Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Uz 50. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca
 
Grob bl. Kardinala

Piše: Tanja Popec
 
Uz Vječno svjetlo čeka i svoje uskrsnuće


Vijest o smrti i ukopu


Službena vijest agencije TANJUG, koju su 11. veljače 1960. godine objavili svjetovni mediji, glasila je: "Zagreb 10. veljače. Danas je u Krašiću, nedaleko Zagreba, umro od upale pluća dr. Alojzije Stepinac. Kao što je poznato, on je dulje vremena bolovao od policitemije." Tri dana kasnije u Vjesniku se našla vijest: "Danas je u Zagrebu, uz uobičajene vjerske obrede, sahranjen dr. Alojzije Stepinac." Kraće od ovoga nije moglo biti. A stvarna slika bila je potpuno drugačija, kako svjedoče oče-vidci Kardinalova ispraćaja. Smrt nadbis-kupa Stepinca objavila su sva zvona za-grebačkih crkava, a crne zastave na zvo-nicima bile su znak tuge i boli vjernika. Ime Alojzija Stepinca putovalo je kroz ulice, poljske putove, šume i polja do srca vjernika, unatoč strogom nadzoru tadašnje vlasti.

Gdje će biti pokopan?

O mjestu ukopa odlučivale su državne vlasti, pozivajući se na činjenicu da je Stepinac umro prije nego što je odslužio kaznu, pa je i mrtav još uvijek bio njihov zatvorenik. Prva reakcija bila je zabrana ukopa u Zagrebačkoj katedrali. U prvim razgovorima predstavnici vlasti, među ostalim, tražili su ograničenje obreda na minimum. Dana 11. veljače predsjednik Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske posjetio je dr. Franju Šepera, koji nije vidio razlog za zabranu ukopa u Katedrali. Ako je tako, "pokojni kardinal Stepinac bit će prvi nadbiskup od 15. stoljeća koji neće biti pokopan u Zagrebačkoj prvostolnici". Šeper je smatrao i da će "država u inozemstvu zbog toga izgubiti na ugledu". Kako piše u Zabilješki Komisije za vjerska pitanja od 12. veljače 1960., Šeper je bio oštar i prema informaciji da se Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske s posebnim izaslanstvom sprema na sprovod, a to je Društvo "onaj nož koji je razorio srce kardinalu". Već sljedeći dan predsjednik Komisije ponovno dolazi do Šepera s viješću da pokop može obaviti Prvostolni kaptol gdje god želi i da nema zapreka od strane državnih vlasti da pokop bude u Katedrali. Bilo je poželjno da obred ne bude izvan Katedrale, da se održi bez vanjskih procesija i propovijedi izvan crkve. Šeper je ostao začuđen ovako naglom promjenom odluke nadajući se da su vlasti shvatile upozorenje da sprječavanje ukopa u Katedrali ne bi bilo dobro za normalizaciju odnosa jugoslavenske vlade sa Svetom Stolicom. Kardinal Franjo Kuharić kasnije je iz ovog postupka vlasti isčitao njihovo očekivanje štovanja Stepinca, jer "nisu bili tako naivni da ne bi znali što narod misli o kardinalu Stepincu. Baš zato što su predviđali to štovanje, a u Krašiću bi ono bilo preočito, mislili su da će nekoliko tisuća vjernika u Zagrebu biti manje uočljivo", pa su preko noći promijenili odluku.

