Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
Kaptolski dopisnik

Razgovarao: Ivan Bradarić, Foto: privatni arhiv Pavičić
 
Razgovor s novinarom Darkom Pavičićem

Darko Pavičić, novinar je "Večernjeg lis-ta", gdje piše o religijskim temama i prak-tičnom vjerskom životu raznih vjerskih zajednica. Svojim stilom pisanja i odabi-rom tema slobodno ulazi i pomalo zadire u unutarcrkvena pitanja te doživljava i česte kritike upravo ljudi iz Crkve. Zašto je tome tako, željeli smo mu postaviti nekoliko izravnih i vrlo otvorenih pitanja. Darko je obiteljski čovjek, otac petoro djece.

Kako to da ste kao novinar odabrali upravo ovo područje, da pratite vjerska događanja? Znači li to da ste i sami vjernik?

Nisam ja birao, nego je izabralo mene. Budući da ne vjerujem u slučajnost, nego u Providnost, siguran sam da je i taj splet okolnosti 1989. tada odisao nekom izvjesnošću. Naime, kolega Bešker tražio je od urednika gradske rubrike, gdje sam tada radio, suradnika za ispomoć oko izvještavanja u životu vjerskih zajednica. Budući da sam studirao filozofiju, urednik me pitao bih li bio Beškerov pomoćnik, jer je to područje tada očito jedino graničilo s duhovnošću. Pristao sam i pomagao Inoslavu oko jednostavnijih poslova, no kako je on gotovo preko noći dobio mjesto dopisnika u Rimu, u redakciji nije bilo nikoga tko bi preuzeo njegov posao osim - mene. Dakle, relativnoga novinarskog početnika (prema mišljenju starijih kolega, prilično talentiranog), a sve u vrijeme ključnih društvenih promjena, kada su se religiji širom otvorila vrata. Budući da sam pristaša maksimalne otvorenosti i zastupam mišljenje da svatko ima pravo na svoje mjesto pod suncem, iskoristio sam tu priliku i počeo pisati o vjerskim zajednicama na drukčiji način nego se to dosad činilo.

Za tu vrstu posla nije nužno da je čovjek religiozan, kao što npr. novinar crne kronike ne mora biti kriminalist (ili nedajbože kriminalac!), novinar gospodarstva gospodarstvenik ili obrtnik, itd. Potrebno je, dakako, neko (pred)znanje, ali najviše otvorenost i spremnost za slušanje sugovornika i osluškivanje događaja. I naravno, da se radi o kvalitetnom novinaru, koji je ispekao zanat kod dobrih majstora, stekavši sve potrebne tehničke i moralne vještine, koje će mu služiti dok mu je i roka trajanja. S tim da je svaki dan na kušnji i na testu. Pogriješi li kobno, to će ga stajati karijere, bez obzira što je godinama radio marljivo i pošteno. Baš kao i nekoga tko je liječnik, pilot, profesor... Sjećam se anegdote koju mi je ispričao svete uspomene kardinal Franjo Kuharić, kad mu je limar koji je došao popravljati oluke na Nadbiskupskom dvoru počeo s pričom kako je dobar, veliki vjernik, da ide svake nedjelje u crkvu... "Mi sad trebamo dobrog majstora, a ne dobrog vjernika", duhovito mu je odgovorio kardinal, aludirajući na njegovu očitu pretjeranu samohvalu i glorificiranje svoga vjerničkoga statusa pred tako visokim crkvenim uglednikom. Vidite, a sad sam se sjetio da me on nikad (a susretali smo se vrlo često) nije pitao kakav sam vjernik. Stalo mu je bilo da sam dobar novinar, a kakav sam vjernik, vjerojatno ću doznati tek na Posljednjem sudu, zar ne?

U kolikoj mjeri je, to što pratite (vjerska događanja) i o čemu pišete, objektivno? Naime, često u napisima znade biti onaj dodatak: "Iz izvora bliskih Kaptolu". Jesu li ti "izvori" uvijek pouzdani?

