Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Svećenička godina
 
Tko su grkokatolici?

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Razgovor s biskupom križevačkim mons. Nikolom Kekićem

Naziv "grkokatolici" podrazumijeva katoličke vjernike istočnoga, bizantskog obreda, koji su u Hrvatskoj – u kojoj prevladava većinski rimski ili zapadni obred – organizirani u jednoj biskupiji ili eparhiji, a od ljetos imaju i novoga biskupa. Novim biskupom Križevačke biskupije, čije je rukopoloženje bilo 4. srpnja u Križevcima, imenovan je mr. Nikola Nino Kekić, koji je obnašao i još uvijek obnaša službu rektora Grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu i župnika župe sv. Ćirila i Metoda. Rođen je u Starom Gradu u Žumberku.

Preuzvišeni, možete li nam ukratko reći koji su počeci i kako je došlo do pojave onoga što sada nazivamo "grkokatolici"?

Dobro nam je poznato iz povijesti Crkve da su se u njoj tijekom proteklih 20 stoljeća, nerijetko pod utjecajem političkih i kulturoloških čimbenika, umnožili stanoviti dogmatski nesporazumi, koji su doveli do manjih ili većih lomova, raskola, tako da danas više nemamo jednu Crkvu kakvu je osnovao Isus Krist, koji je Glava Crkve, nego više različitih kršćanskih crkava i kršćanskih zajednica. Najveći lom dogodio se početkom 11. stoljeća između Istoka i Zapada, između Carigrada i Rima. Kasnije je bilo više pokušaja da se ponovno uspostavi prvotno zajedništvo. Rezultat tih pokušaja jesu kršćani katolici koji se danas nazivaju grkokatolicima. U povijesti te pokušaje zajedništva još nazivamo unije. U Hrvatskoj ta se unija dogodila 1611. godine, kada je pravoslavni vladika Simeon Vratanja, koji je imao svoje duhovno sjedište u Marči, nedaleko od Ivanić-Grada, i pod čiju su jurisdikciju pripadali svi Vlasi, kršćani istočnoga obreda u Hrvatskoj, od Drave na sjeveru pa do Jadranskoga mora na jugu, pošao u Rim i s Petrovim nasljednikom papom Pavlom V. sklopio jedinstvo. U to zajedništvo tada su ušli i žumberački Uskoci, koji su jedini ostali vjerni Svetoj Stolici, i oni su jedini baštinici Marčanske unije. Godine 2011., ako Bog dade, mi Hrvati grkokatolici, u zajedništvu s drugim grkokatolicima u Hrvatskoj, slavit ćemo svoj veliki jubilej - 400 godina crkvenoga zajedništva u Hrvatskoj.

Gdje danas u svijetu ima najviše grkokatolika?

Najviše grkokatolika danas ima u Ukrajini, i to u zapadnoj Ukrajini, koja je stoljećima bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Ima ih preko pet milijuna, a nekoliko stotina tisuća grkokatolika živi u Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj te u Americi, Kanadi i Australiji.

Jesu li (mogu li biti) grkokatolici most prema jedinstvu istočnih i zapadnih kršćana?

Grkokatolici bi htjeli biti taj most, ali pravoslavne Crkve o tome ne žele niti čuti. Štoviše, pokojni moskovski pravoslavni patrijarh Aleksej smatrao je da su ukrajinski grkokatolici najveća zapreka uspostavi jedinstva. Kao uvjet da rimski papa dođe u Rusiju tražio je nemoguće - da se grkokatolici vrate u pravoslavlje. Mi grkokatolici imamo svoju stoljetnu povijest i u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve osjećamo se sasvim dobro. Jest da je u povijesti bilo pokušaja da nas se porimokatoliči, to jest da napustimo svoju bogatu duhovnu istočnu baštinu, ali nismo se dali. Mi smo ponosni na svoj istočni, bizantsko-slavenski obred, i na svoju katoličku vjeru.

