Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
"Wimbledon je najveći izazov!"


Razgovarali: Ivan Bradarić i Vladimir Zrinjski
Foto: Vlado Badrov

 

Marin Čilić, najbolji hrvatski tenisač
O pobožnosti prema sv. Anti: "Majka mu se u molitvama često zagovarala,
pa sam mu se s vremenom približio i ja te ga molim za pomoć i blagoslov."

Pravi je zimski dan, a mjesto radnje je Akademija Hrvat-skoga teniskog saveza na Zagrebačkom Velesajmu. Sti-žemo na dogovoreni razgovor s jednim od najboljih svjetskih tenisača i već dulje vremena najboljim Hrvatom u "bijelom sportu". Nakon nekoliko tjedana koje je na početku sezone proveo daleko od kuće, čekali smo ga da stigne u Hrvatsku, pa ćemo se strpjeti i još pokoju minutu te ga, sjedeći u VIP-salonu spomenute Akademije, pro-matrati na treningu.

Zajedno s njime ovo prijepodne u velikom teniskom kom-pleksu provode i druge mlade nade, za čija imena još nismo imali prilike čuti. Za neke vjerojatno nikad ni ne-ćemo. Hladno je i nema grijanja, pa se igra u trenirkama, ali primjećujemo da se svaki potez i svaki udarac od-rađuju s velikim žarom. Cilj je samo jedan: ući u društvo najboljih na svijetu, zaigrati na velikim turnirima, tenisom si osigurati kakvu-takvu budućnost i egzistencijalni spo-koj. U vrhunskom sportu, ne treba to previše objaš-njavati, nimalo lagan zadatak. A momku s kojim ćemo mi popričati za koju minutu, uspjelo je i mnogo više od toga.

Međugorac Marin Čilić u rekordnom se kratkom roku potrudio da na kon spomena njegova imena ne treba slijediti posebno predstavljanje. Teniska sezona tek se zahuktava, a on je ušao među desetoricu najboljih tenisača svijeta i time već sad ostvario jedan od važnih ciljeva. Usprkos instant-slavi koju mu je priskrbio ulazak u polufinale na Australian Openu, i dalje djeluje itekako smireno i koncentrira se na nadolazeće izazove. Jednostavan je, srdačan i drag sugovornik. Posjeduje upravo onaj karakter bez kojeg bi ga vrhunski sport br-zo otpuhao u prosječnost. Ovako, on je iza sebe ostavio mnoge i "otpuhao" na sam vrh.

Za početak: Jesi li se već imao priliku susresti s našim časopisom i koji put ga prelistati?

Jesam. Kad god bih navratio u crkvu sv. Antuna na Svetome Duhu, znao sam uzeti "Veritas" u ruke i čitati ga. Inače, prije sam živio u Vrtlarskoj ulici na Vrhovcu, koja je na granici župe sv. Antuna i župe sv. Blaža, a i danas brat i ja tamo imamo stan, tako da sam upoznat s ovom župom.

Koliko si uopće često u Zagrebu?

Sveukupno, tijekom godine dana, možda dva i pol mjeseca. Ovisno o rasporedu turnira koje namjeravam odraditi.

Gledamo u ovom teniskom centru mnoštvo mladića i djevojaka koji se nastoje probiti, a vjerojatno si i ti do pred koju godinu, prije nego si ovako naglo "skočio", sanjao o nekom svom putu. Kako je počela tvoja teniska priča?

U mojem kraju u to vrijeme baš i nije bilo neke sportske tradicije. Kad sam počeo s prvim treninzima, a bilo je to oko 1995. godine, nogomet je ipak bio, onako "seoski", najpopularniji. S prijateljima sam ga igrao neprestano. Tenis se kao opcija pojavio kad me otac htio upisati na neki sport, budući da on, dok je bio mlađi, za tako nešto nije imao prilike. Tako je meni i braći htio priuštiti što je moguće više sporta. Prvo je na tenis krenuo najstariji brat, Vinko, ali s obzirom da je on već tada imao 12 godina, a što se već smatra kasnim za početak karijere, trener je predložio da i ja počnem dolaziti. Došao sam nekoliko puta i krenulo je. U početku nije to bilo ništa posebno, ništa više od običnog druženja. Kasnije se ipak ispostavilo da sam talentiran i da prilično dobro hvatam korak sa svojom generacijom, čak i sa starijim igračima. Jedno sam vrijeme, do 11. godine, trenirao u Međugorju, pa sam se preselio u Mostar i tamo trenirao nekoliko godina, a nakon završetka osnovne škole, stigao mi je poziv iz Hrvatskoga teniskog saveza. Pozvali su me da dođem trenirati ovdje, u njihov centar, što sam i prihvatio jer dolje nije bilo kvalitetnih uvjeta za neku veću karijeru. Odluka, naravno, nije bila jednostavna, jer sam trebao otići od obitelji. Preselio sam krizmanom kumu Tihomiru, koji je također iz Međugorja, i njegovoj ženi. Oni su me prihvatili kao svojega, što mi je bilo veliko olakšanje, a i atmosfera je bila "domaća", tako da čak ni nisam osjećao preveliku nostalgiju za kućom.

