Nedavno sam bio u društvu dragih i dobrih ljudi. Na kraju susreta je osoba za koju bismo mogli reći da je bila domaćin, premda smo se našli daleko od doma svakog od nas, okupljenima podijelila papiriće na kojima su bile zapisane mudre misli. Onda smo, ono što smo dobili, pročitali naglas pred svima.

Mene je osobno, od svih mudrih misli koje sam tog predvečerja čuo, najviše dotakla misao koja u prijevodu na hrvatski jezik glasi: Nije da se ne usuđujemo zato jer su stvari teške, nego su stvari teške zato jer se ne usuđujemo.

Vraćajući se u svoj dom i svoju kolotečinu, razmišljao sam o tim riječima. Razmišljao sam koliko pogubnosti ima u nećkanju da se usudimo i učinimo. Razmišljao sam kako svatko od nas prečesto odustaje, plašeći se u svojim računicama svih mogućih poteškoća i problema na koje tijekom ostvarenja možemo naići.

Razmišljao sam koliko dobrih djela nikada nije učinjeno - jer smo se nećkali.
Koliko prijateljstava nikada nije sklopljeno - jer smo se nećkali.
Koliko smo duhovnih dobara propustili - jer smo se nećkali.
Koliko je plemenitih riječi prešućeno - jer smo se nećkali.
Koliko su svijet, mi u njemu i naši odnosi nepromijenjeni - zato jer smo se nećkali.

Duhovni rast je neprestano izlaženje iz poznate situacije u nešto novo, u nešto dalje. Ulazimo u područja duha u kojima sami nikada nismo bili. Dakako da je ta avantura duhovnog napretka povezana sa strahovima i činjenicom da nam se stvari pričinjaju teškima i neostvarivima. I ljudski je da pomislimo kako bi bilo dobro ostati u svojoj sigurnosti.

Slikovito govoreći, sigurnije je ostati u toplini doma u podnožju planine, nego krenuti na neizvjesno osvajanje vrhunaca, ali na planinarenje se i kreće da se osvajaju vrhovi, a ne za-
to da se sjedi u planinarskom domu i pije kuhano vino.

Duhovno napredovanje pretpostavlja naporni rast i teško penjanje. Ali nam daruje i zadovoljstvo koje je poznato samo onima koji se usude i uspiju. Zato je potrebno odbaciti od sebe napast nećkanja i malodušja. Potrebno je usuditi se. Potrebno je krenuti na osvajanje vrhunaca koji nas zovu idući korak po korak. Bez straha. I bez zablude da su stvari nepremostivo teške.

Ta znamo da nam je darovan Duh Sveti i milost jakosti. Znamo da nas tješi Božja objava, koja nam jamči da sve možemo u onome koji nas ljubi, prati i snaži. Znamo da nam je Isus primjerom pokazao i getsemansku muku nećkanja i plodove odvažnosti.

Sveci i blaženici, duhovni velikani svih prostora i vremena, zorno nam svjedoče kako se ne smijemo nećkati i odustajati jer nam zadaci koji su stavljeni pred nas izgledaju teški, nego da je potrebno, koristeći vlastite talente i surađujući s Duhom Svetim, odvažno nastojati oko dobra.

Korizma, koja i dalje traje, pravo je vrijeme da započnemo ako do sada nismo. Pravo je vrijeme da se prestanemo nećkati i odvažno, puni vjere krenemo na put. Na osvajanje duhovnih vrhunaca molitvom i djelotvornom ljubavlju.