Unutar svijeta u kojemu živimo, osim mnogih političkih, ekonomskih i klasnih po-djela, nalazimo i mnoge vjerske podjele nastale zbog oprečnih mišljenja, različitih tumačenja Svetog pisma i Tradicije ili jed-nostavno zbog egoističnih potreba onih koji nisu marili za zajedništvo, moral i unutarnji život Crkve. Umjesto da su se različitosti kroz stoljeća smanjivale, posta-jale su sve većima. U toj tami, ovih se dana počelo nazirati svjetlo i nada za promjenom u obliku apostolske konstitu-cije "Anglicanorum coetibus", pape Bene-dikta XVI.

Nastanak Anglikanske zajednice

Crkva u Engleskoj do svojeg raskola imala je tisućljetnu katoličku tradiciju. U vrijeme pojave protestantskog nauka bila je važan faktor njegova zaustavljanja na sjeveru. Tako je to bilo do dolaska na vlast Henrika VIII., glavnog protagonista raskola Engleske i Katoličke crkve. On se najprije, vjeran Katoličkoj crkvi, zalagao u obrani katoličke vjere te je zbog toga od pape Leona X. dobio i naslov "defensor fidei" ("branitelj vjere"). No, nekoliko godina kasnije prilike su se promijenile. Kralj je želio muškog nasljednika na engleskom prijestolju, ali ga nije mogao dobiti u braku s Marijom Aragonskom. Budući da mu nije podarila muškog nasljednika, Henrik je uz pomoć pape želio raskinuti svoj sakramentalni brak i oženiti se s Anom Boleyn. No, papa Klement VII. zabranio je engleskom parlamentu pod prijetnjom crkvenih kazna razvrgnuti kraljev brak. Henrika je ipak, protivno papinoj zabrani, vjenčao canterburyjski biskup protestantskih usmjerenja Toma Kranmer. Nakon ovog događaja papa je Henrika izopćio iz Crkve, a Henrik je 1532. godine "Aktom o supremaciji" sebe imenovao za vrhovnog poglavara Engleske crkve. Dvije godine kasnije taj zakon potvrdio je i engleski parlament. Unatoč političkom odvajanju, Henrik je ostao vjeran starim (katoličkim) obredima te je od svećenika zahtijevao da obdržavaju celibat i da prakticiraju rimsku liturgiju. Nakon Henrikove smrti na vlast dolazi njegov sin Eduard VI., koji je kao protestant 1549. godine odobrio uvođenje reformiranog engleskog obreda.

Anglikanska zajednica danas

U kolonijalno vrijeme nacionalna Engleska crkva proširila se na sve kontinente. Taj svjetski konglomerat nacionalnih crkava postao je poznat i kao Anglikanska zajednica. S gotovo 80 milijuna članova Anglikanska crkva treća je po veličini kršćanska zajednica u svijetu. Njezin svjetovni poglavar je engleska kraljica, dok je duhovni poglavar nadbiskup Canterburyja. On ima ulogu posrednika među anglikancima, "prvi među jednakima", bez prava naređivanja ostalim crkvenim vođama u svijetu.

Anglikanci su podijeljeni u tri veće zajednice: High Church, koja ističe katoličku tradiciju, Low Church, koja ističe protestantizam, i Broad Church, koja je sastavljena većim dijelom od liberalnih anglikanaca. Zbog određenih neslaganja u nauku i praksi posljednjih godina između anglikanskih struja došlo je do napetosti.

Problemi nastali u Anglikanskoj crkvi

Uzmak nekih anglikanskih zajednica od kršćanske tradicije vodio je u duboku podjelu u odnosu na shvaćanje moralnih normi i podjeljivanje sakramenata. Australska anglikanska crkva, usprkos protivljenjima, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela je zaređivati žene za svećenice, dok je Američka episkopalna crkva 2003. godine zaredila za biskupa Genea Robinsona, deklariranog homoseksualca. Sredinom 2009. unutar anglikanske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama donijete su i dvije rezolucije, koje su uznemirile mnoge vjernike. Prva rezolucija određuje da se zarediti mogu svi koji su kršteni, što uključuje muškarce i žene koji su u monogamnom odnosu ili u braku s osobom istog spola. Drugom rezolucijom definira se posebna liturgija koja će se izgovarati prilikom blagoslivljanja braka između pripadnika istog spola. Sve je to produbilo ponor između konzervativnih i liberalnih anglikanaca.

Papin poziv

Zbog svih ovih teškoća mnogi od vjernika anglikanske zajednice izrazili su želju za ponovnim zajedništvom s papom. Izjavom od 20. listopada 2009. Sveta Stolica je najavila kako će papa Benedikt XVI. izdati apostolsku konstituciju kojom će omogućiti skupinama anglikanskih klerika i laika stupanje u "potpuno i vidljivo zajedništvo s Katoličkom crkvom". Već idućih dana, 4. studenoga, izašla je apostolska konstitucija "Anglicanorum coetibus".

Konstitucija se sastoji od 13 članaka i niza dopunskih normi. Prije svega određuje ustanovljenje osobnih ordinarijata za anglikance koji će ući u potpuno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Također je određeno da se u ordinarijatima mogu slaviti euharistija i ostali sakramenti po liturgijskim knjigama "vlastitim anglikanskoj tradiciji, koje je odobrila Sveta Stolica", tako da se očuva njihova bogata duhovna, liturgijska i pastoralna tradicija. Apostolska konstitucija određuje da ordinarij može kao kandidate za svete redove u Katoličkoj crkvi primiti one koji su vršili službu đakona, prezbitera ili anglikanskog biskupa. Neoženjeni službenici moraju poštovati propis o svećeničkom celibatu. Uostalom, ordinarij će pripustiti na svećeničko ređenje samo neoženjene muškarce, dok će se vrhovnome svećeniku moći uputiti molba da pojedinačno pripusti na svećeničko ređenje neke oženjene osobe, prema objektivnim kriterijima odobrenim od Svete Stolice. Te će kriterije odrediti ordinarij, nakon savjetovanja s mjesnim biskupom, a odobravat će ih Sveta Stolica. Anglikanski klerici koji se nalaze u neregularnim bračnim situacijama u ordinarijatu neće moći biti pripušteni u svete redove.

Reakcije na apostolsku konstituciju

Iako se o ovoj konstituciji govori još od 2007., nedavna odluka predstavlja iznenađenje većini katolika i anglikanaca. Anglikanci evangelisti ovaj su potez uglavnom dočekali s kritikama. Bivši nadbiskup Canterburyja, Lord Carey, rekao je da je u današnje vrijeme neoprostivo to što je Rim uputio ovaj poziv bez ikakvih konzultacija. Vatikan je na optužbe odgovorio obrazloženjem kako je samo reagirao na sve brojnije zahtjeve anglikanaca koji traže svoj duhovni dom. Pozitivne reakcije došle su iz samih zajednica koje žele zajedništvo s papom. Među prvima Papin poziv prihvatila je Tradicionalna anglikanska zajednica, koja se 90-ih godina prošlog stoljeća odijelila od anglikanskoga zajedništva zbog svećeničkoga ređenja žena, a koja ima oko 400.000 pripadnika. Ostale anglikanske zajednice još su u promišljanjima. Preostaje nada da će svi prihvatiti poziv koji im je uputio papa Benedikt XVI., kako bi se mogli radovati potpunom jedinstvu i rušenju svih zidova koji su podignuti kroz povijest.