Mi grkokatolici želimo biti prije svega most između katolika, most između grkokatolika i rimokatolika. Opće je poznato da je vjersko znanje u naših vjernika u Hrvatskoj na jako niskoj razini. Ti ljudi koji se nazivaju kršćanima katolicima ne znaju, nažalost, osnovne pojmove svoje vlastite vjere i obreda. Pa ima čak i svećenika kojima neki pojmovi baš i nisu jasni. Stoga smatram bitnim da se na ovim našim prostorima mi katolici više poznamo. Da svaki rimokatolik zna kad čuje za grkokatolika da je to katolik, kako i sama riječ kaže, grčkoga obreda, bolje rečeno bizantskog, bizantsko-slavenskog, bizant-sko-hrvatskog obreda. To je naša glavna zadaća: i svećenika i vjeroučitelja i sva-koga kršćanina katolika. Rimokatolici neka preko nas grkokatolika, ako to žele, upoznaju kršćanski Istok i našu zajedničku duhovnu baštinu, jer ta i takva baština nadilazi naše podjele. Ovdje bih citirao riječi pape Ivana Pavla II. iz apostolskog pisma Orientale Lumen: ”Obraćenje je potrebno latinskoj Crkvi da potpuno poštuje i vrednuje dostojanstvo Istočnjaka i sa zahvalnošću prihvati duhovna blaga kojih su Istočne katoličke Crkve nositeljice na korist cijeloga katoličkog zajedništva; na taj način Crkva Rima neka konkretno pokaže, mnogo više nego u prošlosti, kako poštuje, kako se divi kršćanskom Istoku i kako smatra bitnim njegov doprinos za potpuno življenu univerzalnost Crkve.”

U čemu su grkokatolici potpuno isto što i rimokatolici, a u čemu su potpuno isti ili slični sa pravoslavnima?

Grkokatolici i rimokatolici su i jedni i drugi katolici, što jasno proizlazi i iz samoga naziva. I jednima i drugima vrhovni pastir na zemlji je papa, rimski biskup. On je simbol i jamac tog zajedništva. Onaj tko je u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, on je katolik. Katolici bilo kojega obreda imaju zajedničku baštinu: iste vjerske istine, isti ustav (deset Božjih zapovijedi), isti izvor Božje milosti (sedam svetih tajni ili sakramenata). Grkokatolici su, kao i pravoslavni (u većini slavenskih naroda), baštinici istoga bizantskog obreda, s time da svaka samostalna Crkva ima neke posebnosti.

Da li je grkokatolička liturgija potpuno identična onoj istočnoga (da našim čitateljima bude jasnije) pravoslavnoga obreda? Da li svećenici vaše biskupije služe liturgiju samo na istočnom obredu ili i na zapadnom?

Pravoslavni obred kao takav ne postoji, nego postoje razne pravoslavne Crkve koje se u svojim bogoslužjima služe raznim obredima. U pravoslavnim se Crkvama u slavenskim zemljama, u Grčkoj, te u još nekim zemljama koje baštine bizantski obred, veći dio godine služi Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, a deset puta godišnje Liturgija sv. Bazilija Velikoga, dok se u Svetoj četrdesetnici kroz tjedan (osim subote i nedjelje) služi Liturgija pretposvećenih darova. Te liturgije nastale su dok je Crkva bila jedinstvena. Prema tome, i jedni i drugi služimo ta bogoslužja uz male inačice.

A da bi čovjek znao kad dođe na takvu liturgiju da li ju služi grkokatolički ili pravoslavni svećenik, neka počuje molitve u kojima se moli za crkvenu hijerarhiju. Grakokatolici mole za papu rimskoga (spominju ga čak pet puta, dok ga rimokatolici spominju samo jedanput), dok pravoslavni mole za svoga patrijarha i nadležnog episkopa.

Grkokatolički svećenik može uvijek suslužiti (koncelebrirati) s rimokatoličkim svećenikom i obratno. Međutim, da bi grkokatolički svećenik sam služio misu po rimskom obredu za Božji narod, mora za to imati dozvolu od Kongregacije za Istočne Crkve. Ta se dozvola daje na nekoliko godina i zove se biritualizam.

Što danas još imamo od katoličkoga istočnog obreda u Hrvatskoj?

