Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Teološka promišljanja
 
Teološki pogled na agnosticizam

Piše: s. Valerija Kovač
 
"Ne znam" – odgovor s posljedicama


"Ne znam i ne mogu znati". Tako bi odgovorio agnostik na pitanje postoji li Bog ili pak neka metafizička odnosno transcendentna stvarnost. Agnostici su osobe koje, umjesto sigurnog odgovora na postavljeno pitanje u obliku "da" (teisti) ili "ne" (ateisti), zastupaju nemogućnost razumske spoznaje nadosjetilnih stvarnosti kao što su bitak stvari, opstojnost Božja, život poslije smrti. Sam pojam agnosticizam (od. grč. agnostós = nespoznatljiv) skovao je 1869. engleski biolog T. H. Huxley, u smislu "ne znati ništa" o nekom problemu, te je sebe nazvao agnostikom u odnosu na metafizičare koje je nazvao gnosticima (od grč. gnósis = spoznaja). Taj je pojam kasnije poprimio i značenje "nemoguće spoznaje" metafizičkih stvarnosti. No, agnosticizmu slične stavove nalazimo već kod grčkih skeptika i sofista, a potkrijepljen je i novovjekovnom kritikom metafizike i prirodno-znanstvenim idealom istine, koja se, empirijski i matematički točno, može dokazati ili falsificirati. Gledište agnosticizma danas je u različitim varijantama prilično rašireno na europskom prostoru, a prema nekim istraživanjima postotak agnostika (7-8 %) gotovo je jednak onome ateista (7%).

Sa stajališta crkvenoga učiteljstva, temeljnu kritiku agnosticizma, bez spominjanja tog pojma, dao je već I. Vatikanski koncil, definirajući da se "svjetlom naravnoga ljudskog razuma iz stvorenih stvari sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari". Važno je ovdje naglasiti da Koncil sposobnost naravnog razuma da spozna Boga utemeljuje u Svetom pismu (usp. Rim 1,20), a ne u nekom filozofskom sustavu, jer teologija, za razliku od filozofije, narav shvaća najprije kao stvorenje Božje. Nadalje, I. Vatikanski sabor naučava mogućnost spoznaje Boga iz stvorenoga svijeta, ali činjenično ne potvrđuje ostvarenje takve spoznaje od strane ijednoga povijesnog individuuma.

U novije vrijeme teologija dodatno ističe da je za takvu mogućnost spoznaje Boga potreban ispravan razvoj razuma, odnosno da ona ovisi o cjelokupnom čovjekovu stavu i shvaćanju, po kojima može biti i umanjena. Agnosticizam spominje i II. Vatikanski koncil, naglašavajući da "današnji napredak znanosti i tehnike, koje po svojoj metodi ne mogu prodrijeti u najdublje temelje stvarnosti može pogodovati određenom fenomenizmu i agnosticizmu, kada se metoda istraživanja, vlastita tim disciplinama, neopravdano, smatra vrhovnim pravilom za otkrivanje svake istine" (GS 57). Koncil pozitivno vrednuje znanstveni napredak kao i autonomiju tehnike i znanosti, ali se protivi nametanju njihovih metoda istraživanja na sva područja traganja za istinom, jer je ona dublja i obuhvatnija od njihovih rezultata.

Međutim, kada se govori o agnosticizmu, zanimljiva je ideja nekih teologa da se jedna vrsta "pročišćenog" agnosticizma može integrirati u samu teologiju. Agnosticizam u tom kontekstu pridonosi očuvanju Božje transcendencije i nespoznatljivosti, koju i sama teologija, unatoč opširnome znanju o Bogu, ne smije izgubiti iz vida. Naime, Bog, premda nam se objavio u svome Sinu, ostaje za nas agnostós Theós, do kraja ne(s)poznati Bog, ili, kako kaže K. Rahner, Apsolutno Otajstvo, koje nikada nećemo potpuno dokučiti, ali koje nas u našoj egzistenciji obuhvaća i omogućuje našu spoznaju. Bog se spoznaje tamo gdje ga se spoznaje kao neshvatljivo otajstvo, a religiozna spoznaja nije tek razumsko ovladavanje spoznatim, nego ponajprje razumsko predanje tome otajstvu u ljubavi.

Iz ovog kratkog prikaza možemo zaključiti da je agnosticizam daleko složenije uvjerenje nego što se to može iščitati iz medijske i govorne uporabe toga pojma i da može imati dalekosežne posljedice, te stoga predstavlja nezaobilazan izazov teološkom promišljanju i vjerničkoj praksi. Agnosticizam je zapravo jedna vrsta nesigurnosti i neodlučnosti da se donese odluka u prilog ili protiv Božjeg postojanja. No, dok je objektivno kao takav neprihvatljiv iz perspektive katoličke teologije, potrebno je imati u vidu sveukupnost subjektivnih uvjetovanosti koje su neku osobu dovele do prihvaćanja agnosticizma kao vlastitoga uvjerenja.

Premda "ne zna", agnostik može i dalje "vjerovati" u postojanje božanske stvarnosti te tako vjeru reducirati na iracionalno i subjektivno. Može se, međutim, prikloniti i ateizmu pa "ne vjerovati" u Boga. Može se također odnositi indiferentno prema svemu što se tiče Boga, ili se pak prepustiti relativističkom gledištu (spoznajnom, moralnom, znanstvenom, pravnom, političkom, religijskom), po kojemu se sve mjeri prema pozitivističkim datostima. Konačno, važno je da i sam agnostik ne nametne svoje uvjerenje kao jedino mjerilo današnje stvarnosti, nego da, upravo zato što i sam niječe sigurnost (ne)spoznaje Boga, bude spreman pokazati otvorenost i poštovanje prema svima onima koji iz sigurnosti razuma, koji je prosvijetljen vjerom u Boga, crpe svoju spoznaju i način življenja.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s