Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vježbanje duha
 
Pijetao na krovu

Piše: Ljudevit Maračić
 
Prevrtljivost nije vrlina

Kad bismo pokušali stvoriti ljestvicu op-ćih ljudskih vrlina, vjerojatno bi odlučnost zauzela visoko mjesto. Na cijeni su odvaž-ni ljudi, poput one majke Varaždinke koja je proteklih mjeseci privlačila pažnju šire javnosti. Silvana je svojevremeno riskirala život da rodi dijete, da bi sada, nekoliko godina kasnije, izgubila borbu s leukemi-jom. Nije bilo medija koji ne bi odao priz-nanje odvažnoj i odlučnoj majci.

Pa ipak, kad razgovaramo o odlučnosti i dosljednosti – svojoj ili bližnjega, svejed-no – nameće se dojam da je u većini slučajeva to ipak samo u sferi mašte i plod sanjarenja. U fantaziji svatko izvršava herojska djela. U praksi pak doživljavamo silnu prevrtljivost, koja nas poput valova diže i baca iz visine u pličine. Pokušajmo malo razmisliti o toj suvremenoj "vrlini".

* * *

Mnogi od nas sigurno pamte Verdijevu operu "Rigoletto", ne toliko kao gorku tragediju iz proteklih stoljeća već mnogo više po vedroj i šaljivoj ariji: "La donna e' mobile, qual piuma al vento…" - na račun ženske prevrtljivosti. Vjerujem da se ni sredinom 19. stoljeća, kad je slavni skladatelj uprizorio ovu operu, slika o peru ili pahulji prepuštenima valjanju vjetra kao oznaci prevrtljiva karaktera nije baš sviđala mnogim ženama, a današnje bi feministice s punim pravom trebale prosvjedovati protiv takvoga muškog šovinizma. Unatoč tome, arija je toliko osvojila svijet da je vrlo rano ušla i u mnoga književna djela, te ju je i naš Šenoa uvrstio u svoju pripovijetku "Prijan Lovro". Literarni povjesničari uočit će, ne posve slučajno, da je spomenuta Šenoina pripovijetka objavljena iste godine kad je na daskama zagrebačkoga kazališta izvedena premijera Verdijeve opere. Bio je u trendu, štono se kaže. Što nije beznačajno zapažanje.

Prevrtljivost, kojoj se na drugoj strani medalje opire stalnost i postojanost, postaje tako moderna "vrlina". Učeni Einstein, ne samo vrsni znanstvenik nego i duboki mislilac, zapaža: "Nepostojanost stava postaje nepostojanost karaktera". Ima dakle neka tajna veza između prevrtljivosti i vrline. Njezino ispravljanje ulazi u ono što nazivamo "vježbanjem duha".

* * *

Prevrtljiva osoba je hirovita, kolebljiva, jogunasta. Dovoljno se ogledati oko sebe, ili možda u sebe. Takav čovjek (u muškoj i ženskoj verziji, podjednako), reagira po nagonu, a ne po diktatu volje. Makar će kasnije i požaliti. Rimski mudrac savjetovao je onome koji biva uvrijeđen da broji do deset prije nego odgovori uvreditelju.

Za ženevskog prirodoslovca Firmina Abauzita pripovijedaju da je preko dvadeset godina strpljivo mjerio dnevni tlak zraka i sve to brižljivo bilježio. Jednog dana dođe mu nova sluškinja (to bi se danas prereklo: kućna pomoćnica) i priredi odmah "veliko čišćenje" u čitavoj kući. Kad se potom znanstvenik vratio u svoju radnu sobu, začuđen zapita djevojku gdje su papiri koji su ležali na stolu oko aparata. "Papiri, gospodine? Tako su bili išarani i prljavi da sam ih spalila i umjesto njih postavila posve čiste papire." Sada pak zamislite što bi većina nas rekla ili učinila nakon toga. A prirodoslovac Abauzit? Zgrčio je ruke, vidjelo se da neka silna oluja bijesni u znanstvenikovoj duši, da bi potom mirno odgovorio: "Uništila si mi uspjeh dvadesetodvogodišnjeg truda. Ubuduće ne diraj ništa u ovoj sobi."

