Ljudi vole sv. Franju i franjevaštvo, vole taj njegov duh slobodnoga vjernika koji nadasve ljubi Boga i brata čovjeka.

Narod voli i sv. Antu koji se i sam oduševio Franjinim stilom života. Ali, za poruku Evanđelja i evanđeoskog života – ono što je Franjo značio Anti – volio bih da znači i nama. Franjo mi je dragocjen, jer ne poznam drugoga sveca koji ima toliko bogatstvo i svježinu ižaravanja evanđeoskog života kao on.

Što mislite kakva je budućnost franjevaštva?

Ako je po zvanjima, osjećam da zvanja nisu u krizi, pa bih rekao da je budućnost dobra.

Bliži se petstota obljetnica službene podjele Reda (papa Leon X.). Treći franjevački Red nam je uzor ujedinjenog života. Mislite li da se nešto slično može dogoditi i s Prvim redom?

Ne razmišljam o tome kao o nekom zadatku. Treći red nema hipoteke. Oni su uvijek bili jedno, samo smo ih mi fratri prisvajali. U novije vrijeme su oni to pojasnili i institucionalizirali. Ja osjećam međutim, što mi se čini puno važnije, da postoji jedno duhovno jedinstvo među franjevcima prvoga Reda. Nije mi čak niti bitno hoće li doći do formalnog ujedinjenja, hoćemo li se isto oblačiti, imati iste konstitucije… jer mi se čini da se ne osjeća duhovna udaljenost. Pogledajte, na primjer, naši kandidati za doživotne zavjete zajedno se pripremaju. Iskustva su veoma pozitivna. Na tom planu se događaju pomaci koji su više životni nego juridički, a to je važno.

Papa Benedikt XVI. je proglasio Svećeničku godinu, a povod je 150. obljetnica smrti velikog sveca – Župnika arškog. Kako vi shvaćate, koji je naglasak papa želio odaslati?

Čini mi se da je Papa želio da pitanje svećeništva bude prisutno u cijeloj Crkvi, da svim vjernicima to bude briga i da se tu stvara duhovno zajedništvo i odgovornost za svećenike koji jesu i koji dolaze. Imam osjećaj da je Papa to želio senzibilizirati kod vjernika. To eto i ja nastojim posvijestiti vjernicima.

Pokušavam vjernike potaknuti da mole za svećenika i da shvate da on živi za njih i od njih. Možda je tu važno kod vjernika staviti ispravan naglasak na to tko je svećenik – da je i on čovjek, da može pogriješiti, može sablazniti, može biti nervozan, može nas odbiti. Ja bih ove godine ljude potaknuo nadasve da mole za svećenike.

Je li svećeništvo danas u krizi?

Jest, u krizi je, osobito u zapadnom dijelu svijeta, mislim u Zapadnoj Europi, ali tamo je i kršćanstvo u krizi, tamo je i vjera u krizi. Ljudi su izgubili orijentaciju. Ja sam zahvalan Bogu da kod nas nema takve krize. Kod nas, mislim, toga nema – barem ne u tolikoj mjeri. Ima šokova. Ima apostazija. Ima pojedinačnih slučajeva.

Ja mislim da naši vjernici imaju zreliji pristup i zrelije razmišljanje. Vjernici kod nas razlikuju svećenika od svećeništva. Ako je neki svećenik napravio nešto pogrešno, nije cijela Crkva napravila. Ako se svećenik napio, nije pijana cijela Crkva.

Što ljudi očekuju od današnjih svećenika?

Vjernici očekuju jedno pošteno služenje. Čak i više od toga; očekuju sveto služenje – da ne kažem da očekuju svećenika poput župnika Arškog. Nama svećenicima je to teško, jer i mi volimo imati svoje vrijeme, odmoriti se, pogledati utakmicu. No, u isto vrijeme, ljudi moraju osjetiti da ne bježimo od onoga zbog čega smo posvećeni: da im se potpuno darujemo i da u nama vide više nego u običnom vjerniku. Ja vjerujem da imaju pravo na to. Svećenik je pozvan na taj ideal, a ne samo da izuči zanat.

Trebaju li današnji svećenici biti još nečim posebno obdareni?

Trebali bi biti, ali nije presudno. Sve će nadoći ako je svećenik duhovan i ako ima dobar i redovit molitveni život. Stariji svećenici su nam govorili da se propovijed priprema na koljenima. Propovijed nije predavanje, da pronađemo i ponudimo neke ideje, nego je to svjedočanstvo.