Kad si počeo sebe doživljavati kao osobu koja će cijeli svoj život posvetiti tenisu?

Prekretnica je, rekao bih, bila veliki uspjeh u Parizu, kad sam osvojio juniorski Grand Slam turnir. Te sam godine bio u borbi i za prvo mjesto na svjetskoj juniorskoj ljestvici. Završio sam drugi, ali tu više nije bilo dvojbi i odlučio sam krenuti prema profesionalnom, seniorskom tenisu. Dakle, definitivno se prelomilo oko 16-te godine.

Hodočašća na Humac

Vratimo se malo u Međugorje. Ne radi se baš o nekom sportskom centru, ali vjerski je prilično "jak". Ti si se u medijima više puta izjašnjavao kao vjernik, zazivao Božju pomoć, pa čak i zagovor svetaca, ponajprije svetog Antuna. Vjera i sport, kako pove-zuješ te dvije stvarnosti?

Praktični sam vjernik i vjerske sam navike, naravno, stekao odrastajući u Međugorju. Obiteljsko je okruženje oduvijek bilo izrazito religiozno. Danas mi mnogo znači kad mogu otići kući, odmoriti se od svega i duhovno se obnoviti. Važno mi je što uz sportski, gradim i taj put, nešto na što se mogu trajno osloniti. Vjera me smiruje.

A što kad, recimo, odeš na turnir u Indiju ili Kinu, gdje nema bogomolja? Ovdje u Zagrebu ćeš, i sam kažeš, vrlo rado doći u crkvu sv. Antuna, ali tamo?

Baš i nemam neki izbor, ali često i rado slušam naš radio, Mir Međugorje. Naravno da smo vani stalno odvojeni od svih tih zbivanja, pa na taj način, te kroz još poneke sitnice, uspijevamo biti u nekom kontaktu i ritmu.

Baš negdje tijekom trajanja Australian Opena, u našim se medijima pojavila vijest: Marin Čilić moli se svetome Antunu. Budući da je naš časopis pod njegovom zaštitom, možeš li nam reći nekoliko riječi o odnosu prema tom svecu?

Imao sam priliku svake godine, 13. lipnja, otići na misu u svetište sv. Ante na Humcu, u Ljubuškom. Sjećam se da mu se mama uvijek zagovarala i spominjala ga u svojim molitvama, pa sam mu se s vremenom tako i ja približio i redovito ga molim za pomoć. Prvenstveno za zdravlje i blagoslov.

Rekao si nam kad si se sasvim prepoznao u tenisu. Jesu li otprilike u to vrijeme, kad si osvojio juniorski Roland Garros, na tebe počeli ozbiljno računati i u teniskom savezu?

Zapazili su me još i prije, kad je izbornik reprezentacije do 14 godina bio Andrej Tonejc. On me pozvao uime Saveza i vrlo brzo su mi omogućili besplatne treninge, putovanja i neke druge "sitnice", koje su meni tada iznimno puno značile. Postao sam dio programa za one koji obećavaju, za perspektivne tenisače. Možda se u početku na mene nije skroz računalo, ali kroz godinu-dvije su postupno stizali rezultati, a s njima i nada za nešto više.

Uz bok Federeru

Idemo na aktualnosti. Početak ove sezone zaista ti nije mogao početi bolje. Obranio si naslove u Zagrebu i Chennaiju, ušao u polufinale Australian Opena. Jesi li predviđao da ćeš ovako brzo dogurati do najboljih deset tenisača na svijetu?

Iskreno, nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Prvo me oduševio nastup u Indiji, a odmah potom je stigao i taj uspjeh u Australiji. A sad, evo, i obrana titule pred domaćom publikom u Zagrebu...

Poražen si samo jednom i po učinku u sezoni dijeliš prvo mjesto s Rogerom Federerom.