Jesu, ti izvori su pouzdani. I vi ste, možda, a da to niti ne znate, ponekad taj izvor! (smijeh) Šalim se, naravno. Ne morate se bojati da će vas to stajati karijere! Ali želim vam demistificirati te "izvore". Službena Crkva (čitaj: aktualni nadbiskup i njegovo osoblje) često šuti i ne želi govoriti o onome što zanima javnost. Nisu to neke ekskluzivne tajne, nego često posve obična pitanja. Stvoreni su zidovi prema medijima, a nas pritišću urednici, teme i rokovi. U tom slučaju pitate ljude koji bi o određenoj temi mogli nešto znati, ali nisu službeni izvor. Kako su mnogi od njih u strahu da bi im takav razgovor s novinarom mogao štetiti, mole za anonimnost. Budući da se po Kaptolu motam, dakle, već 20 godina, poznajem dovoljno ljudi koji imaju povjerenja u mene da ih neću cinkati, a istodobno mi žele pomoći da dođem do informacije. Ili mi je daju, kao što sam vam već rekao, sasvim slučajno i nehotice, ne znajući da su mi rekli upravo ono što me zanimalo.

Kako dolazite do informacije? Kad već, po službi morate pratiti vjerska događanja i nešto napisati, imate li zamjerki ili primjedbi na crkvene glasnogovornike? Možda neki prijedlog.

Najčešće pažljivim praćenjem zbivanja, tiska, najava događanja... Kažu da se 90 posto tzv. obavještajnih informacija objavi u medijima te da ih obavještajci dobivaju redovitim putem, tj. marnim prikupljanjem i temeljitom analitikom. Slično je i s novi-narima. Tiskovni uredi su (neka se kolege u njima na naljute) nužno zlo. Oni su samo "skretničari" informacija svojih po-slodavaca, pa šalju najave, priopćenja, propovijedi... I to je od velike koristi, kao i npr. pomoć oko organiziranja intervjua, kao što sam to sad imao priliku uraditi s glasnogovornkom HBK Ancićem oko inter-vjua s mons. Srakićem. Ali, oni su posve nesamostalni u svome radu, nemaju svo-ga mišljenja dok ne pitaju one "gore", premda se često radi o slučajevima gdje bi nama trebao netko iz Crkve, tko će u njezino ime izreći općepoznati stav, nauk ili citirati neki autoritet. Uvijek se čeka biskup ili nadbiskup, pa to zna potrajati. Zato ja nekad izravno kontaktiram biskupe i nadbiskupe, jer si time skraćujem put i dobivam prvoklasne informacije. Ili ih ne dobivam, što je također informacija. Naravno, one biskupe s kojima imam izgrađene odnose i koji ne žive u strahu i grču, nego su sigurni u svoje pastirsko poslanje.

Mora li svaki događaj i svaka informacija biti obznanjena javno?

Pristaša sam teze i vašeg i moga kolege Ivice Šole da nas ubiše informacijama o nečijoj privatnosti. Dakle, ako se radi o privatnim stvarima, nisam za to da se mora objavljivati. Naravno, osim ako se ne radi o nekim važnim javnim osobama, kod kojih su se javno i privatno do te mjere izmiješali da privatno govori o javnome i obratno. Informacije koje se smiju objavljivati prije svega moraju biti točne i njihovom objavom ne smije se licitirati, ucjenjivati ili kalkulirati.

Što svjetovne medije posebno zanima, koje teme, kada se govori o vjeri i vjerskom životu?

Mnoge moje urednike zanimaju i zanimali su "skandali". Nisu to nužno perverzije i izopa-čenosti iz svećeničkog života, nego nešto što oni misle da je skriveno od očiju javnosti. Kako ja poznajem mnogo svećenika, znam da neki od njih ne žive u skladu sa svojim pozivom. Ali i to je ljudski. Mnogi su pak pravi sveci. Što mislite, da ste glavni urednik nekog tiražnog medija od kojega se očekuje da smlavi konkurenciju, čiju biste ispovijed od mene tražili? Onu koja će "uzburkati" interes javnosti. Ili više ne biste bili urednik, zar ne? No, ja sam usprkos tome svemu još uvijek novinar (promijenio sam stotine urednika), koji svakodnevno radi svoj posao, što znači da mogu balansirati između krvoločnosti za pikanterijama i sadržajnih tema za koje mislim da zanimaju ljude. S tim da je, to vam napominjem, tih pikantnih tema u vrlo malom postotku, no kako je njihova aroma intenzivnija, često se stječe dojam da isključivo one prevladavaju u našim medijima.