Grob u Krašiću

Odmah nakon prve odluke da ukop bude u Krašiću, Kardinalovo se rodno mjesto počelo pripremati za taj čin. Iako je bio pod jakim nadzorom vlasti, vijest o smrti proširila se Krašićem u nepunih sat vremena. Nakon obdukcije u noći 10. (srijeda) na 11. veljače (četvrtak), tijelo je već u jutarnjim satima bilo izloženo u lađi krašićke župne crkve, s lijeve strane. U noći na petak zidala se u svetištu pred oltarom grobnica. Kardinalov nećak Franjo Mrzljak, Juro Penić Ivanko, muževi i mladići iz susjedstva probijali su beton, a ciglu po ciglu za grobnicu dodavali su svi koji su mogli, čak i djeca. Župnik Josip Vraneković zapisao je: "Dirljivo je bilo, kad smo gledali, kako mala djeca, bilo je tu i onih do tri godine života, nose u crkvu ciglu po ciglu za grob onoga koji ih je toliko volio." U petak poslije podne talijanski, engleski i američki novinari u Krašić su donijeli vijest da će ukop ipak biti u Zagrebu. Pritom su snimali lijes, a jedan od njih rekao je: "Nikada u životu nisam takvo nešto vidio", komentirajući prizor naroda koji plače za svojim pastirom. Obratio im se i nadbiskup-koadjutor Šeper najavljujući ukop u Katedrali. Te večeri Kardinalovo je tijelo prevezeno u Zagreb. Mnogim Krašićancima, čak i Kardinalovoj rodbini, civilna vlast nije dopustila odlazak na sprovod u Zagreb. Oni su ostali uz prazan grob u svojoj župnoj crkvi dočaravajući si da kardinal Stepinac ovdje počiva. Donosili su cvijeće i svijeće, govorili da se mole za njega i njemu: "Voljeli smo ga, dok je bio tu s nama, ali sada sve više vidimo tko je to bio među nama..." Sva je župa bila zavijena u crno, prema mjesnom običaju kad je smrt u pojedinoj obitelji. U ovako potresnom trenutku ispunjenom vjerskim i nacionalnim emocijama ponosa, ali i tuge, straha, ali i pobjede, u svjedocima kao da se javila dodatna snaga koja je mislila i na dolazeće naraštaje. Primjer za to je ideja da se umjetnički snimi posmrtna maska Kardinalova lica, da i budući naraštaji sebi mogu predstaviti njegov lik. Ovu zamisao ostvarila je kiparica Mila Wood onoga četvrtka dok je Kardinalovo tijelo bilo izloženo u Krašiću. "Izgled mu je bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven", zapisala je kiparica.

Kardinalovo srce

Mnogo je detalja o životu kardinala Ste-pinca objavljeno do danas zahvaljujući brojnim svjedocima. Osobito je značajan dnevnik koji je vodio krašićki župnik Josip Vraneković u vrijeme Stepinčeva boravka u Krašiću. No, također su dragocjene i knjige sabranih dokumenata, izvješća, pisama i svjedočanstava koja je priredio Vinko Nikolić. U 2. svesku djela "Stepinac mu je ime", spominje se i jedno pismo iz Zagreba iz 1979. godine, prema kojem su hrvatske crkvene vlasti, prilikom obdukcije i balzamiranja nadbiskupa Stepinca, zamo-lile liječnike da odijele jedan dio tijela koji bi se sačuvao kao relikvija. Liječnici su pristali i posebno pripremili Kardinalovo srce. No, za to je saznala UDBA i oduzela srce. Iz ovoga čitamo dva zaključka. Zamolba crkvenih predstavnika dokaz je da je Stepinac za njih već tada bio svetac i da su željeli sačuvati njegove moći za buduće štovanje. No, postupak UDBE pokazuje da se vlast bojala i mrtvog Kardinalova tijela i njegova srca.