Da, od šesnaest mečeva samo sam jedan izgubio. Nisam, moram priznati, mislio da će stvari krenuti tim tijekom. Pripremao sam se intenzivno još od polovice studenog, a prosinac sam odredio za odmor i na taj način nastojao što svježiji ući u početak nove sezone. To mi je, eto, pošlo za rukom.

Prvi si Hrvat koji je ušao u polufinale Australian Opena. Kakav je osjećaj kad znaš da ti je uspjelo ono što nije, recimo, jednom Goranu Ivaniševiću?

U jednu ruku, sve je to bila stvar sreće i trenutka. Osim toga, iskoristio sam odličnu formu. Inače, u Australiji mi je uvijek užitak igrati jer je dolje puno naših ljudi, a na mečeve stiže dosta navijača. Tada su mnogo veći i žar i želja za uspjehom.

Koliko čujemo, s Goranom ćeš odsad i povremeno surađivati. Gdje bi, po vlastitom sudu, mogao najviše profitirati i naučiti ono što nisi od svojeg trenera Boba Bretta?

Goran je bio sa mnom na zagrebačkom turniru, a plan je da još nekoliko turnira odradimo zajedno. Ovdje sam zbilja uživao s njime. Osim što ima pregršt iskustva, velika mi je čast učiti od takvog igrača i usvojiti dio njegova znanja. Bilo je tu mnogo savjeta koje prije nisam čuo i koji su mi pomogli na turniru, a značit će mi puno i na dugoročnom planu. Sviđa mi se njegov način razmišljanja i vjerujem da ću se dobro uskladiti u smjeru koji mi preporuča on, ali i moj trener Bob.

Koji si cilj zacrtao za 2010.? Ako je to bio ulazak u Top 10, morat ćeš brzo smisliti nešto drugo!

Da (smijeh)... Sad mi je prioritet ostvariti dobre rezultate na svim Grand Slam turnirima (osim Australian Opena, to su još Roland Garros, Wimbledon i US Open, op. a.). Na njima ću pokušati dati najbolje od sebe.

Mnogi već najavljuju tvoj uspjeh u Wimbledonu...

Naravno, i razumijem ih, jer taj turnir je poslastica i izazov. Veliko je zadovoljstvo uopće nastupiti u Wimbledonu! Goran je pokazao koliko nama Hrvatima taj turnir znači. Osim, dakle, dobrih rezultata na četiri najveća turnira, volio bih na kraju godine izboriti i odlazak na finale sezone u Londonu, tzv. "Masters", na kojem nastupaju osmorica najboljih tenisača svijeta.

Zagreb si osvojio, a hoćemo li te na ljeto gledati i u Umagu?

Nisam još siguran. Razgovarao sam s vodstvom turnira, ali to pitanje bih zasad ostavio otvorenim. Naime, bit će u tom razdoblju mnogo turnira, a u srpnju ću igrati i s hrvatskom reprezentacijom u Davis kupu. Odluka će vjerojatno pasti u 5. ili 6. mjesecu.

"Rad je najveća vrlina"

Kad si već spomenuo Davis kup, stječe se dojam da trenutno zaista imamo jaku reprezentaciju, s tobom na čelu. Što misliš, može li se ponoviti 2005. godina, kad je Hrvatska osvojila to najveće tenisko momčadsko natjecanje? Za početak, Ekvador u Varaždinu je itekako prolazan.

Rekao bih da se može. Imamo dobru ekipu, što smo pokazali još prošle godine. Kvalitetna smo grupa igrača, i jaki kao cjelina. Bilo je, doduše, i malo sreće sa ždrijebom, jer smo sve mečeve igrali kod kuće, što će nam se u idućim sezonama malo izmijeniti. U 1. kolu, eto, igramo s Ekvadorom, što je odlična šansa da osiguramo nastup u Svjetskoj skupini i za sljedeću godinu. Objektivno smo bolji, no Davis kup je takav da se protivnik ni u kom slučaju ne smije podcijeniti.

Je li za uspjeh u tenisu dovoljno imati talent, odnosno znanje, i posjedovati fizičku pripremljenost? Upravo su mečevi u Australiji pokazali da si ti jedan od rijetkih koji u ključnim trenucima znaju sačuvati "hladnu glavu".

Talent je svakako važan, a ja bih ponajprije izdvojio "talent rada". Najvažnije je da uživaš u onome što radiš, da si tome maksimalno posvećen i da na terenu ostavljaš najviše što možeš. Rad je najveća vrlina, a neki prije svega griješe u tome, zanemarujući ga.

Dakle, to je filter između profesionalaca i onih koji to nikada neće postati?

