Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crkvene teme
 
Odnos Crkve i društva

Piše: Nikola Šantek
 
Društveno-politički angažman Crkve u svjetlu svjedočenja bl. Alojzija Stepinca

Nakon pada komunizma i ustanovljenja slobodne i suverene države Hrvatske, došlo je do promjene odnosa Crkve prema društvu i politici te odnosa društva i politike prema Crkvi. Posljednjih se godina mnogo raspravlja o pitanju kakvi odnosi trebaju postojati između društva, politike i Crkve. Hrvatska je početkom devedesetih godina XX. stoljeća izišla iz stiska komunističko–totalitarnog režima, koji Crkvi nije dopuštao nikakvu društveno-političku angažiranost, štoviše uništavao je sve što je bilo povezano s Crkvom. Vjera je bila proglašena opijumom za narod, a svećenici koji su se na bilo koji način društveno angažirali, ušutkivani su, mučenički dajući živote za vjeru, narod i svoje ideale. Završetkom komunističke diktatu-re i dolaskom demokracije Crkva je prihvatila i zadaću kreira-nja društvenih tokova.

Iako, zbog složenosti i širine problema nije moguće u potpu-nosti sažeti dobre i loše strane društvenog djelovanja, kako Crkve u cjelini tako i pojedinaca u Crkvi, u posljednjih dvade-set godina, moguće je promotriti djelovanje Crkve s dva najkonkretnija društvena aspekta: političkog i socijalnog. Oni nam mogu biti od pomoći u nekoj uskoj prosudbi crkvenog djelovanja i budućem usmjerenju Crkve, na poseban način institucionalnog dijela Crkve, koji je najčešće izložen kako opravdanim kritikama dobronamjernih ljudi, tako i kritizerskim impulsima pojedinih osoba koje se još uvijek ne mire s pluralnošću i otvorenošću današnjeg društva.

Političko-socijalni angažman Crkve

Najprije možemo primijetiti da, teoretski gledano, Crkva nema ništa protiv politike, štoviše, ona potiče svoje vjernike da se politički angažiraju kako bi svojom kvalitetom i evanđeoskim normama koje svakodnevno žive upravili politiku na put općeg dobra. No, istodobno, Crkva kao institucija ne smije voditi vlastitu politiku niti se smije miješati u poslove državnih ovlasti, budući da je na Drugome vatikanskom koncilu prihvatila različitost autonomija Crkve i države na njihovim specifičnim područjima: "Politička zajednica i Crkva su međusobno nezavisne i autonomne na vlastitim područjima" (GS 76). Svećenici poput svih ostalih građana imaju potpuno pravo na svoje osobno političko mišljenje, ali ne i na njegovo promicanje, osobito ne s oltara, propovjedaonice ili pomoću crkvenih sredstava. To im zabranjuje i Zakonik kanonskog prava, koji u kanonu 287 § 2 govori: "Neka klerici aktivno ne sudjeluju u političkim strankama", a u kanonu 285 govori: "Neka se klerici sasvim uzdrže od svega što ne dolikuje njihovom staležu", što znači da je aktivno sudjelovanje u stranačkoj politici neuskladivo sa zvanjem čovjeka koji treba širiti mir i slogu utemeljenu na pravdi. Ove su kanone, nažalost, pojedinci u Crkvi zaboravljali i kršili u svim vremenima pa i ovim posljednjima, nanijevši tako
Crkvi izravnu i nepopravljivu štetu. Kako god bilo, uza sve to u obzir treba uzeti želju i takvih loših primjera za dobrom i pravednom vlasti, te njihovo nastojanje da se bore za kršćanske temelje društva.