Zagreb u posljednjem pozdravu

Fra Bonaventura Duda, jedan od suvremenika kardinala Stepinca i svjedok u kauzi sjeća se da se vijest o Stepinčevoj smrti "kao munja proširila u Zagrebu." Kardinalovo tijelo još nije ni stiglo u Zagreb, a pred Katedralu su stizale kolone ljudi. A kad su dovezli lijes, "čas je bio nezaboravno vječan, u dubokoj boli i šutnji". Kad je lijes otkriven, vinuo se "uzdah do neba iz svih naših grudi: 'Svetac!'", sjeća se p. Duda. Vjernici su bdjeli uz svoga nadbiskupa do subotnjih ranojutarnjih sati. Bila je to noćna procesija uz suze, pjesmu, zazive. Klerici su primali na stotine krunica kojima bi dotakli Kardinalovo tijelo. No, ni posljednji ispraćaj kardinala Stepinca nije bio oslobođen nadzora vlasti. Ali, iako su posvuda bili prisutni agenti UDBE, ipak su bili nemoćni pred tisućama ljudi koji su dolazili i iz naudaljenijih krajeva Hrvatske, a pred Katedralom su se vidjeli i automobili stranih registracijskih oznaka.

Grob u Katedrali

Stepinčevi zemni ostaci počivaju u sredini kora Katedrale, iza Svetohraništa. No, u početku su bili u kripti. Naime, 13. veljače 1960. franjevački klerici, kojima je bila povjerena ta dužnost, položili su lijes na lijevu stranu ispod glavnog oltara, kraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Ovdje su pokopani i biskup Aleksandar Alagović, Eugen Kvaternik, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Ivan Antun Zrinski, a nakon Stepinca i nadbiskupi Šeper i Kuharić. 37 godina nakon Stepinčeve smr-ti, po naputku Kongregacije za kauze sve-taca i nakon identifikacije zemnih ostata-ka, iznad grobnice zagrebačkih biskupa i nadbiskupa napravljen je novi grob prema nacrtu dr. Antuna Ivandije, koji je u srebru izlio akademski kipar Hrvoje Ljubić, a njegovu unutrašnjost uredile redovnice iz više zajednica. Sarkofag je bio ukrašen pločama koje su prikazivale niz događaja iz Kardinalova života: krunjenje kipa Majke Božje Bistričke, krašićko zatočeništvo, propovjednička služba, Križni put u Mariji Bistrici, posveta spomen-crkve u Biskupiji kod Knina, montirani proces u Zagrebu, zatočeništvo u Lepoglavi, Kardinalovo tijelo na odru u Katedrali i dr. Na krovnom zabatu također su značajni motivi: grbovi koji su vezani za hrvatsku povijest; onaj Ivana Pavla II., kardinala Franje Kuharića i Stepinčev grb. Ispod groba nalazi se posmrtna maska prema onoj koju je sa Stepinčeva mrtvog lica napravila Mila Wood. Grob je dugačak 2,82 m, širok 1,08 m i visok 2,22 m. Srebrne ploče s njega su skinute 1. listopada 1998. godine, uoči beatifikacije, te se od tada vidi kardinalovo tijelo. Kako je tada rekao nadbiskup Josip Bozanić, "tim obredom lik kardinala Stepinca sa smrtnim ostacima izložen je na javno štovanje".

Vatikanski hodočasnik

U tihoj molitvi na ovome se grobu prvi put zadržao i papa Ivan Pavao II. Bilo je to 10. rujna 1994., godine za vrijeme prvoga pohoda Hrvatskoj. Obraćajući se prije toga vjernicima, kardinala Stepinca nazvao je najautentičnijim tumačem hrvatske tradicije: "Svojom prisut-nošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve." Četiri godine kasnije, u Mariji Bistrici, Ivan Pavao II. je beatificirao kardinala Stepinca, a njegov je život opisao Isusovim riječima: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12, 24), nazivajući upravo ovu rečenicu tajnom "nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca… On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom otajstvu: poput pšeničnoga zrna 'pade na zemlju', na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio 'obilat rod'."