Danas katolici istočnog obreda ili grkokatolici u Hrvatskoj svjedoče jedinstvo u različitosti. Oni u svojim bogoslužjima čuvaju ono što je resilo Crkvu prvih stoljeća. Križaju se poput prvih kršćana, sklapajući zajedno tri prsta na desnici (palac, kažiprst i srednjak) i tako se križaju pokazujući naizvan svoju vjeru u najveću istinu naše vjere, a to je Sveta Trojica, zajedništvo Oca i Sina i Svetoga Duha, jedan Bog, a tri osobe u Bogu. Sklapajući pritom i prstenjak i mali prst uz dlan, žele ukazati na druge dvije istine: druga božanska osoba, Sin Božji, utjelovio se pod srcem Djevice Marije i tako postao čovjekom. Uz vječnu božansku narav, preuzeo je u vremenu i ovu našu ljudsku narav, da bi za nas mogao trpjeti i otkupiti nas. I sva naša bogoslužja protkana su Svetom Trojicom. U podjeljivanju svetih tajni (sakramenata) držimo se prakse prve Crkve: poslije krštenja odmah se dijeli i sveta tajna miropomazanja (krizme). Vjernici se uvijek pričešćuju tijelom i krvlju Isusa Krista. Liturgija i druga brojna bogoslužja sva su protkana vjerskim istinama. Služeći liturgiju svećenik je okrenut prema svetohraništu, u kojemu se čuvaju posvećene čestice Tijela Kristova. Krist je uvijek centar i svi mi u crkvi okrenuti smo prema njemu, i svećenik koji predmoli i žrtvuje, i narod zajedno s njime kao kraljevsko svećenstvo. Na oltaru ispred svetohraništa uvijek stoji knjiga Evanđelja da bi nas podsjetila da je Riječ tijelom postala i da prebiva među nama.

Ono što naše vjernike može najviše zbuniti jest sakrament braka koji je dopušten svećenicima istočnoga obreda. Možete li to pojasniti? Jesu li svi svećenici oženjeni i kada se zapravo svećenik (kandidat) ženi?

Naime, svećenik kao takav, prema crkvenoj disciplini Istočnih Crkava (i katoličkih i pravoslavnih) ne može se ženiti. Svaki svećenički kandidat mora pohađati bogoslovni fakultet i diplomirati. Kroz vrijeme svoga studija (šest godina) on se slobodno odlučuje hoće li se ženiti ili će ostati neženja. Onaj tko se odluči za ženidbu, sklapa brak sa svojom odabranicom prije negoli će ga njegov biskup rukopoložiti (zarediti) za đakona, dakle ženi se kao laik. Onaj pak tko slobodno izabere beženstvo (celibat), ne može se kasnije kao zaređeni svećenik ženiti. Ako po svojoj ljudskoj slabosti na tom putu iz bilo kojih razloga ne izdrži, onda ga Crkva lišava službe. Takav mora tražiti neko drugo zanimanje. Ako se želi crkveno vjenčati, mora preko svoga bis-kupa zamoliti Svetu Stolicu da ga se svede u laički stalež.

Istočne katoličke Crkve, ulazeći u crkveno zajedništvo, ljubomorno su čuvale i sačuvale tu disciplinu iz prvih stoljeća kršćanstva. I kad se o tome govori da li u Katoličkoj crkvi ima oženjenih svećenika, onda treba reći: da, ima ih - onih u Istočnim katoličkim Crkvama. Velika većina svećenika Križevačke biskupije živi u brakovima, i to skladnim brakovima.

Kako danas izgleda vaša biskupija? Koliko ima vjernika i župa? Kako biskupija stoji s duhovnim zvanjima?

Križevačka biskupija je sastavnica Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ona je od 1852. i u sastavu nekoć Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, danas Zagrebačke crkvene pokrajine ili Zagrebačke metropolije. Jurisdikcija križevačkog biskupa proteže se na sve grkokatolike koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Sloveniji. Ja sam iz pastoralnih razloga biskupiju podijelio na Žumberački vikarijat, Slavonsko-srijemski vikarijat i na Grkokatolički vikarijat u Bosni i Hercegovini. Biskupija broji 40 župa, s oko 24.000 vjernika. To su Hrvati, Rusini i Ukrajinci.