Upravo to i želim pitati: zašto svjetovni mediji češće donose priloge s negativnim naglaskom o Crkvi?

Otvaranjem, o kojemu sam vam govorio na početku, i Crkva se stavila na tržište. Mislim prije svega na tržište informacija. Prije se, ako hoćete, isključivo negativno pisalo o Crkvi, jer je bio takav sustav. Danas se o Crkvi piše i pozitivno i negativno. No, ja uvijek govorim da nikada ne kritiziram Crkvu, tj. njezinu svetu dimenziju bilo ovozemaljsku ili nebesku, nego da pišem o crkvenim službenicima, ljudima kojima je nešto povjereno i koji to rade na ovaj ili onaj način. A od kojih se, da budemo iskreni, često očekuje da po svome poslanju budu senzibiliziraniji za mnoga društvena pitanja od mnogih drugih profesija. Ako to nisu, onda su često na udaru kritika.

Općenito o novinarstvu danas, iskreno, je li ono u službi informiranja i formiranja građana?

Bojim se da će me moji kolege linčovati nakon ovoga, ali mislim da je novinarstvo danas u Hrvatskoj u samrtnom hropcu! Sustav izobrazbe, napredovanja i odgoja kvalitetnih novinara na stari, tj. standar-dan način je mrtav. Stasale su generacije koje su nakon svega nekoliko mjeseci rada dobile udarne prostore, a ne znaju ni 'č' i 'ć' i 'je' i 'ije'. To su im omogućili vlasnici medija, koji novinarstvo vide isključivo kao dobru zaradu i polugu društvene moći. Njima ne trebaju novinari sa stavom, ljudi izgrađene osobnosti, kako privatno tako i profesionalno. Njima trebaju 'gan-fajteri', koji će nekoga izmasakrirati za dva piva, pljunuti na pod i otići dalje. Kao u nekom jeftinom vesternu. No, mi smo i sami krivi za to. Mislim osobno. Jer smo dopustili da nam se takvi banditi uvuku u redakcije i nismo se na vrijeme protiv toga postavili. Tako smo, da budem još radikalniji, postali suučesnici svega, tj. suodgovorni za ovakvo stanje. Netko više, a netko manje, naravno. Danas se redakcije čiste uglavnom od takvoga tipa novinara, koji znaju svoj posao, ali su zbog vlastitih komotnosti šutjeli svih ovih godina. Bojim se da je stanje dugoročno nepopravljivo.

Kako vidite crkvene medije? Idu li oni ukorak sa svjetovnim medijima? Što im nedostaje, ili što imaju bolje u odnosu na svjetovne medije?

Crkva nije dobila nijednu bitku na medijskoj sceni, premda je imala praktički 20 godina na raspolaganju. One medije koje je imala prije 90-ih je devastirala, ulažući u neke nove, čiji su rezultati tako-tako... Zašto? Zato što nije uspjela odgojiti i obrazovati ljude koji bi ih vodili. Opet - zašto? Zato što su se odgovorni ljudi bojali dati slobodu i odriješene ruke onima koji bi taj posao mogli raditi. Jednog "Glasa Koncila" u komunistička vremena ne bi bilo da kardinal Kuharić nije don Živku Kustiću dao odriješene ruke ili u "Kršćanskoj sadašnjosti" dr. Josipu Turčinoviću... Oni pak nisu ostavili adekvatne zamjenike, a biskupi se boje dati povjerenje nekim drugim ljudima, pa je za sve najbolje da je stanje "zabetonirano". Rezultat vam je poznat: crkveni mediji su bez utjecaja i introvertirani, premda imaju fantastičnu priliku ljudima pristupiti na način koji im danas ne nudi niti jedan građanski medij.

Kakve su po Vama teme kojima se bave crkveni mediji? Jesu li aktualne?

