 U moru pristiglih mail-poruka koje svakodnevno čitam na ekranu svoga računala, jedna mi je ipak zadržala pažnju, zato vam je prepisujem u cijelosti...
Čekam te vani... Vidim, odlaziš u crkvu. Ne znam što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju... ili ćeš gledati u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice. Sve su to izvanjske i nimalo komplicirane radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka. Čekam te vani... Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te pomno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime, želim saznati jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao? Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim, boljim? Želim se uvjeriti upravo na tebi, kršćanine, kao primjeru. Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan... znat ću da ti molitva ne valja. A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu ne znaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati. Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da ne ideš u crkvu slaviti Boga, već obožavati sebe. Ali, budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanja za druge, bude li opraštalo i ljubilo, znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom. Čekam te vani... Upravo u vremenu korizme ova me je poruka podsjetila koliko su nevažne izvanjske i površne odluke i odricanja. Često sam korizmeno vrijeme shvaćala kao da ću spojiti, kako se ono kaže, ugodno s korisnim. Posut ću se pepelom, odreći nekih stvari za koje ionako mislim da ne trebaju biti dio moga života, a dobro će mi doći i zbog zdravlja, kilograma, ljepote. Iako sam povremeno svjesna koliko je to zapravo nevažno i površno, ipak one važne stvari ostaju zakopane duboko u meni. Zato me ova poruka koja je brzinom munje proletjela mojim računalom, podsjetila na sve one stvari koje moramo svakoga dana preispitivati u sebi. Kako bi bilo dobro kada bi mnogi od nas odlučili biti tolerantniji, smireniji u odnosima sa svojim najbližima. Kako bi bilo lijepo kada bi nervozu u prometu zamijenili osmijesi i razumijevanje za ostale vozače na cesti. Kako bi bilo lijepo kada bi roditelji odlučili grliti i ljubiti svoju djecu, bez obzira na dob, ocjene, kašnjenje ili proliven sok po kauču. Kako bi bilo lijepo kad bi nervozu i stres na poslu zamijenila mirnoća i radost stvaranja. Kako bi bilo lijepo otići u crkvu i zaista porazgovarati s Gospodinom. Tada bi i Uskrs koji slijedi bio potpuna radost i slavlje bez prestanka. Čekam te vani... |