Sigurno. Sve ostalo je više-manje popratno i postoji mnoštvo drugih stvari koje su potrebne da budeš pravi profesionalac. Smatram da je važno biti što više samostalniji, odluke donositi na svoju ruku i time biti sve manje ovisan o drugima. Mirna i hladna glava u tome uvijek pomaže.

Reci nam, kako izgleda tvoj društveni život kad si na turnirima? Popričaš li katkad s Federerom i Nadalom?

Kako mi na svim turnirima dijelimo iste svlačionice, praktički se viđamo gotovo svaki dan. Situacija je većinom ležerna, osim kad se igrači pripremaju za mečeve. Tad je već malo drugačije, napetije (smijeh). Sve u svemu, s većinom se dobro slažem, iako sam još mlad i neki stariji igrači me još nisu sasvim upoznali. S hrvatskim igračima, ali i onim susjednima, kao što su srpski tenisači Đoković i Tipsarević, dobro se slažem i često se zezamo. Zafrkancije nikad ne fali.

Kako sad stoje stvari, izgleda da će te svi vrlo brzo dobro upoznati. Za kraj ovoga sportskog dijela razgovora: koliko se i u kojem smjeru tenis promijenio u odnosu na onaj u vrijeme Borga i McEnroea, kojeg se neki stariji čitatelji dobro sjećaju?

Samim razvojem tehnologije došlo je do promjene mnogih stvari koje pomažu u sportskoj pripremi. Sada su fizioterapeuti, doktori i kondicijski treneri uključeniji mnogo više no prije, a rad na teniskom terenu i rad u teretani postaju jednako važni. Igrači su raznovrsniji, posjeduju mnogo više stvari na koje se u igri mogu osloniti. Samim time, i teniska je igra uvelike napredovala u odnosu na to vrijeme. Konkurencija je veća, a to od igrača potražuje više discipline i koncentracije. Vidjeli smo da je Rafaela Nadala ozljeda prošle godine udaljila od terena na mjesec-dva, i već je izgubio korak za najboljima. Granice su se pomaknule i odlučuju nijanse.

"Nisam se promijenio"

Na početku si rekao da je obitelj bila ta koja te usmjerila na sportski put. Je li ta povezanost ostala, što ti obitelj danas znači?

Ostala je, naravno. Najviše sam povezan sa starijim bratom, koji sa mnom putuje i koji mi je istovremeno i najbolji prijatelj i najveća podrška. On će mi uvijek pomoći i obveze podrediti meni, a majka i otac me dođu gledati na turnirima koji se igraju na ovim bližim destinacijama, poput Zagreba i Umaga. Njihova mi je potpora najviše značila u mlađim danima, kada rezultati nisu bili toliko "bajni" i svijetli.

Koliko su ta tvoja jednostavnost i mentalitet koje si usvojio rastući, između ostalog, i uz crkvu, utjecali na promjenu tvoje osobnosti sad kad si već ovako mlad obišao svijet i postao član toga "visokog društva"? Koliko te to promijenilo, odnosno nije promijenilo?

Ponajprije, ostao sam i uvijek ću biti u dobrim odnosima s prijateljima iz mlađih dana. Kad god dođem u Zagreb, treniram na ovim terenima na kojima sam igrao i s 14 godina. Kako ja to vidim, slava, novac, rezultati i sve što postoji u tom svijetu, nisu me promijenili. Znam gdje sam bio i kako sam se borio u to vrijeme i tko su mi bili prijatelji. Naravno, s vremenom sam na svim tim putovanjima upoznao mnogo više ljudi, ali svjestan sam kamo pripadam i ne vjerujem da sam se u tom smislu promijenio.

Inače ne nastupaš baš prečesto u medijima? Kako to?

Istina je, posebno u trenucima koje si odredim za odmor. Tad se pokušavam malo odmaknuti. Jer, nije baš jednostavno biti mjesec dana intenzivno u tenisu, potreban je i koji dan predaha. Time na neki način stvaram i sliku o sebi. Zasad mi je najpotrebniji mir, a za intervjue će biti vremena.

Nakon ovako iskrenog razmišljanja, našem uredniku fra Ivanu Bradariću preostalo je tek primijetiti da je Marin, za razliku od mnogih drugih vrhunskih sportaša, čvrsto "na zemlji", osim kad je, naravno, u avionu i leti prema nekoj svjetskoj metropoli, na neki novi turnir, na kojem će iznova ubirati plodove svojeg rada i ustrajnosti te opet pokušati biti najbolji. A time i glas Hrvatske – ali i rodnog mu Međugorja – pronositi po svijetu.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s