Smatram da svećenike sve više treba podsjećati na tu duhovnu dimenziju, jer i među nas je ušao nekakav virus svjetovnoga života. Bojim se da svećenici danas sve manje mole i uredno čitaju duhovno štivo. Možda idemo samo kad nešto trebamo obaviti za ljude, a ne za svoju potrebu.

A aktivizam?

Da, mislim da je to strašna stvar. To nas guta. Koliko god radili i što god radili, nećemo nikada obaviti sve što je potrebno, a propuštamo ono što je bitno.

To je, dakle, ono Isusovo: "Idite i vi u osamu"?

Ne samo to, nego i ona Isusova prispodoba u kojoj opisuje slugu koji je radio cijeli dan te je umoran. Na koncu dana ne smije razmišljati o umoru, nego se mora opasati i poslužiti svoga gospodara, a tek onda sjesti, jesti i odmoriti se.

Slično i svećenik koji je cijeli dan radio u vinogradu Gospodnjem pa se umorio, ne smije se zavaravati kako sada smije leći u krevet. Isus očekuje da malo k njemu dođe, za svoju dušu.

Jeste li zadovoljni i ispunjeni ostvarenim kao redovnik, franjevac, svećenik? Što vam još nedostaje do toga ostvarenja?

Puno mi nedostaje, ali opet jako sam zadovoljan. Imam veliki broj prijatelja i suradnika koji me podržavaju i pomažu. Osjećam se zadovoljnim i ostvarenim.

Nezadovoljan sam zbog vlastitog aktivizma, jer doista puno radim i uvijek mi se čini da nedovoljno molim. Imam puno ljudi s kojima molim, ali mi se čini da sve to nije dovoljno.

Od 1997. do 2008. godine
Tabor u brojkama izgleda ovako:

12 godina djelovanja
879 održanih seminara
211.000 sudionika seminara
400.000 podijeljenih svetih pričesti

Pravila poslije seminara

1. Moliti svaki dan. Molitva ne smije biti nešto usputno, nego odrediti vrijeme za molitvu kao i njezino trajanje.

2. Pročitajte svakog dana odlomak iz Biblije. Čitajte bilo po redu, bilo po nekom sistemu, uz svakodnevnu svetu misu ili ono što i kako se otvori. U svakom slučaju čitanju Svetog pisma pridajte važnost i urednost.

3. Sudjelujte na nedjeljnjoj svetoj misi onako kako to od vas traži crkvena zapovijed. Sudjelovanje mora biti svjesno, sabrano i fizički.

4. Sveta pričest je sastavni dio svete mise. Nastojati doći na misu dovoljno pripravljen da se možete i pričestiti. Integralni dio svake mise je pričest i to ne samo svećenika ili pojedinca, nego svih u zajednici (osim onih koji imaju neku prepreku, prema propisima crkvenog zakona).

5. Ispovijed je sakrament pomirenja. Prema odabranom ritmu (mjesečno uz prvi petak, dvomjesečno, uz velike blagdane, češće, a "najmanje" prema crkvenoj odredbi jednom godišnje) valja se ispovijediti pred svećenikom.

6. Uključite se u neku molitvenu zajednicu koja se sastaje u vašoj župi ili crkvi. Budite u takvoj zajednici uredan član i neka vam to pomogne u vašem molitvenom rastu i u urednosti molitvenog i duhovnog života. Može biti karizmatska, može biti tjedno klanjanje, a može biti i zajednička molitva krunice i sl. Najbolje je u skupini koja se sastaje tjedno.

7. Ako postoji i vjeronauk za odrasle, ili biblijska skupina - odnosno neki drugi način produbljivanja vjere u redovitim sastancima, uključite se i tu - da rastete u poznavanju svoje vjere.

8. Postanite aktivni član svoje župske ili crkvene zajednice, ponudite im svoje usluge prema darovima koje vam je Bog dao (liturgijske aktivnosti, sudjelovanje u pjevanju, građevinska pomoć, čišćenje prostora, briga za bolesne i starije u župi, karitas i sl.).

9. Trudite se, da barem jednom godišnje izdvojite vrijeme za duhovnu obnovu, bilo tipa seminara kao na Taboru, bilo nešto drugo za dušu od brojnih mogućnosti sličnih sadržaja.

10. Po plodovima ćete ih poznati, rekao je Isus. Neka se u obitelji, na poslu, ili u svakodnevnom životu očituju plodovi ovakvih duhovnih obnova i bit će to najbolje svjedočanstvo za Isusa koji te je obnovio.