Ove godine Križevačka biskupija u Grkokatoličkom sjemeništu ima dvanaest bogoslova (jednog Rusina, dva Hrvata, devet Ukrajinaca). Svi oni pohađaju studij na Filozofsko-Teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.

Nažalost, časne sestre Bazilijanke - one hrvatske Viceprovincije i one Ukrajinske provincije - imaju jako malo zvanja (kao i svi drugi redovi i družbe u Hrvatskoj).

Vaša je biskupija dosta teritorijalno raspršena. Kako uspijevate održati komunikaciju i zajedništvo sa vjernicima?

Već sam gore spomenuo da je Križevačka biskupija internacionalna. Proteže se u tri države. No, danas se dobrim automobilom za nekoliko sati stigne i do najudaljenije župe. Ja sam u nastupnom govoru nakon svog ustoličenja rekao da želim biti što češće sa svojim malim stadom. A taj naš Božji narod najviše se okuplja u svojim crkvama na proštenjima. Stoga sam ove godine već bio u nekoliko župa i služio arhijerejsku svetu liturgiju i uputio svoju pastirsku riječ vjernicima. Iduće, 2010. godine, kanim, ako bude volja Božja, obići i preostale župe. A u jesen ću imati i kanonsku vizitaciju u svim župama. Moja produžena ruka su trojica biskupskih vikara koji djeluju na terenu i sve pastoralne planove zajednički stvaramo i razrađujemo.

Imate li kakve planove za obnovu biskupije?

U prvoj polovici 2010. godine bit će izabrano Prezbiterijalno vijeće i sva ostala vijeća u biskupiji bit će nakon toga popunjena. Svako od tih vijeća dobit će zadaću da izradi plan pastoralnog djelovanja za koje je vijeće kao takvo nadležno. Glavna zadaća biskupa jest da koordinira rad tih vijeća, da potiče, da sluša savjete svojih svećenika i laika, koji su u nekim stvarima pametniji od biskupa, da na Kristov način pokuša rješavati sva zamršena pitanja, jednom riječju, da svima bude sve. A ima li nas takvih? Pastoral naših vjernika je vrlo težak jer su raspršeni. Pritom posebice mislim na one koji žive u gradovima. Tu župnik mora biti stalno u pokretu, mora posjećivati svoje župljane, poticati ih da čuvaju svoj grkokatolički identitet, da se ne utope u rimokatoličku većinu. Ta obnova žive Crkve moja je najveća briga. Moji svećenici - ti neumorni radnici u vinogradu Gospodnjem - na poseban način su mi pri srcu, kao i njihove obitelji. I naši mladi grkokatolici - kako njih okupiti i iskoristiti njihove talente na opće dobro Crkve i naroda? A moramo misliti i na obnovu naših sakralnih objekata: naše katedrale Svete Trojice u Križevcima i konkatedrale sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, naših župnih crkava i kuća.

Kako komentirate naziv novouspostavljene biskupije Bjelovarsko-križevačke? Kanite li možda preseliti sjedište biskupije iz Zagreba u Križevce?

Prije nego li je osnovana ova nova biskupija, kao križevačkog biskupa pitali su me imam li što protiv da se ova zove Bjelovarsko-križevačka. Znajući dobro što su Križevci kao slobodan i kraljevski grad nekoć značili, i da je Bjelovar kao grad kasnije osnovan, ali je zbog raznih okolnosti postao veći od Križevaca, smatrao sam da je dobro u naziv biskupije staviti i ”Križevačka”, jer Križevci su kao grad kulture i od komunističkih i od ovih današnjih naših hrvatskih vlasti nekako zapostavljeni. Očekujem odličnu suradnju s prvim bjelovarsko-križevačkim biskupom mons. Vjekoslavom Huzjakom.

Na kraju bih zahvalio gospodinu uredniku što mi je postavio ova pitanja. Odgovori na njih pojasnit će, nadam se, mnogo toga što je do sada mnogima bilo nepoznato. Uredništvu i svim čitateljima Veritasa želim od Boga blagoslovljenu 2010. godinu. Budimo svjedoci Božića i nositelji Božjega mira!

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s