Još je upečatljivija bila reakcija grčkog filozofa Kratesa, kad ga je slikar Nikodromos javno išćuškao tako da mu je cijelo lice nateklo. Znate li kako se mudrac osvetio? Na natečeno lice stavio je natpis: "To je učinio Nikodromos". Tako je cijeli grad saznao da se slikar nije znao svladati i da je njime naglo prevladala strast.

* * *

U očuvanim ili napola srušenim srednjovjekovnim gradovima često možemo uočiti stare gradine, tvrđe i zamke. Najčešće je cijelo zdanje već u ruševinama, poput ostataka u Susedgradu, Samoboru ili Okiću, da ostanemo u zagrebačkom okružju, ili na donekle obnovljenom Medvedgradu podno Sljemena, jedino toranj prkosi zubu vremena. Kao da ove stoljetne kule svojim ukočenim kamenim očima s visine promatraju vrtlog današnjeg života, što se pod njima kotrlja i buči. Te uzvišice stoje na svojim visovima kao ovjekovječeni karakteri: pod njima sve se mijenja, prilagođuje, cjenka, pogađa, trguje i prodaje. Stoje nepokolebivo, ne daju se nikome, ne popuštaju ničemu.

Kada god ugledate ove tornjeve (ima ih sve manje, jer zub vremena podgrizava i njihove temelje), sjetite se slike jakog karaktera, postojanog i stalnog čovjeka koji ustrajno vrši svoje dužnosti. Kao što su nekoć te gradine bile najsigurnija obrana od izvanjskih navala, tako danas postojani karakter predstavlja čvrst oslon i potporanj svakoga društva.

U vrijeme glasovitih punskih ratova izme-đu Rima i Kartage, tri stoljeća prije Krista, dogodilo se nešto što je zapanjilo obje zaraćene strane. Kartaga odredi poslan-stvo da u Rimu posreduje za mir, ali uz određene uvjete. Kao vođu poslanstva izaberu uglednog rimskog konzula Regula, koji je tada bio kartaški uznik. Pod prise-gom ovaj Rimljanin obeća Kartažanima da će se vratiti u slučaju da mu ne uspije povjereno poslanstvo. Možemo samo za-misliti njegovo uzbuđenje kad je ugledao svoj Rim! Trebalo je samo postići dogovor prihvatljiv objema stranama, i Regul je mogao ostati u svojem Rimu. No, pred rim-skim senatom koji ga je zapanjeno pro-matrao kartaški uznik inzistirao je da se rat nastavi, makar i uz najveće žrtve. Slutio je da će Rim pobijediti. Kad su ga na kraju Rimljani nagovarali da ostane u svojem gradu, jer da nije dužan održati silom iznuđenu prisegu, znate li što je dogovorio? "Zar vi hoćete da budem nepošten? Dobro znam da me čeka smrt ako se vratim, ali koliko li je veća nesreća prekršiti prisegu? Zakleo sam se da ću se vratiti, pa ću to i učiniti, a ostalo prepustimo bogovima!" Vratio se u Kartagu, ondje bio užasno mučen i napokon usmrćen. A povijest ga je zapamtila po odvažnosti, postojanosti i neprevrtljivosti.

* * *

Nekoć se na vrhu starih kula, a i danas se to može vidjeti na krovu nekih starijih zgrada, nalazilo nešto što se vrtjelo i okretalo. Najčešće je to bio izrađeni pijetao na krovu. Taj limeni predmet služio je za pokazivanje smjera vjetra, pa u ležištu nije imao čvrsto uporište, prepušten da se okreće kako vjetar hoće. No, osim ove korisne namjene pokazivanja smjera, pijetao na vjetru ispisuje i simboličnu poruku o prevrtljivosti kao "vrlini" svakog vremena. Limeni pijetao okreće se oko svoje osi pod utjecajem vjetra, pa mu jako naliči i svaki onaj koji se prepušta i najmanjem dašku izvanjskih utjecaja. Tako je udobnije živjeti bez pružanja otpora. Tako se ponaša i čovjek kojega vode ljudski obziri, izvanjske prilike, zaraza mode.

Učitelj je jednom, govoreći o Ivanu Krstitelju, ostavio snažno svjedočanstvo o svom preteči: "Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima…"

Recimo, dakle, što je bolje: biti čvrst toranj na tvrđi ili prevrtljivi pijetao na krovu? Ili pak trska koju vjetar ljulja? Prevrtljivost je loš izbor.

 


© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s