Pitanje je što je danas aktualno, ako vas melju internetski portali svojom brzinom prijenosa informacijama. Mi u dnevnim novinama ne možemo biti aktualni, a ne netko u tjedniku ili mjesečniku. No, može se biti aktualan u pristupu temama, otvaranju tema koje ne otvaraju građanski mediji, a koje ljude itekako zanimaju. Crkveni bi mediji mogli ljudima ponuditi sigurno više od Anti i Simonica, Dikana i Doloresica... no prepričavanje prošlonedjeljne mise sigurno tim temama nije konkurencija.

Je li po vama Crkva, pa tako i crkveni mediji, dovoljno uključena u rješavanje društvenih pitanja, pa samim time i pitanja politike? (Aktualna je tema predsjedničkih izbora.)

Volio bih da se Crkva još više miješa ne samo u politiku, nego i u brojna društvena pitanja. Naravno, ne da biskupi dociraju i preuzmu vlast, nego da u javnim raspravama sudjeluju te-olozi, laici, vjeroučitelji... koji će se otvoreno sukobiti s licemjerima, kriminalcima i amoralnim likovima, koji danas u obliku političara i gospodarstvenika defiliraju našim medijma. Oni bi trebali u rukama imati evanđeosko oružje koje bi "rasturilo" tu odurnu ekipu koja se začahurila u vrhovima vlasti u Hrvatskoj. Govorim i o vlasti i o oporbi. A Crkva šuti, nema nikoga da govori u njezino ime. Ne u ime nekog biskupa, nego u ime Evanđelja. Pitam vas - zašto?

Koja je po Vama vrsta medija najjača, a u Crkvi možda nedovoljno iskorištena?

Ako Crkva nema kapaciteta i infrastukturu za izgradnju vlastitih medija, morala je osposobiti ljude koji će koristiti postojeće medije. A takvih nema. No, potrebe itekako ima. Pogledajte npr. blogove nekih svećenika koji su u tu priču zagrizli samostalno. Imaju na tisuće i tisuće posjeta. A jedna nadbiskupija, poput zagrebačke, nema ni svoju web stranicu. O čemu onda pričamo?

Koje biste djelatnosti u Crkvi posebno pohvalili? Ne bi li upravo o njima trebalo više govoriti?

Pohvalio bih ono što vidim i čujem da se događa, govori i priča, o čemu se razmišlja ispod crkvene površine. A to su ideje i razmišljanja brojnih ljudi, svećenika i vjernika, da ovako više ne ide, da su nas društvene, političke i gospodarske elite dovele na rub opstanka i da ćemo krahirati i kao društvo i kao narod i kao pojedinci ako dalje damo naše živote u ruke. Postojeći mehanizmi koje Crkva ima na raspolaganju (socijalni nauk, caritas, obiteljska, ekonomska i ina vijeća, vjeronauk u školi...) okoštali su i postali su sami sebi svrha. Naravno, daju rezultate, ali su ograničeni i ne mogu postići više od ovoga što vidimo. A to je za Hrvatsku u ovome trenutku nedovoljno. Crkva, tj. crkveni vrh i njezini službenici, trebali bi se detronizirati i spustiti među ljude. Tako će postati opća suprotnost društvenim elitama, koje su ovu zemlju dovele na rub propasti. Ovako su isti kao i oni. E, kad se detroniziraju, onda im trebaju ispričati samo jednu jedinu priču, onu o - Bogu. Kojega treba voljeti, kojega se treba bojati i koji jedini ima ključ spasenja. To ne može govoriti ni Vlada, ni sindikati, to ne možete čuti ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima...

Da bi to mogla, Crkva se mora odreći svih društvenih privilegija, bez obzira koliko su im one naizgled nužne, zahvaliti svim političarima na velikodušnosti i gospodarstvenicima na njihovim proračunatim milodarima. Vjerujte da bi to prestravilo te društvene elite, jer bi im bilo jasno da Crkva u tome trenutku računa isključivo na nadnaravnu, duhovnu snagu. Ovako, dok je Crkva 'na lancu' proračuna i sličnih donacijica iz Vladinih skrivenih džepova, posve je bezopasna. Odnosno, dijametralno suprotna svome poslanju da promijeni lice zemlje i autentično navijesti Kraljevstvo Nebesko.

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s