Socijalno djelovanje Crkve

Osim političkog, djelovanje Crkve smijemo promatrati u odnosu na socijalnu komponentu društvenog djelovanja. Bitna je zadaća Crkve, po evanđeoskom nauku, pomagati ljudima u svim trenutcima njihova života. U proteklih dvadeset godina teško da možemo pronaći ijednu instituciju koja je više pomogla hrvatskom narodu od Katoličke crkve. Konkretna pomoć mogla se primijetiti ponajviše u vrijeme Domovinskog rata, kada su deseci tisuća ljudi ostali bez krova nad glavom, bez kruha da nahrane svoju gladnu djecu, i bez mogućnosti da sebi u trenutcima teških patnji osiguraju osnovno za život. Tada su mnogobrojni vjernici i svećenici, okupljeni oko biskupijskih institucija, konkretno promicali ljubav prema Bogu i bližnjemu, ne gledajući na političke, nacionalne, vjerske, ideološke ili bilo kakve druge razlike. Svakome su, u svakome trenutku, uvijek bila otvorena vrata i pružena im je ruka spasa. Nažalost, u današnjem društvu želi se diskreditirati i ova komponenta crkvenog djelovanja isticanjem loših primjera koji su crkveno služenje i crkvenu borbu za čovjeka pretvorili u svoje privatne interese. Takvi primjeri ne bi smjeli inkriminirati sve dobro što je Crkva svojim služenjem učinila, nego bi ih se i od crkvenih i od civilnih institucija trebalo usmjeriti onamo gdje im je zbog njihovih djela i mjesto.

Alojzije Stepinac - svjedok svoga vremena

Dobro svjedočanstvo kako u budućnosti društveno-politički djelovati imamo u primjeru bl. Alojzija Stepinca, kojega ovih dana slavimo pedesetu obljetnicu prijelaza u vječnost. U vremenu političke magluštine, progona i mučenja milijuna ljudi, kao pastir i čovjek, Stepinac je naglašavao bezuvjetno prihvaćanje ljubavi, mira i evanđeoskih vrednota u svijetu. Svjedoči nam to jedna od mnogih njegovih propovijedi u vrijeme rata, u kojoj poručuje: "Koje sreće kada bi svi ljudi širom zemaljske kugle ugasili već jednom vatru mržnje, što bukti u njihovim grudima i zapalili opet u svojim srcima svetu vatru ljubavi koja izbija iz Božjeg bića, a koju je Spasitelj Isus Krist donio na svijet govoreći: 'Dođoh, da oganj bacim na zemlju, pa što hoću nego da se zapali.' Kamo sreće, kad bi taj sveti oganj spalio već jednom trnje i korov mržnje među ljudima, koji onemogućuju dostojan ljudski život na zemlji, i kad bi već jednom sveti mir Božji zavladao u nesretnom čovječanstvu". Taj mir i poštivanje ljudskog života tražio je i u susretima s državnim vlastima u vrijeme i nakon rata. Nikada nije uzmicao pred zlom i nije ga slijepo podupirao, nego je uvijek upućivao kritiku svim djelima i osobama koje nisu poštivale ljudske i moralne vrijednosti, skrivali se oni iza katoličkog ili se nazivali drugim imenima.

Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske često je slao pisma koja opominju i zahtijevaju da se odustane od razaranja i progona osoba drugih vjera. Često moli u svojim dopisima i ovorima da Poglavnik poduzme sve potrebne najhitnije mjere da se ne ubija nitko od nedužnih niti da itko od nevinih trpi. Govoreći o nepravdama, osobno mu je rekao: "Poglavniče, ne dopustite, da se neodgovorni i nepozvani elementi ogrješuju o istinsko dobro našega naroda. Kršenje naravnog zakona u ime naroda i države osvećuje se na samom narodu i državi: u zemlji se stvara ogorčenost, koja teži za osvetom".

I u vrijeme komunističke vladavine borio se za dostojanstvo ljudske osobe, upućujući mnoga pisma najvišim državnim tijelima. Svećenike je poticao neka "revno i strogo obavljaju samo svoje pastirske dužnosti jer tako sudjeluju na najuzvišeniji način u radu za opću dobrobit; socijalnu i političku". Iako ga je komunistički režim sudio i osudio zbog dobra učinjena ljudima koje su oni smatrali zločincima, Stepinac se kao heroj izdigao iznad sotonskih stremljenja i zasjao u svome narodu kao sunce koje potpuno razara tamu, štoviše, koje mijenja tamu u svjetlo.

Primjer za budućnost

Promatrajući primjer Stepinčeva života i djelovanja, dobro je usmjeriti pogled u budućnost i pokušati pronaći glavnu zadaću Crkve u današnjem vremenu. Ona ponajprije treba biti u službi Evanđelja, boreći se za one vrijednosti koje propovijeda. Samo svojim svjedočans-tvom, ne zauzimajući se za vlastitu korist nego za dobro naroda i društva, moći će postati moralnim korektivom i hrabrom predvodnicom društveno-političkog djelovanja. Takvim postupcima neće iznevjeriti ono što joj je Krist ostavio kao trajnu zadaću: činiti dobro, boriti se protiv zla.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s