13. veljače 1960. počelo hodočašće koje i danas traje

U tjedan dana nakon ukopa, kroz Kate-dralu je prošlo oko 200.000 ljudi, a prema nekim procjenama u prvih mjesec dana grob kardinala Stepinca pohodilo je oko pola milijuna Hrvata. Hodočasnici i danas dolaze povjeravajući ovdje sadašnjem blaženiku svoje najdublje tjeskobe i boli moleći ga za pomoć i zagovor. Uz sveće-nike, bogoslove, redovnike i redovnice, ovdje se redovito mogu vidjeti studenti, obitelji s djecom, kumice s tržnice, stranci. Brojne su i pločice za zahvalama za zdrav-lje, zagovor, položeni ispit, ozdravljenje, izbavljenje iz raznih nevolja.

Kardinal Franjo Kuharić rado je isticao značenje ovoga groba: "Bili smo povezani s tim grobom kao sa svetim mjestom na kojem smo zaista s punom vjerom molili, preporučivali se njemu i bili uvjereni da se molimo na grobu jednog sveca." Pater Duda pak i danas na grob rado dođe, i to ne po uslišanje nego da se, kako kaže, "ozrači božanskim energijama koje ovdje djeluju".

I grob pod nadzorom vlasti

U komunističko vrijeme štovanje nadbiskupa Stepinca bilo je opasno, jer je za vlast on bio zločinac. Zato je i dolazak u Katedralu tih godina bila prava hrabrost, jer je tajna policija upravo ovdje tražila "neprijatelje naroda". Dokumenti vlasti potvrđuju da je UDBA bila stalno prisutna na grobu, a osobito su u prvo vrijeme brojili posjete, te su time zapravo, iako Stepinčevi neprijatelji, bili svjedoci njegova štovanja, protiv čega su se borili. Smetao im je veliki broj vjernika koji su neprestano dolazili na grob. Smetala su im i hrvatska obilježja na grobu. Više od godinu dana inzistirali su na njihovom skidanju, no vjernicima je bilo teško zabraniti nositi cvijeće i svijeće s hrvatskom trobojnicom. I kada su s groba poskidali sve što bi moglo asocirati na hrvatsko ime, vlastima je zasmetala i ploča na unutrašnjoj strani Katedrale, na kojoj je na pet jezika pisalo gdje se nalazi grob, kako bi ga posjetitelji lakše mogli pronaći.

Lijepo zaključuje Miroslav Akmadža: "Svi ti pritisci, sve mjere i analize, ne samo da nisu uspjele izbrisati kardinala Stepinca iz sjećanja naroda, nego ga nisu uspjele izbrisati ni iz sjećanja njegovih progonitelja, koje ih prati sve do dana današnjega."

Istina neće utihnuti

Istina o Alojziju Stepincu nije se mogla sa-kriti u grob, kako to lijepo pokazuju pros-lave Stepinčeva i riječi njegovih nasljed-nika, primjerice one Franje Kuharića, čije su se propovijedi prepisivale i tajno umna-žale, jer su samo one bile izvor istine o Kardinalu. Za vjernike istina, za svećenike uz to i obveza, čitala se u Kuharićevim propovijedima.

Primjerice, kada je Stepinčev grob u Kate-drali 1967. pohodilo oko 150 svećenika, nadbiskup Kuharić ih je podsjetio koliko je Stepinac ljubio Crkvu i koliko mu je bilo stalo do njezina jedinstva, do vjernosti Svetom Ocu i zajednišva s biskupima. Upravo je Stepinčeva duhovna oporuka svećenicima: "Budite svećenici duboke duhovnosti. Božji svećenici, Božji ljudi i onda ćete spašavati sve vrednote."

Što grob Alojzija Stepinca znači svećenicima, kazuju i riječi svećenika Vilima Cecelje iz 1964. godine: "Nad njegovim grobom mi se zavjetujemo, da ćemo svoju vjersku i hrvatsku dužnost izvršiti do kraja, bez ikakvog straha pred bilo kim."

I nakon što je Crkva dobila slobodu od strane vlasti, Stepinac i sada ima poruku za sve nas. To svake godine svjedoči proslava Stepinčeva, kao i poruke sadašnjeg nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koje se prate pozornošću koju zaslužuje baština koja nas obvezuje.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s