Kada zatamne obzori i kada više ne vidimo svjetlo ili izlaz iz tunela ili labirinta, najjčešće posegnemo za poznatom uzrečicom, koja nam zvuči i služi poput spasonosne formule: nada umire posljednja! Međutim, i tada nadu pronalazimo u nekom logičnom slijedu zbivanja, koja imaju uporište u trenutačnim polugama koje utječu na naš život. Kada nam se, međutim, i takva uporišta počnu rušiti, preostaje nam još uži i strmiji put, koji traži i našu vjeru: nadati se protiv svake nade!

Čemu sva ova zagonetna igra riječima i izrekama? Čini se, naime, da se upravo nalazimo u vremenu u kojemu nepredvidiv slijed događanja ruši sve naše "logične" konstrukcije, kojima smo se tješili u nadi da treba još žrtvovati ovo ili ono, pa će svaka žrtva napokon uroditi plodom. Rekli bismo poput učenika na putu u Emaus: Mi smo se nadali!

Rečeni učenici, poput apostola, slijedili su Isusa gradeći svoje konstrukcije nadanja i očekivanja. A onda hladan tuš: srušile su im se sve njihove zamisli i očekivanja. Onda kada su zaokružili konstrukciju svoje vjere i nadanja (o ljubavi tada i nisu previše razmišljali) sablaznio ih je Isusov križ, raspeće i smrt. Ta, nije on mesija kakvog su oni zamišljali.

No, vratimo se našem današnjem trenutku. Poput Izabranog naroda i mi smo brzo izašli iz svojeg "egipatskog" sužanjstva, ali naš ulazak u Obećanu zemlju duhovne slobode od stare
ropske ovisnosti, trajat će, čini se, baš kao i onaj Izabranog naroda. Kako je od našega izlaska proteklo 20-ak godina, izgleda da smo na pola puta.

Sve one uporišne točke koje su nas hrabrile i jačale - da smo i mi izabrani narod, koji svjedoči, pa i ispunjava svoju poslanje u moru dekristijanizirane Europe, koja upravo prolazi svoje peto stoljeće Rimskoga carstva - pred nasrtajem obeshrabrujućih događanja, polako drobe stupove našega ponosa. Stješnjeni stalnom borbom i strahom za elementarnu egzistenciju, potišteni zbog neprekidnog ponižavanja nacionalnog dostojanstva, zbunjeni, slabi i nesposobni odabrati i izabrati ono što bi za nas bilo dobro, prijeti nam opasnost upasti u rezignaciju i beznađe.

Nakon što su se učenici na putu u Emus izjadali nepoznatom suputniku, nakon što su otvorili svoje srce i priznali da su se sve njihove nade izjalovile, Isus u njihova obeshrabrena srca unosi poruku koja ih preobražava. Osiromašeni od svake iluzije, otkrivaju stvarnost u posve novom svjetlu. Isus je upravo onakav Mesija koji istinski oslobađa svakog čovjeka i svaki narod. Radosna vijest snaga je koja nadilazi svaku vremenitu slavu i moć.

Isusovi učenici snagom evanđelja "osvajali" su najmoćniju državu onoga vremena, a svjetlo evađelja prosulo se Europom koja se upravo rađala i čije plodove i mi danas baštinimo. Snaga Božje riječi danas je jednako nova i snažna kao i prije dvije tisuće godina. Dobri Pastir, čiji je jaram sladak i breme lako, i nas poziva da istinski uzvjerujemo u snagu Radosne vijesti i tako donesemo rod - trostruk, desetorostruk... ili možda stostruk, kakve su donosili nebrojeni znani i neznali blaženici i sveci.

Ljutimo se i živcira nas što je svijet takav kakav jest, a svejedno malo što možemo promijeniti. A ono što možemo snagom evanđelja promijeniti, a to smo mi sami - e, to najteže mijenajmo. Dobro je primijetio o. Frano Prcela na nedavnoj tribini koju je upriličio Hrvatski katolički zbor "Mi": jako nas ljuti i zabrinjava (pa i s pravom) što Bog nije stavljen u preambulu Europskog ustava, a malo marimo što Bog nije u preambuli našega srca.

Kada bi Bog bio u središtu našega srca, vjerojatno bi i Hrvatska bila drukčija. Kada bi nam Kristov križ i približno značio onoliko koliko je značio blaženom Alojziju Stepincu, koji je na sličicu povodom svojega ređenja otisnuo Pavlove riječi: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu" (Gal 6, 14), vjerojatno bi posve suvišne bile nedavne rasprave i prijepori o križevina na zidovima naših ustanova. Kada već spomenusmo blaženoga kardinala Stepinca, izdvojimo i njegovu misao koju je u jednom od svojih posljednjih pisama zaručnici napisao: "Mi smo putnici na zemlji i bez križa nije moguće dospjeti k cilju..."

Mi smo putnici, tek nomadi, na putu u Vječnu domovinu, pa nam primjereno velikom cilju i koraci na tom putu trebaju biti svjedočki, prepoznatljivi i radosni.

Ima, dakle, nade za nomade! Ali ta nada nije sadržana samo u obećanoj vječnoj domovini, radi koje smo i stvoreni.

Naš put kroz vremenitu domovinu neponovljiv je dar u kojemu se oblikuje naša vremenita i vječna sreća. Živjeti i svjedočiti tu vjeru - izvor je istinske radosti i nade koja će preobraziti ne samo nas, nego i natopiti usahle vodotoke naše Domovine.